Do najvećeg smanjenja smrtnosti dojenčadi došlo je tijekom prošlog stoljeća. Prosječna stopa dojenačke smrtnosti smanjila se s 295‰ u drugoj polovici 19. stoljeća na 91‰ sredinom 20. stoljeća i 7,7‰ 1991. godine. Za smanjenje su bile zaslužne različite medicinske uredbe i obrazovne mjere koje su se počele provoditi krajem 19. stoljeća.
Razmatrajući hrvatsko područje, Dubrovnik se još u 19. stoljeću javlja kao grad s najmanjom dojenačkom smrtnošću u odnosu na ostatak hrvatskih prostora. Kristina Puljizević s Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Rina Kralj-Brassar iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku nedavno su objavile članak “Utjecaj modernizacije javnog zdravstva i obrazovanja žena na dojenačku smrtnost u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća” (2018.) u kojem se razmatra utjecaj modernizacije javnog zdravstva i obrazovanja žena na smrtnost dojenčadi uz usporedbu razdoblja 1870.-1879. i 1900.-1909.
Prvo rodilište, obavezno posjećivanje babinjača…
Autorice su analizirajući provedene mjere i uspoređujući smrtnost dojenčadi za navedena razdoblja odgovorila na pitanje o korelaciji između provedenih mjera od druge polovice 19. stoljeća i smrtnosti dojenčadi početkom 20. stoljeća. Dubrovnik je u mnogočemu prednjačio u razvoju zdravstvene skrbi u Europi. Otvaranje karantena bila je revolucionarna mjera za borbu protiv epidemija.
U svrhu zaštite žena i djece 1432. godine osnovano je nahodište, Hospital milosrđa (Ospedale della Miseracordia) koje je angažiralo dojilje za siromašne majke koje nisu imale dovoljno mlijeka, a u 17. stoljeću tamo je organizirano i rodilište, prva ustanova tog tipa na hrvatskom području, gdje su rađale uglavnom nevjenčane trudnice.
Posebnim Naputcima za primalje 1816. regulirano je primaljstvo. Posebno se nadziralo vršenje pobačaja i sudjelovanje u čedomorstvu što je bilo strogo zabranjeno. Osim toga, u Naputku se spominje i obveza primalje da ostane uz majku dok ne prođe opasnost od iskrvarenja kao i način postupanja u slučaju rađanja mrtvog djeteta. Osim toga, zabranjuje se i dotadašnja praksa rezanja frenuluma ispod jezika budući da se to smatralo djelokrugom kirurga. Od 1870-ih i 1880-ih ozakonjene su i nove spoznaje puerperalnoj groznici i dezinfekciji. Primalje su se morale pridržavati metoda antisepse i dezinfekcije, a obavezno je bilo i posjećivanje babinjača tijekom oporavka. Krajem stoljeća uneseno je još novih uputa. Primalje su trebale savjetovati trudnice o osobnoj higijeni, čistoći sobe za porod koja nije smjela biti zadimljena i nije se smjelo u njoj držati životinje, čistoći posteljine. Nakon poroda, primalje su pazile da se djetetu ne inficiraju oči, te su ga i klistirile. Bilo je obavezno posjećivanje babinjača dva puta dnevno prvih devet dana te paziti na pojavu tjelesne temperature i puerperalne groznice.
Osim novih uredbi za primalje, od 1837. je u Dubrovniku djelovala i prva škola za djevojčice koju je do kraja stoljeća pohađao sve veći broj učenica. Prvi hrvatski pedagoški časopis Napredak kritizirao je majke iz viši društvenih slojeva koje su navodno okupirane svojim izgledom, vrijeme provodile na društvenim događanjima umjesto da doje djecu. Pritom su se autori služili osudama, poticanjem osjećaja krivnje, straha i statistikom.
Otkrivanje dobrobiti kolostruma i majčinog mlijeka
Osim toga, savjetovalo se da se prvi podoj izvede odmah po porodu što je bilo u suprotnosti s dugo uvriježenim mišljenjem kako kolostrum nema nikakvu hranjivu vrijednost i kako je potrebno čekati da mlijeko majke “sazrije”. U skladu s time, odbacivala se dotadašnja praksa hranjenja novorođenčadi u prvim danima života raznim sirupima, čajevima i ušećerenom vodicom za čišćenje crijeva i da isperu usta. U francuskoj brošuri tiskanoj u Dubrovniku upozoravalo se na opasnosti hranjenja mlijekom:
“Tražiti da se dijete odgoji samo sisaljkom u jednom velikom gradu, to je kao izložiti ga sigurnoj smrti.”
Razlozi tomu bili su posve praktični. Mlijeko se brzo kvarilo i do vremena kad bi stigli iz ruralnih područja u grad bile su povećane šanse da postane kobno za novorođeni organizam. Osim toga, dječje bočice koje su se sastojale od staklene boce, dude i uske cjevčice bilo je gotovo nemoguće temeljito očistiti. Početkom 20. stoljeća, savjetovalo se prokuhavanje mlijeka kako bi se uništili bacili i gljivice koji pospješuju kvarenje, kao i prijenosnici kolere, groznice i tuberkuloze.
Osim toga, početkom 20. stoljeća izumljena je bočica koju je bilo mnogo lakše očistiti. Unajmljivanje dojilja prihvaćali su jedino u krajnjem slučaju te se i tada savjetovalo kako je iznimno bitno da dojilja bude zdrava, čista, uredna, poštena, pristojna i bogobojazna, u dobi od 18 i 28 godina te iz po mogućnosti iz obiteljskog kruga majke. S druge strane, kritiziralo se praznovjerje žena iz nižih društvenih slojeva i pouzdanje u stare nepouzdane savjete umjesto u modernu medicinu.
Analizom smrtnosti dojenčadi u istraživanim razdobljima otkriveno je kako je stopa dojenačke smrti pala s o. 160‰ na o. 140‰ što je bio manji postotak pada nego u ostatku hrvatskih područja. Ipak, postotak pada bio je u drugim krajevima znatno veći budući da su u Dubrovniku prilike bile u početku mnogo bolje.
Više o temi i uzrocima smrti dojenčadi u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća pročitajte u članku Kristine Puljizević i Rine Kralj-Brassard “Utjecaj modernizacije javnog zdravstva i obrazovanja žena na dojenačku smrtnost u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća” (2018.)
Preporuka za čitanje
Kristina Puljizević, Rina Kralj-Brassard, “Utjecaj modernizacije javnog zdravstva i obrazovanja žena na dojenačku smrtnost u Dubrovniku krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, U: Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, No. 56/2, 2018.
