Slijepljena tjelesa: androginija i hermafroditizam u antičkom svijetu

Budući da područja seksualnosti i roda dobivaju sve više zamaha i prostora u javnom diskursu, antika se u tome kontekstu često spominje kao vrijeme (modernim rječnikom) liberalnije od kasnijih, a možda i današnjeg razdoblja. Međutim, antički suvremenici seksualnost nisu tumačili putem pojma orijentacije – znanstvena zajednica danas prihvaća mišljenje da je shvaćanje seksualnosti više bilo usmjereno na sam čin koji u sebi nosi dihotomiju aktivno – pasivno, dok biranje seksualnog objekta nije bilo uvjetovano pojedinčevim (prirođenim) karakteristikama. Kao što to obično biva s prošlim razdobljima, i seksualnost je u prošlosti bila shvaćana potpuno drugačije no danas.

Svijet drevne Grčke i Rima sa sobom je nosio vrlo izraženu podjelu rodnih uloga. Biti žena ili biti muškarac znači imati društvene uloge koje nije preporučljivo miješati; nije bilo poželjno biti nazivan androginom osobom. Androginija, kao složenica od riječi andrós (muško) i guné (žensko), različita je od hermafroditizma, odnosno osoba koje su rođene s muškim i ženskim spolnim organima. Iako u mitologiji i religiji mogu imati pozitivnu konotaciju, u Grčkoj i Rimu do razdoblja Republike osobe koje su rođene s karakteristikama obaju spolova bile su eliminirane.

Muško – žensko

Poznata je činjenica da je antički svijet onaj u kome dominiraju muškarci. Žene u Ateni ili žene u Rimu nisu nosile javne funkcije te su uglavnom bile svedene na rodiljsku ulogu. Nakon uspostave polisa, žene su provodile život uglavnom unutar kućanskih zidina. Muškarci su se, osim odnosa sa ženama, često priklanjali praksi pederastije, odnosima s adolescentima koji još nisu postigli punu zrelost i muževnost, koja je osim erotskog odnosa imala i odgojiteljsku i praktičnu funkciju.

Iako se pojava homoseksualnosti u Rimu često tumačila kao posljedica grčkog utjecaja, u Rimu je ona već i prije kontakta bila ustaljenom praksom, iako u drugačijem obliku. Rimski muškarac nije smio ganjati slobodne mladiće jer bi to aludiralo na stuprum (latinski izraz koji otprilike znači djelo protiv dostojanstva), ali je mogao imati odnose s vlastitim robovima ili prostitutkama. Iako je muškarac u Grčkoj prije dostizanja zrelosti bio na pasivnoj strani te je u oba slučaja ideal ljepote predstavljao mladić glatkog tijela, i u Grčkoj i u Rimu najvažnije je bilo da je muškarac uvijek aktivan. U Rimu je simbolom muške seksualnosti bio Prijap čija je figurica štitila voćnjake i vrtove – ako bi na posjed ušao kradljivac, kazna za prijestupnika bila je silovanje groteskno uveličanim genitalijama.

Rimski muškarac, uvijek usmjeren na dominaciju, nju je morao ispoljavati i u seksualnom činu; najvažnije je bilo da se ne nađe na „krivoj“ strani dihotomije. S druge strane, ženama je i u Grčkoj i u Rimu namijenjena isključivo pasivna uloga te mnogo manje seksualne slobode. Iako poznata po svojim ljubavnim stihovima, Sapfo je još živjela u razdoblju prije polisa, dok je nakon njihove uspostave, a i tijekom rimskog razdoblja, ženska homoseksualnost osuđivana i smatrana abominacijom.

U Rimu je vrlo važna bila slika muškarca jer je i manji tračak sumnje pojedinca mogao izvrgnuti poruzi i tračevima. Nije se smjela pokazivati mekoća te time slabiti maskulinitet i dovoditi u pitanje vlastiti virtus – npr. opsjednutost vlastitim izgledom mogla je postati izvorom sumnje i izrugivanja. Međutim, postojali su i nadaleko poznati muškarci koji su bili feminizirani, npr. Mecena, zaljubljenik u umjetnost i luksuz.

Budući da nije bilo poželjno preskakati rodne uloge, muškarac koji je u Grčkoj iskazivao kukavičluk u ratu nazivan je androginim, isto kao i žena koja je odbijala instituciju braka. U Rimu je postojao izraz cinaedus za muškarca koji se smatrao devijantnim te koji je izašao iz okvira vlastite rodne uloge. Općenito, mnogo je poznatih osoba iz Rima bilo javno ismijavano, pa tome nije odolio ni Cezar kojega su često nazivali Nikomedovom ljubavnicom. Dok je tijekom putovanja Egiptom poginuo Hadrijanov ljubimac Antinoj, nikome nije smetalo to što je bio muško, već je svima smetala careva “ženskasta reakcija” – očaj i pretjerano iskazivanje emocija.

Muško + žensko

Za razliku od svakodnevice, u mitologiji i u religijskoj praksi androginija nije nosila negativnu konotaciju. Između ostaloga, androginijom u grčkoj mitologiji bavila se Camille Paglia u Sexual Personae, a kako je sama autorica ponekad znala napomenuti, njen pothvat bio je the biggest sex change in history. Paglia se bavi različitim mitološkim pojavama, npr. Amazonkama koje su u vječnom ratu protiv muškaraca te kojima je torzo napola muški, a napola ženski. Također, jedan od najboljih androginih primjera je Artemida, ženska persona maksimalne agresije koja odbija svoju anatomiju kao sudbinu. Kompleksnu seksualnu dualnost posjeduje i Atena, koja od svih božanstava doživljava najviše pretvorbi, dok je npr. i na Dionizu samo brada muška. Općenito, Paglia napominje važnost transvestitizma u grčkim kultovima, a muški cross-dressing u tome slučaju ima metafizičku podlogu.

The mind as techne, pragmatic design, was hermaphroditic for the ancients, much as the psyche is hermaphroditic for Jung in an era when selfhood expands to include the unconscious.

-Camille Paglia, Sexual Personae

Dobar primjer „pretvorbe“ je i Tiresija, slijepi prorok prisutan u grčkim tragedijama, koji je sedam godina živio kao žena te je kasnije svjedočio da u seksualnom odnosu veći užitak osjećaju žene. Androginija se pojavljuje i u Platonovu Simpoziju, dijalogu koji nudi raspravu o prirodi Erosa, a nju u svome izlaganju spominje Aristofan. Aristofan iznosi zanimljiv i čudan mit o ljudskoj prirodi koja je nekada bila drugačija. Naime, nekada su postojala tri roda: muški, ženski te muško-ženski (androgini), čovjekov izgled nije bio uspravan već okrugao, a čovjek je npr. imao četiri ruke, četiri noge, dva lica. Muški rod potekao je od Sunca, ženski od Zemlje, a muško-ženski od Mjeseca. Budući da je snaga okruglih bića s vremenom narasla te su zbog toga htjeli navaliti na bogove, donijeta je odluka da ih se presiječe na dvije polovice.

Iz toga proizlazi želja za srastanjem – svatko nakon toga traži svoju polovicu koju je izgubio, što znači da je androginija u ovom slučaju početna točka muško-ženske ljubavi, dok je po Aristofanu najmuževniji onaj koji žudi za svojom muškom polovicom. Iz želje za stapanjem u drugo biće nastaje ljubav koja je definirana kao žudnja za cjelinom, dok nas Eros vodi k onome koji nam je srodan. Također, treba poštovati volju bogova da ponovno ne bismo bili presiječeni.

Hermafrodit, sin Hermesa i Afrodite, posudio je ime medicinskom terminu (=intersex), a njegov je mit ispripovijedao Ovidije u četvrtom pjevanju Metamorfoza. Fizički sličnog ocu i majci, Hermafrodita su odgojile vodene nimfe u Idskim pećinama, a s petnaest je godina odlučio putovati te je došao do Likijskog jezera na kojem je živjela nimfa Salmakida. Vidjevši lijepog mladića, nimfa se zaljubila, međutim on je, s obzirom na to da još nije znao što je ljubav, odbio njezino udvaranje. Kada je pošao kupati se u jezeru, nimfa je ponovno zaskočila mladića koji se opirao te je zamolila bogove da im spoje tijela kako više nikada ne bi ostali razdvojeni.

Tako se stiskoše jako i srastoše ona tjelesa;

Nisu već dvoje, al’ lika su dva; ni žena ni dječak

To se već ne može reći, nijedno i oboje skupa.

(preveo Tomo Maretić)

Nakon što su slijepljeni, Hermafrodit shvaća da postaje polumuškarac, čime nestaje njegova virilnost, te mu otac i majka uslišaju molbu da, koji god muškarac takne jezero, postaje raznježen.

Iako androginija i hermafroditizam u mitologiji nemaju isključivo negativnu konotaciju, antičke su rodne uloge bile strogo zadane i omeđene; žene su morale iskazivati pasivnost, dok je muškarac uvijek morao iskazivati svoju dominaciju, a npr. u Rimu su već i nagađanja i sitni tračevi mogli stvoriti porugu i propitivanje tuđeg maskuliniteta.

Preporuke za čitanje

Platon, Simpozij

Publije Ovidije Nazon, Metamorfoze

Cantarella, Eva. Bisexuality in the Ancient World. New Haven, London: Yale University Press, 2002.

Paglia, Camille. Sexual Personae. Art and Decadence from Nefertiti to Emily Dickinson. New York: Vintage Books, 1991.

Williams, Craig A. Roman Homosexuality: Ideologies of Masculinity in Classical Antiquity. New York, Oxford: Oxford University Press, 1999.