Prelazak ljudi iz nomadskog načina života, temeljenog na lovu i sakupljanju plodova, na sjedilački način koji ovisi o uzgajanju hrane i njenom skladištenju za slučajeve prirodnih nepogoda, usko je povezan s vodom. Naime, dobro je poznata činjenica da su se prve civilizacije razvile na područjima uz velike rijeke; Eufrat, Tigris, Nil, Ind, Hoang-Ho i Yang-Tze. Mogli bismo zaključiti da je život u civilizacijama na neki način prošao puni krug i došao ponovno na polaznu točku, budući da je opskrba vodom u mnogim dijelovima svijeta tinjajući problem suvremenog društva. Nasuprot tome, u periodu između nastanka prvih civilizacija i sadašnjeg trenutka, druge su tekućine imale vrlo istaknuto mjesto, te u mjeri koju velika većina ljudi ni ne naslućuje, utjecale na povijest.
VIDEO PREPORUKA: 6 činjenica o 6 pića koja su obilježila povijest:
[embedyt] https://www.youtube.com/watch?v=JYcjZXdzSlY[/embedyt]
PIVO
Prema arheološkim nalazima prvo pivo proizvedeno je nakon završetka posljednjeg
ledenog doba, oko 10 000 g. pr. Kr. Kao i većina pronalazaka, njegov nastanak vjerojatno je bio slučajan, kada je smjesa žitarica natopljena u vodi fermentirala te je nastala zapjenjena, lagano opojna tekućina. Ipak, veća sustavna proizvodnja piva razvila se tek nakon savladavanje vještine lončarstva, budući da se u glinenim posudama ono moglo pohranjivati na duži period i transportirati. Najveću popularnost pivo je steklo nakon stvaranja prvih civilizacija na području tzv. plodnog polumjeseca, tj. Mezopotamije i Egipta. U to vrijeme uobičajeno se pilo iz zajedničke posude pomoću slamke od trske, budući da je sadržavalo zrnje, pljevu i druge ostatke koji su plivali po površini, pa je bila potrebna slamka da ih ljudi ne bi progutali. Osim kao piće, pivo je u Mezopotamiji i Egiptu služilo kao platežno sredstvo, kao lijek, koristilo se u vjerskim obredima te je zakapano s pokojnicima kao poputnina na drugi svijet.
Stanovnici Mezopotamije smatrali su da je konzumacija piva (i njegovog ekvivalenta kruha), ono što ih razlikuje od divljaka i čini civiliziranim ljudima.
VINO
Vino, kao i pivo, potječe iz prapovijesti. Najstariji arheološki nazali o vinu datiraju u šesto tisućljeće prije Krista. Iako su prve civilizacije (Mezopotamija i Egipat) poznavale i proizvodile vino, zbog nepogodne klime ono nikad nije ušlo u masovnu upotrebu i ostalo je piće rezervirano za elitu. Doba vina započinje usponom grčke kulture te se nastavlja do konca rimskog razdoblja. Vino je bilo jedno od glavnih izvoznih proizvoda Grčke i kasnije Rima, a o njegovu značaju govori i činjenica da su vinogradi često bili glavna meta pustošenja u ratovima.
Svi slojevi, od careva do robova su pili vino, međutim društveni status je određivao kvalitetu dostupnog vina. Cijenio se okus i starost vina (što starije to bolje). Osim kvalitete, još važniji je bio način pijenja vina. U Grčkoj je ispijanje vina bilo glavna sastavnica zabava zvanih symposia. Sudjelovali su isključivo muškarci aristokrati, a znak najvećeg barbarstva bilo je ispijanje čistog vina. Zato se ono najprije miješalo s vodom u zajedničkoj posudi, te se zatim točilo uzvanicima, koji su ga ispijali iz plitkih zdjelica od keramike, zlata ili srebra. Cijenilo se umjereno uživanje u vinu, bez opijanja. Rimljani su od Grka preuzeli stav o vinu kao uzvišenom piću, kao i prihvatljiv način njegova konzumiranja. Iznimka je odbacivanje zajedničke posude, te se na zabavama posluživalo vino različite kvalitete, ovisno o društvenom položaju gosta.
ŽESTOKA PIĆA
Podrijetlo žestokih pića seže čak u četvrto tisućljeće prije Krista, a destilaciju su poznavali i Grci te Rimljani. Međutim, ta vrsta pića ulazi u široku primjenu u srednjovjekovnoj Europi zahvaljujući arapskoj znanosti. Otac kemije, Jabir ibn Hayyan, je u 8. st. poboljšao aparat za destilaciju. Proizvodnja žestokih pića u početku je bila slabo poznata alkemijska tehnika. Njen produkt nazivao se aqua vitae – voda života, i koristio se uglavnom kao lijek. Mogućnost njegove primjene bila je dvojaka; mogao se piti ili mazati po tijelu.
Dominantna potrošnja destilata kao pića započinje u vrijeme velikih geografskih otkrića.
Afrički trgovci robljem prihvaćali su niz proizvoda u zamjenu, a najtraženija su bila žestoka alkoholna pića. Europljani su poticali robove, kao i američke domoroce (indijance) na razvijanje ovisnosti o alkoholu kako bi njima lakše manipulirali. Također, upotreba groga, mješavine ruma i soka od limuna ili limete, pridonijela je uspostavljanju britanske nadmoći na moru. Naime, mornari su u to vrijeme masovno obolijevali od bolesti zvane skrobut, koje uzrokuje pomanjkanje vitamina C. Britanci su taj nedostatak nadoknađivali konzumiranjem groga, dok su konkurenti i dalje pili pivo i jednako obolijevali. U europskim kolonijama žestica se, osim za piće, koristila kao platežno sredstvo, jamac sklapanja ugovora, čak i kao sredstvo za pridobivanje glasača u izbornim kampanjama. Uz vatreno oružje i zarazne bolesti, destilirana pića pripomogli su stanovnicima starog svijeta da ovladaju novim.
KAVA
Priča o kavi počinje u Etiopiji, gdje je taj plod poznat već 3 000 godina. Arheološki nalazi svjedoče o upotrebi kave kao lijeka u arapskom svijetu već u ranom prvom tisućljeću prije Krista. Običaj pijenja kave najprije se proširio Jemenom sredinom 15. st. Prve plantaže za uzgoj kave nalazile su se oko grada Mocha. Muslimani su je prihvatili kao alternativu zabranjenom alkoholu, tim spremnije što im je ispijanje kave olakšavalo budnost tijekom cjelonoćnih vjerskih obreda koji uključuju meditativno pjevanje i ljuljanje, što djeluje iznimno uspavljujuće.
Počevši od 16. st., kava postaje sve popularnija i u Europi. Najveću ulogu odigralo je njeno ispijanje u popularnim kavanama, koje su bile slobodne platforme za otvorenu raspravu i promišljanje o novim znanstvenim, teološkim i trgovačkim idejama. Na neki način mogli bismo reći da su pariške kavane koljevka prosvjetiteljstva, budući da su
doista bile rijetko mjesto otvoreno za različite slojeve stanovništva, čak i za žene. Najprije u arapskom svijetu, kao i kasnije u Europi, bilo je i žestokih protivnika kave, koji su čak nastojali utjecati na njeno zakonsko zabranjivanje. Koliko je to pitanje bilo važno, svjedoči činjenica što je papa Klement VIII. 1605. službeno odobrio ispijanje kave u ime Katoličke Crkve. Kava je s vremenom postala (i ostala) omiljeni napitak među poslovnim ljudima i intelektualcima. Važno je bilo i mjesto njenog konzumiranja; ukusno uređene i otmjene kavane, nasuprot mračnih i prljavih taverni namijenjenih ispijanju alkohola. Redoviti gosti onovremenih kavana bili su najveći umovi poznati i priznati do danas, kao što su Adam Smith, Newton, Voltaire, Rousseau, Diderot, Benjamin Franklin…
ČAJ
Čaj je otopina sušenih listova, pupoljaka i cvjetova zimzelenog grma Camellia sinensis, koji se razvio u džunglama istočnih Himalaja na današnjoj granici Indije i Kine. Koristio se još u
prapovijesti, ali ne kao napitak, već se zbog stimulirajućeg učinka konzumirao žvakanjem listova ili njihovim miješanjem s drugim sastojcima u kaše. Suprotno uvriježenom mišljenju, u Kini se počeo kuhati i piti tek u 1. st. pr. Kr., te u slijedećim stoljećima postao najpopularniji napitak. Svakako je veliki benefit konzumiranja čaja bio to što se priprema od prokuhane vode, pa je njegova široka primjene pozitivno utjecala na zdravlje ljudi. Japanci su također preuzeli naviku ispijanja čaja, s tim da su njegovu pripremu pretvorili u složen, gotovo tajanstven ritual koji je mogao trajati više od jednog sata.
U Europu je prva, mala pošiljka čaja stigla tek 1610. godine. U početku nije stekao veliku popularnost, budući da je bio puno skuplji od drugog novog toplog napitka – kave. Proces prihvaćanja ispijanja čaja među svim slojevima stanovništva u Britaniji odvijao se u 18. st., te je usko povezan sa stjecanjem britanske gospodarske nadmoći i stvaranja najvećeg kolonijalnog carstva, koje je na svom vrhuncu obuhvaćalo petinu površine Zemlje i četvrtinu ukupnog stanovništva Svijeta. Čaj se s jednakom predanošću ispijao u skromnim radničkim naseljima nastalim na krilima industrijske revolucije kao i na dvoru. Njegovo oporezivanje dovelo je do vrhunca revolt Amerikanaca koji su ga u povijesnom događaju poznatom kao Bostonska čajanka pobacali u more, te ubrzo nakon toga pokrenuli Rat za neovisnost. Dugotrajne posljedice britanskog imperijalnog utjecaja i danas se mogu mjeriti potrošnjom čaja po glavi stanovnika. Naime, Britanija, Irska, Australija i Novi Zeland, jedine su zapadnjačke nacije među najvećim potrošačima čaja.
COCA-COLA
Premda se možda na prvi pogled ne čini tako, Coca-Cola je, kao i ostala pića obrađena u ovom članku, napitak proizveden na bazi prirodnih sastojaka. Riječ je o biljci koki i plodu koli, koja su ljudi na neki način (žvakanjem, trljanjem) konzumirali od prapovijesti. Bitan preduvjet za proizvodnju Coca-Cole koju danas poznajemo je otkriće soda vode, vode u kojoj su zbog otopljenog ugljik dioksida pojačana svojstva pjenušavosti i osvježavanja. Coca- Colu je 1886. izumio John Pemberton, ljekarnik iz američke južnjačke države Georgije. U početku je to bio lijek koji je sadržavao alkohol, te male količine kokaina.
Komercijalni razlozi naveli su njene proizvođače na niz promjena; zbog zabrane prodaje alkohola izbačen je taj sastojak, nakon uvođenja poreza na patentirane lijekove proglašen je osvježavajućim napitkom, te s vremenom postaje američko nacionalno piće koje utjelovljuje duh Amerike. Taj status zapečatila je u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su je američki vojnici konzumirali i popularizirali diljem svijeta. Jedino je piće koje je 1942. oslobođeno zahtjeva za štednjom šećera, uz objašnjenje da je od presudne važnosti za moral vojnika, koje je podsjećala na dom. Coca-Cola, kao ni jedan drugi napitak, ima simbolička uloga definiranu tijekom Hladnog rata. Za simpatizere SAD-a ona predstavlja gospodarsku i političku slobodu izbora, potrošačku kulturu i demokraciju, a za kritičare SAD-a nemilosrdni globalni kapitalizam, moć bezdušnih korporacija te zatiranje nacionalnih vrijednosti.
