Rigorozni rituali koju su uključivali svakodnevno vježbanje, dijete na bazi naranči i sirovih mesnih sokova, 3-satno češljanje i pranje kose konjakom i jajima jedan su od ključeva za interpretaciju začuđujućeg portreta carice Sissi kojeg je Winterhalter izradio 1864. godine.
Dvorski slikar Franz Xaver Winterhalter naslikao je 1864. godine portret carice Sissi, Elizabete Austrijske, portret koji se u mnogo čemu revolucionarno razlikovao od dotadašnjih carskih portreta. Carica Sissi, kao šalom omotana svojom dugom, gustom kovrčavom kosom i odjevena u tanku posve beznačajnu bijelu haljinu, pogledom direktno korespondira s promatračem stvarajući dojam osobne, privatne atmosfere.
Čak i u usporedbi s Winterhalterovim dotadašnjim portretima carice Elizabete na kojima je carica odjevena u raskošne haljine u posve jasno formalnim pozama, vidljiva je ogromna razlika.
Da ne znamo da se radi o carici Sissi, ništa na ovome portretu ne bi ostavljalo dojam da se radi o carskoj narudžbi.
Rob svoje kose
Olivia Gruber Florek objavila je 2009. godine članak “I Am a Slave To My Hair: Empress Elisabeth of Austria, Fetishism and Nineteenth Century Sexuality” u kojem koristeći psihoanalitički okvir, analizira ovaj revolucionarni Winterhalterov portret carice Sissi te pokušava dokučiti zašto je carica prikazana upravo toliko drugačije nego na ostalim portretima.
Gruber Florek smatra kako caričina kosa, toliko dominantna na slici, funkcionira kao fetiš, privlačeći pozornost s jedne strane na Elizabetinu seksualnost, ali i istovremeno ograničavajući pristup promatrača.
Rigorozni rituali
Elizabetina kosa duljine do gležnja, kao i njena ljepota bila je iznimno poznata za njenog života. Carica je nevjerojatno mnogo vremena posvećivala održavanju svoje legendarne ljepote.
U svakoj palači nalazila se vježbaonica u kojoj bi carica svakog jutra vježbala. Svjedočanstva pokazuju kako je njena prehrana bila također iznimno ograničavajuća. Čim bi se njena težina podigla iznad 50-ak kilograma, carica bi se izgladnjivala dijetom koja se sastojala od naranči i sirovog mesnog soka.
Međutim, ritual održavanja kose bio je uvjerljivo rigorozniji.
Češljanje i stiliziranje njene kose trajalo je svakog jutra po tri sata, a svaka tri tjedna kosa se prala mješavinom konjaka i jaja. Dok dobrobit konjaka možemo samo pretpostavljati, jaja su zasigurno funkcionirala kao dobar izvor proteina.
Dapače, koliko se mnogo ulagalo u caričinu kosu svjedoči plaća njenog frizera koji je zarađivao prihod jednak plaći sveučilišnog profesora. Prema svjedočanstvima, i najmanje preinake u rutini, uzrujavale su caricu koja je jednom zgodom navodno izrekla: “Ja sam rob svoje kose”. Winterhalter koji je 1864. godine obitavao u Schoenbrunnu, mogao je iz prve ruke svjedočiti mukotrpnim ritualima kojima se carica svakodnevno izlagala.
Kosa kao kruna
Sačuvana su i druga svjedočanstva caričinih suvremenika o njenom odnosu prema vlastitoj kosi. U jednoj zgodi, učitelj grčkog Konstantin Christomanos koji je podučavao caricu tijekom jutarnjih rituala, rekao je carici kako ona svoju kosu nosi kao krunu. Na ovo laskanje carica je odgovorila kako se ipak svaka druga kruna mnogo lakše skida s glave.
Drugom zgodom zabilježeno je kako je carica svoju kosu opisala kao “strano tijelo na njenoj glavi”. Poznavajući ovaj kontekst, mnogo je uvjerljivija teza Gruber Florek kako je caričina kosa na slici prikazana u funkciji fetiša te kako car Franjo Josip I., njen suprug i naručitelj nikako nije bio zadovoljan sa slikom.
Kosa kao fetiš
Svoju tezu Gruber Florek argumentira s nekoliko navoda lako vidljivima na slici. Naime, iako je carica zapravo poluodjevena, promatrač zapravo ne može dokučiti konture njenog tijela, ono je posve bezlično i funkcionira kao barijera pred caricom.
S druge strane, pogleda uprtog u promatrača, ona direktno korespondira s njime dok u donjem dijelu vrlo uvjerljivo dominira raskošna kosa svezana u gusti, debeli čvor u obliku slova X.
Iako je kosa naslikana kao netom raspuštena, razvezana iz guste pletenice i posve opuštena, debeli čvor u obliku slova X najjasnije predstavlja barijeru između carice i promatrača, carice i svijeta ili ono što je još važnije carice i naručitelja, cara Franje Josipa I.
Imajući na umu kako je zabilježeno da je carica u vrijeme nastanka portreta odbijala careve želje za rođenjem još jednog muškog nasljednika, Gruber Florek ovaj portret tumači upravo kao izraz caričinog bunta s jedne strane prema vlastitoj seksualnosti i ljepoti po kojoj je bila toliko poznata i za koju se toliko mnogo žrtvovala, a s druge strane prema svom suprugu i prije svega, dinastiji i Monarhiji, kojoj je kao carica bila posve podređena.
Preporuka za čitanje
Olivia Gruber Florek,“I Am a Slave To My Hair: Empress Elisabeth of Austria, Fetishism and Nineteenth Century Sexuality” U: Modern Austrian Literature, Vol. 42, No. 2 (2009)
