Rimska propaganda: baština do Chucka Norrisa

Zamislite scenu. Dvoje-troje-petero Amerikanaca / partizana / Chuck Norris i drugih junaka zarobljeno je u zgradi / šumi / planini / otoku. Preostala oprema nedostatna je. Municija slaba. Neprijatelji, Nijemci / Rusi / Japanci / ustaše / četnici približavaju se brojčano nadmoćni s tenkovima / avionima / neusporedivo boljom opremom.

Evo obrata. Svojom hrabrošću/ustrajnošću/superiornošću ili zato što se radi o glavnim junacima, nekolicina njih uspijeva svladati brojčano nadmoćnije neprijatelje. Gledatelj odlazi iz kina/kauča posve zadivljen pobjednicima s kojima se sam poistovjećuje – Našima. Kakvi li smo mi junaci! Nema nam ravnih!

U kakvoj su vezi popularni ratni filmovi iz 20. stoljeća i Trajanov forum iz 2. stoljeća? Kojim su i danas aktualnim propagandnim tehnikama Rimljani održavali svoju državu i koji su najreprezentativniji primjeri propagande republikanskog i carskog razdoblja? Veza između danas i nekad je kao obično, nevjerojatna.

Rimske propagandne tehnike

Tehnike koje su Rimljani koristili zadržale su se sve do danas. Rimska propaganda bila je  državna politika s vlastitim jezikom uvjeravanja. On se sastojao od rimskog “prestiža”, “potvrđenja” kako je Rim najbolji od svih civilizacija, “repeticije” kako su Rimljani od bogova izabrani da vladaju svijetom te “mentalnog širenja” na sve ostale, integrirajući ih u primamljiv svijet mogućnosti, preko latinskog jezika i rimskih vrijednosti.

Romanizacijom, čovjek je postajao Rimljaninom prihvaćanjem upravo rimskih vrijednosti.

Glavne republikanske vrijednosti rimskog mentaliteta uključivale su kult domovine, hrabrosti, vrline, odanosti i posvećenosti javnome dobru. Kao što samo ime republike govori, sve stvari bile su javne za građanina republike. Cursus honorum, ljestvica napredovanja Rimljanina u politici, bila je temeljni nositelj širenja rimskih ideala koje su činili osobna zasluga u službi republike te temeljne rimske vrijednosti virtus, fides i pietas.

Rimska propaganda stvorila je komunikaciju koja je s jedne strane utjecala na svog primatelja, rimski narod, a s druge strane omogućavala kontrolu kolektivnih ponašanja manipulacijom važnim simbolima.

SPQR

Temeljni nositelj takve propagande bio je natpis SPQR, Senatus populusque romanus, Senat i rimski narod. Ovim natpisom postizala se unutarnja propaganda utjecanjem na individualna i kolektivna mišljenja i ponašanja, ali i vanjska propaganda, proširenjem “carstva” duž provincija. Upravo je ovaj natpis Benito Mussolini upotrijebio pri stvaranju propagande Novog Rimskog Carstva te ga dao ugravirati i uklesati na apsolutno sve i svašta, od spomenika do kanalizacije.

De Bello Gallico

Remek djelo rimske predcarske propagande bio je Cezarov izvještaj De Bello Gallico, namijenjen rimskim građanina, prvenstveno plebejcima i njihovim tribunima u trenucima kada je protiv Cezara pokrenuta kampanja koja ga je trebala lišiti političke moći. Stvaranjem „imagologije rata“ Cezar je iskoristio svoje ratne pothvate kako bi prikazao slavu rimske države koju su donijele njegove pobjede. Time je i samom sebi priskrbio vječnu slavu te simpatije i podršku Rimljana.

Povorke s ratnim plijenom koje su pratile Cezarov povratak u grad, materijalizirale su trijumf rimske superiornosti nad germanskim plemenima kako u vojsci tako i u institucijama i jeziku. Trijumfalne povorke bile su javna manifestacija i demonstracije sile – potencijalne vojne moći Rima, ali i samog Cezara. 

„Germani su već bili izgubili nadu da će osvojiti tabor, pogotovo kad su uočili da su naši borci već bili zauzeli opkope. Zato su pobjegli s plijenom koji su skrili u šumama preko rijeke Rajne. Ipak je poslije odlaska neprijatelja i dalje vladala tolika panika da je Gaj Voluzen, kad je one noći bio poslan s konjaništvom naprijed, stigao u tabor te nije mogao vojnike uvjeriti da je Cezar stigao živ i zdrav s vojskom. Tako im je strah bio ispunio dušu i srce, te su gotovo bezumno govorili da se konjaništvo vratilo kao bez glave kad su sve ostale čete bile poražene. Još su tvrdili da zacijelo Germani ne bi navaljivali na tabor da je kojim slučajem Cezarova vojska ostala čitava. Panike je nestalo kad se Cezar vratio u tabor.“ (Galski ratovi, Knjiga šesta, 41.)

August “Prima Porta”

August iz Prima Porte, 2 metra visoka mramorna kopija skulpture u bronci iz o. 20. g. pr. Kr., reprezentativan je navještaj propagande carskog razdoblja. Oktavijan se sve do svoje smrti dao prikazivati kao mladić odbacujući dotadašnju republikansku praksu izvedbe verističkih portreta. Osim što se načinom oblikovanja sakrivala neustavnost njegove vlasti te potencirala Augustova karizma i osobitost, cijeli niz motiva izveden na portretu podsjećao je Rimljane na Augustove zasluge izvedene u slavu Rima.

Stav u kojem je izveden, kontrapost, jasno podsjeća na vrhunac atenske kulture i Rim kao nasljednika grčke superiornosti. Prožimanje božanske i zemaljske moći dokazuje naoko nevidljiv kupid koji jaše dupina. Kupid ili eros, simbol je Augustova božanskog porijekla preko Eneje, do Venere, božice ljubavi. S druge strane, dupin Rimljane podsjeća na Augustove pobjede u bitci kod Akcija u kojoj je svladao Marka Antonija i Kleopatru.
Najsnažniji izraz propagande bliješti iz Oktavijanova oklopa na kojem je prikazana pobjeda iz 20. g. pr. Kr. kad su Parti vratili barjake koje su 53. g. pr. Kr. oduzeli Rimljanima.

Jasno kao plakati za predsjedničke izbore

Kako je mramorna kopija pronađena u kući Augustove supruge, moguće je da se radi o Tiberijevom poklonu svojoj majci u prvim godinama vladavine. U tom smislu prikaz dobiva novi sloj propagande. Naime, Tiberije se također mogao poslužiti istim izrazom budući da je kao mladić sudjelovao u pobjedi nad Partima i kao posrednik u vraćanju barjaka koji se na prikazu predaju Tiberiju ili bogu Marsu. I dok je današnjem promatraču potrebno poznavanje i povijesti i povijesti umjetnosti za razumijevanje rječnika složene vizualne propagande koja je u originalu bila izložena na javnom mjestu, Rimljaninu je izvedena ikonografija bila posve jasna kao što su nama jasni plakati pred predsjedničke izbore.

Desna kopija nama danas vjerojatno izgleda nakaradno (što su nam učinila stoljeća zurenja u bojom ogoljeni kamen?), ali zapravo je možda čak i vjerniji prikaz stanja od prije 2000 godina.

Ratna propaganda s najvećeg foruma

Skulptura poraženog Dačanina s reprodukcije jedna je od stotinu lažnih karijatida koje su krasile posljednji i najveći carski forum koji je car Trajan dao izgraditi u prvoj polovici drugog stoljeća. Nikada ranije nije se nijedan barbarski narod u toliko respektabilnoj mjeri i dostojanstvenom oblikovanju prikazao u okviru carske propagande. Ipak, uz slavoluk, konjaničku skulpturu Trajana, 30-metarni Trajanov stup i vojne embleme koji su krasili portike foruma, ove karijatide tvore monumentalnu proklamaciju vojne superiornosti Rimskog Carstva.

Cijeli projekt izrađen je, kao što je i natpisom bilo jasno naznačeno, ex manubiis, pomoću ratnoga plijena s pohoda protiv Dačana. 

Iz skulptura Dačana vidljiva je zadivljujuća sposobnost Rimljana kojom istodobno uspijevaju poniziti i uzvisiti svoje protivnike. Za Rimljanina koji stoji u središtu foruma i promatra čitavu vojsku vojnih emblema, trijumfalnih povorki, kočija, skulptura cara i rimskih vojnika, plaćenih i izrađenih zlatom Dačana, indikativno je i neminovno njihovo poniženje. Ipak, stotinu Dačana prikazano je posve dostojanstveno, gotovo kao hommage najrespektabilnijem neprijatelju.

Uzvisivanje neprijatelja 

Vizualni ili pisani izraz kojim se uzvisuje neprijatelj kako bi se potencirala veličina pobjede nad njime, ostat će opće mjesto u vojnoj propagandi te će se nastaviti koristiti sve do danas. Pojednostavljeni primjer istog tipa propagande jest umnožavanje broja neprijatelja te količine i kvalitete njihove opreme. Primjer s početka teksta, nekolicina slabo opremljenih junaka koji hrabro pobjeđuju brojčano nadmoćnijeg i mnogo bolje opremljenog neprijatelja i danas je iznimno pogodan za propagandne ratne filmove.

Namjera je jednaka. Naoko uzvišenje neprijatelja u ratnim filmovima, u njihovoj kvantiteti i kvaliteti opreme, uzvisuje zapravo protagoniste filma – pobjednike, i veličinu njihove – Naše pobjede.

Preporuka za čitanje:

Mădălina Strechie, Propaganda in Ancient Rome, Diacronia, 2017.