Ravna Zemlja – srednjovjekovni ili moderni mit?

„Vođeni utjecajem Katoličke Crkve, koja je naučavala kako se sve znanje potrebno ljudskom rodu nalazi u Bibliji, kažnjavajući one koji su napuštali te nametnute okvire, ljudi u srednjem vijeku vjerovali su da je Zemlja ravna ploča, bojeći se stoga putovati previše daleko od poznatih prostora kako se ne bi strovalili s njezina ruba.“

Koliko ste puta – u ovoj verziji ili nekoj od njenih varijacija (uključujući i famozne slonove i kornjaču na kojima Zemaljska ploča počiva) – čuli ovakvu izjavu?

Percipirano još uvijek kao „mračno doba“, srednjovjekovno razdoblje izuzetno je plodno tlo za širenje raznih teorija manjkavih argumentima, ali ne i maštovitošću onih koji ih izmišljaju. Naime, teorija o srednjovjekovnom uvjerenju u Zemlju kao ravnu ploču, unatoč svojoj proširenosti među općom populacijom pa i raspravama među historičarima, nije ništa drugo doli to – suvremena izmišljotina. Njezinom razbijanju, kao i pojašnjavanju razloga zbog kojih se pojavila u 19. i 20. stoljeću, u svom se članku „Flat Earth or round sphere: misconceptions of the shape of the Earth and the fifteenth-century transformation of the world“ još 1994. godine posvetila kanadska povjesničarka znanosti (sa specijalizacijom za povijest matematike i geografije) Lesley B. Cormack.

Što su o obliku Zemlje doista vjerovali ljudi srednjeg vijeka?

Da je Zemlja okrugla svojim su astronomskim opažanjima, ali i filozofskim i matematičkim promišljanjima zaključili već antički grčki i rimski mislioci. No, prema širiteljima mita o srednjovjekovnom uvjerenju o ravnoj Zemlji, takvo je znanje padom Rima izgubljeno te je – sve do njegovog povratka posredstvom Arapa – u najvećem dijelu Europe nastupilo razdoblje „hibernacije“ geografskih spoznaja. No, govore li sačuvani povijesni izvori iz „mračnog doba“ tome u prilog?

Ne. Premda su – raspravljajući o veličini Zemlje i mogućnosti postojanja dotad neotkrivenih krajeva nastanjenih (ili nenastanjenih) nepoznatim ljudima – mnogi od njih izražavali mišljenja i tumačenja koja su danas dokazano pogrešna, već kasnoantički crkveni mislioci (Augustin, Jeronim, Ambrozije i dr.) svi su redom spominjali okruglost Zemlje, oslanjajući se na poganske autore iz ranijih vremena. Iznimku pritom, upravo zbog poganstva spomenutih, čini Laktancije, kojemu je ta činjenica poslužila kao povod za odbacivanjem cjelokupnoga pred-kršćanskoga književnog korpusa. No, o okrugloj Zemlji pisali su i kasniji, „potpuno srednjovjekovni“, autori. Primjerice, Beda Časni u svojim djelima spominje kako Zemlja mora biti okrugla budući da se u središtu Svemira (!) mora nalaziti ne samo svojom dužinom, već i gledana iz svakog smjera.

Kombinirajući Ptolemejeve astronomske spoznaje i Aristotelova filozofska promišljanja, okruglu su Zemlju prihvatili i skolastički filozofi (nepravedno ozloglašeni kao puki „misaoni preživači“, o čemu u nekom od budućih tekstova), poput Tome Akvinskog, Rogera Bacona ili Alberta Velikog. Štoviše, izostanak spomena o Zemlji kao o ravnoj ploči uočljiv je i u najpopularnijim djelima tog razdoblja pisanima na narodnim jezicima, poput Danteove Božanske komedije, Chaucerovih Canterburyjskih priča ili Putovanja Jeana Mandevillea, posvećenih hodočašćenju u Jeruzalem. Dapače, u svakom od spomenutih djela implicira se sferičan oblik planeta. Napokon, jedno od djela nastalih u takvom kontekstu, Imago Mundi (1410.) Pierrea d’Aillyja, tijekom svojih je priprema za putovanje čitao i sam Kristofor Kolumbo, povezujući time „mračno doba“ i „razdoblje otkrića“ na pomalo neočekivan način.

No, zar baš svi?

Ipak, kao problematične Cormack izdvaja nekolicinu starofrancuskih tekstova, koje je – zbog višeznačnosti korištenih pojmova (koji mogu označavati i disk i kuglu) – možda moguće iskoristiti kao argument u prilog tezi o izostanku konsenzusa o Zemlji kao sferi. Slična je situacija i s nekim od zapisa i crteža Izidora Seviljskog, tvrdnje čijih drugih tekstova ipak funkcioniraju samo ako se tumače u kontekstu okruglog planeta. Jedinu stvarnu iznimku stoga predstavlja bizantski monah Kuzma Indicopleustes – no, kao što i njegova današnja anonimnost svjedoči, njegovi su zapisi ostali ograničeni tek na dva rukopisa, čiji je jedan od rijetkih čitatelja bio Fotije Carigradski, jedna od najnačitanijih osoba svog vremena.

Dakle, unatoč tvrdnjama modernih optužitelja, tijekom čitavih tisuću godina srednjovjekovne povijesti gotovo da nije nastalo nijedno djelo koje bi o Zemlji govorilo kao o ravnoj ploči, odnosno koje bi u pitanje dovodilo njenu sferičnost. Budući da su djela u kojima se oblik Zemlje uopće spominje najčešće posvećena nečemu drugom – od teoloških tema do svakodnevice – još je značajnije što se okrugla Zemlja u njima podrazumijeva kao zdravorazumska činjenica.

Otkud onda uvjerenje o srednjovjekovnoj vjeri u ravnu Zemlju?

Prema Lesley B. Cormack, tri su glavna razloga nastanka i proširenosti takvog uvjerenja u 19. i 20. stoljeću:

1. nadmetanje katolika i anti-katolika oko pitanja odnosa vjere i znanosti

Prosvjetiteljsko i post-prosvjetiteljsko razdoblje, pored ostalog, obilježili su žestoki napadi sekulariziranih (ali i protestantskih) mislioca na Katoličku Crkvu i njezinu ulogu u povijesnom razvoju znanosti. Jednim od protu-katoličkih argumenata postalo je stoga i navodno uvjerenje o ravnoj Zemlji. U djelima poput History of the inductive sciences (1837.) Williama Whewella ili History of the conflict between religion and science (1875.) Johna Drapera, iznimke – poput spomenutih Laktancija ili Kuzme – prešućivanjem većine koja se s njima nije slagala tako su pretvarane u pravilo, dok su sve zasluge za napredak pripisivane prenaglašenim postignućima moreplovaca poput Kolumba, da Game ili Magellana, odnosno protestantskim proto-kapitalistima koji su svojim trgovačkim nadmetanjem pružili povod velikim geografskim otkrićima itd. Takvo crno-bijelo suprotstavljanje naprednog protestantizma nazadnom katolicizmu uklopilo se u opći kontekst onovremene pojave prvih „znanstvenih društava“, počesto obilježenih izraženom anti-religijskom filozofijom, koja – unatoč pozivanju na znanost – u postizanju svojih ciljeva nije prezala ni od krivotvorenja povijesti.

2. nastanak i širenje „hagiografske“ literature o Kristoforu Kolumbu

U taj kontekst s druge strane Atlantika uklopilo se i kreiranje mita o Kristoforu Kolumbu, čiji je glavni tvorac bio Washington Irving. Pišući u kontekstu uspona SAD-a na svjetsku političku pozornicu i američke potrage za povijesnim legitimitetom brzo sticanog vodstva, Irving je Kolumba prikazao kao heroja koji je, prezrevši staro, hrabro zakoračio u Novi svijet. Kao najvažniji simbol starog pritom je poslužila izmišljena priča o konzultacijama u Salamanci uoči putovanja 1492. godine. Ukratko rečeno, prema Irvingu – kao njenom najvjerojatnijem tvorcu – Kolumbo je na tom sastanku na jedvite jade uspio uvjeriti Ferdinanda Aragonskog i Izabelu Kastiljsku da je Zemlja okrugla pa će stoga ploveći na Zapad stići na Istok, a potom – tijekom putovanja – i svoje mornare da se doista neće strovaliti sa Zemljinog ruba u nepoznati bezdan.

No, povijesna je realnost bila poprilično drugačija. Kao prvo, sadržaj spomenutog sastanka tek su naknadno zapisali Kolumbov sin Ferdinand i misionar Bartolomej de las Casas; u njemu nema ni traga raspravama o Zemljinom obliku, već samo o njenoj veličini i mogućnosti da ju je Kolumbo podcijenio (što, dakako, doista i jest). Na jednak način ni u Kolumbovom dnevniku ni o njegovim pismima, koja su uskoro po pisanju stjecala kontinentalnu popularnost, nema nikakvog spomena o sukobu s mornarima zbog Zemljinih rubova. Konačno, Kolumbo – poznat kao veliki hvalisavac i pravi marketinški stručnjak svog doba – nigdje u svojim tekstovima sebi ne pripisuje ni svoju navodno najveću zaslugu – dokazivanje okruglosti Zemlje!

3. nerazumijevanje srednjovjekovne kartografije

Prema Cormack, najvažniji razlog stvaranja pogrešne predodžbe o srednjovjekovnoj slici Svijeta ipak čini pogrešno tumačenje onovremenih njegovih prikaza. Naime, gledajući iz suvremene perspektive – naviknute na Mercatorovu ili slične projekcije, odnosno na pokušaj reprezentativnog prikaza Zemlje s naglascima na političkim granicama, velikim gradovima, prometnicama itd. – moderni istraživači počesto isto očekuju i od karata iz srednjeg vijeka (mappaemundi). No, istina ne može biti dalje od toga.

Temeljeći se uglavnom na tzv. O-T formi, srednjovjekovne karte Svijeta obično se sastoje od kružnice linijama (koje predstavljaju rijeke Don i Nil te Sredozemno more) podijeljene na tri dijela (Aziju, Europu i Afriku), u čijem se središtu obično – posebice od križarskih vremena – nalazi Jeruzalem, dok vrh (na kojem se, za razliku od današnjeg sjevera, obično nalazi istok) krasi prikaz Edenskog vrta. Tako gledan, Svijet doista izgleda kao da je zamišljen kao ravna ploča. Uzrok tome leži u činjenici što takvi crteži nikada nisu bili namijenjeni objektivnom prikazu stvarnosti niti klasičnoj kartografskoj uporabi, već su trebali slikovito izraziti čovjekovu mističnu povezanost sa Svijetom i njegovom poviješću spasenja, odnosno duhovnu, a ne fizičku realnost. Shodno tome, na njima je prikazivano i Stvaranje (u obliku tri kontinenta, obično pridruživana Noinim sinovima), Muka (predočena spomenutim oblikom slova T kao simbolom križa, ponekad i sa samim Kristovim corpusom) te Posljednji sud (s Kristom u slavi na vrhu mape).

Suvremena mapa – temeljena na „kulturnom sporazumu“ koji omogućava univerzalno tumačenje linija i geometrijskih oblika kao simbola za stvarnost – srednjovjekovnom bi čovjeku, čak i da je prikazivala stvarnost njegovog doba, bila potpuno nerazumljiva i kao koncept i kao sam predmet. Putujući, on je svoje snalaženje u prostoru temeljio na izravnom kontaktu s lokalnim stanovništvom ili pak na unajmljivanju vodiča, ne na čitanju karata. Valja također napomenuti i kako se sporne O-T mape, od strane onih koji vjeruju u postojanje srednjovjekovne vjere u ravnu Zemlju tumačene kao njeni prikazi, ironično, obično nalaze upravo unutar djela koja spominju sferičnost planeta. Kao i suvremene „tumačiteljske“ izmišljotine, i one više govore o pojedincu koji ih stvara, nego li o samom planetu na kojem živi.

Zaključna razmatranja

U završnom dijelu svog članka Cormack zanimljiv njegov dio posvećuje i promjenama u percepciji svijeta koje su nastupile „ponovnim otkrićem“ Ptolemejeve Geografije početkom 15. stoljeća, manifestirajući se u promjeni percepcije prostora, protegnutoj od početaka stvarnog mapiranja svijeta do razvoja slikarske perspektive i matematičkih izračuna vezanih uz pojavu artiljerije i od nje obrambenih novih tipova utvrda. No, kako taj odlomak o geometrizaciji i objektivizaciji stvarnosti, koje su čovjeku omogućile da umjesto kao organski dio prirode sebe počne promatrati kao onoga tko tu prirodu podvrgava svom iskorištavanju, izlazi iz okvira užeg diskursa o ravnoj Zemlji, njegovo proučavanje prepuštamo zanimanju čitatelja.

Na kraju ovog članka ključno je, dakle, istaknuti kako je poimanje svijeta kod ljudi srednjeg vijeka doista bilo različito od našeg, no ne i u pogledu temeljnog oblika Zemlje, u kojem je od antičkih vremena s gotovo potpunim konsenzusom i znanstvenika i književnika prevladavala ideja o sferičnosti. Bilo kao rugalačka slika bilo kao stvarno uvjerenje, ravna je Zemlja stoga prisutnija u 19., 20. i 21. stoljeću, nego li je bila kroz tisuću godina toga navodno „mračnog doba“.

Preporuka za čitanje:

Cormack, Lesley B. „Flat Earth or round sphere: misconceptions of the shape of the Earth and the fifteenth-century transformation of the world“. Ecumene 1/4 (1994): 363-385.