Kontekst
Osmanska ekspanzija u Europu, započeta 1352. godine osvajanjem Galipolja, zaustavit će se tek 200-ak godina kasnije duboko u jugoistočnoj Europi, upravo na povijesnom prostoru Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva. Sredinom 16. stoljeća – nakon pada Moslavine 1540-ih te Virovitice i Čazme 1552. – osmanska ekspanzija na prostor savsko-dravskog međurječja doživjela je svoj vrhunac te će tadašnji okupirani prostor ostati praktički nepromijenjen sve do Velikog bečkog rata koncem 17. stoljeća.
No, zaustavljanje prodora nije značilo i povlačenje graničnih linija. Naime, ranonovovjekovno razdoblje ne poznaje koncept granične linije (uz iznimku prirodnih granica poput rijeka). Umjesto toga krajnji rubovi utjecaja pojedinih država bili su omeđeni „graničnim prostorima“ ili pograničjima od kojih su se neka protezala i više kilometara. Upravo je takva situacija bila i na prostoru savsko-dravskog međurječja, gdje je od 16. stoljeća pograničje („ničija zemlja“) između osmanskih i habsburških utvrda u prosjeku iznosio čak nevjerojatnih 35-40 kilometara!
Prosperitetna županija kasnog srednjeg vijeka
Ova pogranična zona Međurječja u najvećoj se mjeri protezala na području srednjovjekovne Križevačke županije koja je prije osmanske ekspanzije bila jedna od najrazvijenih županija Ugarskog Kraljevstva. Naime, riječ je o županiji koja je od 13. do ranog 16. stoljeća imala čak 88 naselja (gradova i trgovišta raznih veličina), od kojih su mnoga nastala u 15. stoljeću, te oko 60 utvrda. Gradovi, trgovišta i utvrde bili su ravnomjerno raspoređeni na prostoru cijele županije, tj. nisu bili grupirani isključivo na jednom području.
Procjena broja stanovnika nekog područja u predmoderno vrijeme uvijek je izazovna, no određena demografska istraživanja koja su odrađena sugeriraju da je krajem 15. stoljeća Križevačka županija imala između 175 i 200 tisuća stanovnika. Iako je županija bila prostornim obuhvatom jednako velika kao i tri preostale slavonske županije zajedno (Zagrebačka, Varaždinska i Virovitička), to ne umanjuje činjenicu da je imala čak duplo više stanovnika od ostatka Slavonskog Kraljevstva.
Dakle, možemo zaključiti kako je riječ o prostoru koji je bio pod snažnim utjecajem čovjeka – bilo da je riječ o naseljima ili pak poljima i pašnjacima na kojima su ljudi radili i tjerali stoku. Iako je teško odrediti udio šume na prostoru županije prije osmanske ekspanzije, pojedina ekohistorijska istraživanja sugeriraju da je na šumu otpadala otprilike trećina površine. Taj će se omjer u značajnoj mjeri promijeniti tijekom 16. i 17. stoljeća.
Pogranična zona
Široka prostorna zona između habsburških i osmanskih utvrda ostala je tako pretežito depopulirana, a izostanak ljudske prisutnosti značio je i „trijumf“ prirode. Hrvatsko-slavonski sabor u svojim zaključcima već 1597. godine ističe kako je slavonska šuma toliko gusta da je važna pogranična utvrda Koprivnica „posve u šumi“, a obližnje je istoimeno gradsko naselje „zbog prevelike gustoće šume“ bilo iznimno ugroženo jer su mu Turci prilazili kroz šumu neprimijećeni te su samo te godine u zarobljeništvo odveli oko 70 stanovnika.
Šuma je toliko preuzela slavonsku ravnicu da je došla do samog praga važne krajiške utvrde i grada, stoga možemo zamisliti kakva je tek situacija bila u „ničijoj zemlji“ koja se prostirala u širinu na desetke i desetke kilometara između zaraćenih strana. Najdetaljniji opisi ovoga prostora – kao i opisi primjene šumskih resursa za obranu Monarhije – dolaze iz sredine 17. stoljeća, iz pera habsburškog vojnog inženjera i kartografa Martina Stiera te osmanskog putopisca Evlije Čelebije.
Martin Stier – kartiranje habsburškog pograničja
Martin Stier bio je habsburški kartograf i vojni inženjer koji je sredinom 17. stoljeća, u svrhu unapređenja obrane, sastavio više izvještaja i kartografskih prikaza s prostora Slavonske vojne krajine. U svojim opisima spominje „drvenu prepreku“ (tzv. zasjeku) koja se protezala od Bjelovara preko rijeke Česme pa sve do prostora Ivanićke kapetanije. Riječ je o prepreci koja je nastala rušenjem teških hrastovih stabala s ciljem blokiranja prolaska osmanskih vojnika, a prostirala se praktički preko cijelog prostora Međurječja, čime je činila svojevrsni istočni limes Slavonskog Kraljevstva. Sam Stier o ovoj prepreci piše sljedeće:
Te prepreke počinju na granici prema Koprivnici i Đurđevcu te se protežu uz Bjelovar do Svibovca na rijeci Česmi i dalje kroz šumu uz drvenu postaju Čazma do Čardaka Katović, gdje počinje prva šumska straža na granici Ivanića. Te drvene prepreke onemogućavaju neprijateljskoj četi neprimjetno, to jest nečujno, prelaženje [granice] zbog zaplitanja u njima, odnosno bez izazivanja stražarske uzbune.
Stier je na svojoj karti – koju možete vidjeti u prilogu – označio i njen smjer pružanja (označavajući ju kao niz preklopljenih „X“). Štoviše, na njegovom prikazu velika slavonska šuma središnja je i dominantna komponenta koja se proteže istočno od rijeke Česme i ide prema sjeveru praktički sve do rijeke Drave.
Zasjeka je zapravo bila ingeniozno obrambeno rješenje. Naime, šuma je osmanskoj vojsci pružala obilje prostora za zaklon i neprimjetno kretanje te joj tako omogućavala iznenadne napade. Djelomičnim rušenjem ove velike slavonske šume i podizanjem nepregledno duge linije zasjeka ista ona drva koja su neprijatelju nudila zaštitu pretvorena su u drveni „bedem“ Monarhije. Zasjeka je – uz čardake i stražarnice – tako činila prvu liniju obrane te se na Stierovom prikazu tek jedna krajiška utvrda (Grabrovnica) nalazi istočno od nje. Kao što već i Klaić konstatira – proučavajući srednjovjekovne zasjeke (indagines) – one su mogle biti ili nasipi s jarcima ili (što je možda i izglednije u slavonskom slučaju) hrpe posječenih stabala.
Evlija Čelebi – opis šume i habsburških zasjeka
Više pojedinosti o zasjeci, kao i opis slavonske šume, ponudio je osmanski putopisac Evlija Čelebi. Pišući o velikom šumskom području zapadno od Virovitice – koji naziva „Krčevina Zrinskih/Zrinskoga“ – ističe da se ova velika šuma proteže od rijeke Drave do Save, tri dana hoda od sjevera prema sjeveroistoku. Govoreći o zasjeci spominje da na više mjesta u njoj postoje prolazi ili „vrata“ kako bi se s jedne strane moglo ući na drugu. Nešto više redaka posvetio je velikoj slavonskoj šumi koju opisuje ovako:
…šumu u kirintiji, koja se uzdiže do nebesa, ne sijeku, pa je čitav kraj potpuno obrastao šumom. Ona je tako zapuštena od vlasti … pa se svake godine skupi po nekoliko tisuća ljudi koji posijeku na stotine tisuća stabala … tako neobično veliko drveće kao što je ovo ovdje vidio sam još samo u bosanskoj planini Ravno i u Almanskoj gori na izvoru Dunava. Debljina ovoga drveća može se predstaviti iz ovoga što slijedi. Drvosječe posjekoše jedno drvo. Pošto mu odsjekoše grane i skresaše ga, spuste ga na zemlju, isjekoše ga na komade, te od njega načine tri izdubljene jednostavne lađe. Najdeblje mu je mjesto pri panju i odatle izađe lađa u koju može stati tisuću tovara jabuka.
Umjesto zaključka
Uspostava osmansko-habsburškog pograničja na prostoru srednjovjekovne Slavonije značajno je promijenila ondašnji kraj. Nekoć plodno i obrađivano tlo, s puno većih i manjih naselja, sve do 18. stoljeća zamijenit će „ničija zemlja“ obrasla ogromnom šumom te puna močvarnog terena.
Ipak, habsburške vlasti uspjele su iskoristiti ovaj prostor – pun stabala nevjerojatne debljine o kojima piše Čelebi – kako bi stvorile linijski oblik obrane – zasjeku. Iako će tijekom desetljeća nakon oslobađanja savsko-dravskog međurječja krajem 17. stoljeća doći do ponovnog „ljudskog pokoravanja prirode“ zapisi suvremenika o velikoj slavonskoj šumi ostaju vječni povijesni spomen na moć prirode koja raste i buja u odsustvu ljudske prisutnosti.
Preporuke za čitanje:
- Andrić, Stanko. „Šuma Garavica i „ničija zemlja“ na slavonsko-turskom pograničju u 16. i 17. stoljeću.“ U Slavonske šume kroz povijest, ur. Dinko Župan, Robert Skenderović, 61-117. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2018.
- Čelebi, Evlija. Putopis – Odlomci o jugoslavenskim zemljama. Preveo Hazim Šabanović. Sarajevo: Svjetlost, 1967.
- Krmpotić, Ljudevit, ur. Izvještaji o utvrđivanju granica hrvatskog kraljevstva od 16. do 18. stoljeća. Hannover, Karlobag, Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997.
- Klaić, Vjekoslav. „”Indagines” i “Portae” u Hrvatskoj i Slavoniji.“ Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva 7 (1904): 1-9.
- Vlašić, Anđelko. „Obitelj Zrinski u Putopisu Evlije Čelebija i usporedba s neosmanskim izvorima.“ Povijesni prilozi 52 (2017): 29-52.
- Agoston, Gabor. „Where Environmental and Frontier Studies Meet: Rivers, Forests, Marshes and Forts along the Ottoman–Hapsburg Frontier in Hungary.“ U The Frontiers of the Ottoman World, ur. A.C.S. Peacock, str. 57-79. Oxford, New York: Oxford University Press, 2009.
