Iako su pojava i djelovanje pustinjaka[1] uvelike obilježili kasnoantičko kršćanstvo istočnog Sredozemlja te je taj fenomen u dosadašnjoj historiografiji opsežno obrađen, izostala je adekvatna analiza uzroka tolike istaknutosti pustinjaka u bizantskom društvu 5. i 6. stoljeća. Također, redukcionističkim tumačenjem pustinjačke funkcije kao zastupnika potlačenih društvenih slojeva propuštena je mogućnost njihove uporabe kao svojevrsnih zrcala u kojima se odražavaju vrijednosti i mentalitet društva u kojem funkcioniraju.
Nastojeći ispraviti tu pogrešku, uzrokovanu ponajprije umjetnim ograničavanjem pustinjačkog djelokruga samo na niže društvene slojeve, odnosno percepcijom širenja uloge pustinjaštva kao posljedice njihovog prodora u elitnu kulturu tijekom procesa njezine „demokratizacije“, britanski povjesničar Peter Brown u svom se članku „The Rise and Function of the Holy Man in Late Antiquity“ posvetio proučavanju djelovanja pustinjaka u ruralnim zajednicama i bizantskom društvu općenito, kako bi putem njegove analize donio zaključke o širim društvenim procesima promatranog vremena.
Pojava i uloga u ruralnim krajevima
Razrađujući regionalne okolnosti pojave promatrane varijante pustinjačkog djelovanja, Brown uspoređuje Egipat, kao tradicionalno ishodište monaštva, sa Sirijom kao izvorom društveno angažiranog pustinjaštva. Za razliku od egipatskih monaha, promatrane sirijske pustinjake obilježavao je niz osobina, poput života u blizini zajednice, neobičnih načina manifestiranja asketskog življenja i uključenosti u društvene tokove i mijene, omogućenih drugačijim prirodnim kontekstom. Naime, nasuprot egipatskoj pravoj pustinji, percipiranoj kao „drugi svijet“, sirijsku su pustinju zapravo činile margine naseljenih mjesta. U takvom kontekstu polunomadski način pustinjakovog života bio je vidljiv lokalnoj zajednici, što je odigralo presudnu ulogu u njegovom stjecanju karizme.
Za razliku od uobičajene percepcije, u takvoj sredini pustinjak se nije pojavio tijekom nepovoljnih društveno-ekonomskih uvjeta, već upravo tijekom razdoblja prosperiteta i porasta društvene egalitarnosti. Istovremeno se na istom prostoru sirijske unutrašnjosti pojavila i funkcija seoskog zaštitnika, zaduženog za rješavanje unutarseoskih sporova i problema, kao i zastupanje sela u odnosu spram vanjskog svijeta. Postavši svojevrsno utjelovljenje društvene moći i središte njezine distribucije, seoski je zaštitnik uskoro poprimio i ulogu donositelja kulture i znanja potrebnog za funkcioniranje lokalne zajednice te se između njih započeo razvijati odnos međusobne zavisnosti. Kada je stoga, zbog povlačenja lokalnih elita iz provincije u zatvorene gradove uslijed kasnoantičkih društvenih kriza, došlo do nestanka opisane funkcije, pojavila se snažna potreba za njezinom popunom.
Premda percipiran kao neka vrsta uljeza, tu je prazninu ubrzo popunio pustinjak, djelujući kao arhetip dobrog zaštitnika. Čitanje hagiografskih zapisa o njegovom radu omogućuje shvaćanje važnosti te funkcije u životu seoskih zajednica. Naime, iza izvještaja o njegovom čudesnom djelovanju zapravo se kriju sasvim praktični načini rješavanja problema nastalih u svakodnevnom seoskom životu i radu.
Primjerice, izvještaji o kletvama zapravo su odraz pustinjačke uloge arbitra i posrednika, a vijesti o obavljenim egzorcizmima stiliziran su prikaz rješavanja agresivnosti i nasilja akumuliranih unutar blisko povezanih zajednica pripisivanjem demonskog podrijetla istima i njihovim teatralnim istjerivanjem u Božje ime. Važno je pritom naglasiti da se takvi zapisi odnose samo na slučajeve istaknute po težini svojeg rješavanja te, prema Brownu, pored njih treba zamišljati gomile slučajeva riješenih na jednostavniji i lakši način koji su uslijed svoje ne-spektakularnosti ostali nezabilježeni.
Svestranost u urbanim sredinama
Međutim, pustinjačka uloga nije ostala ograničena samo na sirijsku provinciju, već je imala golemu važnost i u općem bizantskom društvu. Naglašavajući ponovo njihovu medijatorsku ulogu, Brown pritom postavlja pitanje biranja baš pustinjaka kao posrednika pored svih ostalih mogućnosti, nudeći složen odgovor na njega. Naime, presudnu ulogu u preferiranju pustinjaka kao arbitra igrala je njegova percepcija kao stranca, stečena asketskim odvajanjem iz društva, kojem se stoga može prepustiti donošenje nepopularnih odluka.
U tom smislu, kao „nositelj objektivnosti“ u podijeljenom društvu, pustinjak je zamijenio nekadašnja poganska proročišta. Takva zamjena ne-personalnog načina rješavanja društvenih problema naglašeno osobnim odraz je promjene u shvaćanju društvenih uloga tijekom kasne antike i mogućnosti uspona na društvenoj ljestvici zahvaljujući radu i ustrajnosti. Naime, percipiran kao svojevrsni novi atlet, pustinjak je u javnoj predodžbi bio osoba koja je svojim ustrajnim asketskim trapljenjem zaradila posebnu milost kod Boga, odraz čije naklonosti je bila njegova čudotvorna moć. Naposljetku, kao što je slijeđenje njihovih naputaka jačalo koheziju seoskih zajednica, širenje glasina o istaknutim pustinjacima poslužilo je i kao sredstvo jačanja lokalnih identiteta, povezujući i urbane zajednice.
Zašto baš pustinjaci?
Budući da je, unatoč ne-klerikalnom statusu, pustinjak u bizantskom društvu uskoro stekao i ulogu izlječitelja i ispovjednika, u pojavi pustinjačkog fenomena moguće je promatrati i difuziju moći između službene crkvene hijerarhije i novog tipa „vjerskih službenika“. No, zašto su ljudi, pored specijaliziranih djelatnika, tražili lijek upravo od pustinjaka?
Prema Brownu, kao odgovori nameću se način pustinjačkog fokusiranja na rješavanje problema njegovim izoliranjem i odstranjivanjem, kao i jednostavna prisutnost placebo efekta. No, pored takve neposredne funkcionalnosti, prominentnost pustinjaka ujedno je i odraz potreba ondašnjeg društva, suočenog s nesrazmjerom između distanciranog Boga i svakodnevnih problema koji carska Crkva, podređena cezaropapističkoj vlasti, očigledno nije uspijevala ispraviti. Bizantsko se društvo na pustinjačke usluge stoga oslanjalo uslijed osjećaja vlastite nedostatnosti, potrebe za opuštanjem anksioznosti oko spasenja duše određivanjem djelotvornih pokorničkih mjera bez obzira na njihovu oštrinu, kao i za čitavim nizom savjeta oko najrazličitijih pitanja i problema.
Zanimljivo je da su pustinjaci pritom najčešće svojim odgovorima zapravo jačali zakonske odredbe i poticali vjernike na uporabu medicinskih rješenja zdravstvenih problema, što je u priličnoj suprotnosti s uobičajenom percepcijom njihovog navodnog potkopavanja „struke“. U svom članku Brown, međutim, nažalost ne navodi izvore i načine pustinjačkog stjecanja znanja o toliko velikom spektru problema.
Zaključna razmatranja
Sve u svemu, moguće je, dakle, zaključiti da pustinjaci nisu tek negativna posljedica prodora pučkih shvaćanja u više kulturno-religiozne sfere, već je njihova pojava i rapidno širenje važnosti zapravo odraz mnogo dubljih društvenih potreba i htijenja. Iako se nisu javili uslijed uobičajeno percipirane krizne situacije, moguće je ipak istaknuti da je njihovo širenje bilo odgovor na svojevrsnu krizu – krizu slobode kasnorimskog društva uslijed sloma dotadašnjih institucija. U društvu nesigurnom u samog sebe i željnom čovjeka kao donositelja adekvatnih rješenja, pustinjak je poslužio kao faktor sigurnosti i vodstva, akumulirajući ranije kolektivno znanje u sebi kao pojedincu i pretvarajući se pritom u hodajući locus nadnaravnog.
Na kraju, zaključujući svoj tekst, Brown razmatra potencijal pustinjaka kao očinske figure u životima kasnoantičkih mladića čiji su pravi očevi silom društvenih prilika bili distancirani, čime se dotiče i goruće suvremene teme razvoja osobnosti mladih muškaraca u uvjetima odrastanja bez očinske figure, uslijed čega njegovo istraživanje zadobiva i svoju drugačiju aktualnost, navodeći na potragu za dodatnim tumačenjima promatranog fenomena i društva.
Preporuka za čitanje:
[1] Iako se ne podudara u potpunosti sa značenjem izvorno korištenog pojma „holy man“, u ovom će osvrtu – radi jednostavnosti i kratkoće – na svim mjestima koja on zauzima u izvorniku biti korišten izraz „pustinjak“.
