U svijetu koji se svakim danom sve ubrzanije mijenja, malo što ostaje onakvim kakvim je bilo jučer. Ako i ostaje, o takvim stvarima obično aktivno ne razmišljamo, gotovo zanemarujući njihovo postojanje sve dok na njih ne naiđemo. Jedan od takvih predmeta – u svom djelu Histoire politique du barbelé navodi francuski filozof Olivier Raznac – bodljikava je žica. Veoma jednostavna i veoma otporna, bodljikava žica učinkovito je oruđe za prostorno upisivanje odnosa moći. Njezina je tajna, nastavlja Raznac, u ekonomskoj učinkovitosti, odnosno činjenici da uz minimalnu potrošnju omogućuje maksimalan učinak. Ne nastojeći pružiti detaljan prikaz svake njene uporabe tijekom povijesti, u svom pregledu – neobičnom, ali zapravo tipičnom za francusku historiografiju – autor izdvaja tri slučaja povezana sa žicom koji imaju najvažnije i najjasnije političke implikacije relevantne za naslovnu temu.
1. Američka prerija
Bodljikava žica na američkom se tržištu pojavila 1874. godine nakon što je njen izum patentirao farmer iz Illinoisa Joseph F. Glidden. Kako bi se njena kontekstualna važnost shvatila u punini, važno je napomenuti da je ovo razdoblje američkog prodora prema Velikim ravnicama na zapadu, a nakon donošenja Zakona o naseljavanju, koji je omogućio dobivanje 80 hektara besplatne (iako relativno suhe i teško obradive) zemlje svim zainteresiranim američkim građanima. Tome je, dakako, pogodovao i završetak gradnje Transkontinentalne željeznice kojom je američki kontinent napokon efikasno povezan. Takav prostor – lišen drveća, obradivog kamena ili vode za uzgoj živica – tražio je efikasan način ograđivanja novih zemljoposjeda, a kako bi se omogućio uzgoj stoke zaštićene od divljih životinja, kaubojskih stada i – Indijanaca.
Upravo u potonjem autor promatra politički kontekst uporabe bodljikave žice. Naime, prisiljavajući preostale domorodce na parcelizaciju i ograđivanje zemljišta, američke su vlasti – prema Raznacu – dovodile do uništenja plemenske organizacije zajednice, odnosno do gubitka indijanskog identiteta usporedivog s etnocidom:
Bodljikava je žica društveni i geografski prostor Indijanaca pretvorila u neprijateljsku sredinu u kojoj nomadstvo i lov više nisu mogući, u strani prostor u kojem je plemenski način života postao nezamisliv. Ukratko, stvorila je uvjete za fizički i kulturni nestanak Indijanaca.
2. Rovovi Prvoga svjetskog rata
Ipak, unatoč njenom poljoprivrednom podrijetlu, jedna od glavnih asocijacija vezanih uz bodljikavu žicu svakako je Zapadna bojišnica Prvoga svjetskog rata. Naime, nakon razdoblja pokretljivosti i hitrine, povećanje brzometnosti i dometa modernog oružja ratnike ponovo tjera na oslanjanje na pomoćne obrambene objekte, među kojima prvenstvo doskora uzimaju rovovi zaštićeni žicom, što se polako usavršava tijekom ratova 19. i početka 20. stoljeća – Američkoga građanskog, Francusko-pruskog i Rusko-japanskog.
Tijekom Prvoga svjetskog rata bodljikavu žicu u uporabu prvi stavljaju Nijemci, no uskoro se na obje strane javljaju kolci povezani prepletenom žicom prostorne dubine do tridesetak metara. Kao posebna vrijednost takvih obrambenih mehanizama, čija je osnovna svrha bila usporiti neprijateljsko napredovanje ničijom zemljom u mjeri dovoljnoj za pripremu efikasnog odgovora, isticana je teška vidljivost bodljikave žice na terenu sve dok za napadača, koji bi se zapleo o nju ili ju očajnički pokušavao prerezati kliještima i sličnim alatima i metodama, ne bi postalo prekasno. Također, u razdoblju tehnički naprednog ratovanja od iznimne je važnosti bila i velika otpornost prema bombardiranju, koja je tražila ogromne količine eksploziva samo kako bi se, barem teoretski, žičane barikade raznijele ili pokopale:
Genijalna geometrijska ideja, mreža željezne žice zamišljena je kao eliminacija svega suvišnog, impozantnog, u korist čiste učinkovitosti, bušeći obrambeni zid sve dok od njega ne ostane tek metalni kostur.
3. Logori
Konačno, premda će u imaginaciji onih koji su prošli kroz pakao njegovog prethodnika zauvijek ostati simbolom očajne borbe na život i smrt na bojištu, negativnu sliku bodljikave žice zacementirat će Drugi svjetski rat sa svojim koncentracijskim i istrebljivačkim logorima. Razmislimo kako uobičajeno izgleda jedan takav logor – nizovi baraka okruženi dvama nizovima elektrificirane bodljikave žice visine do četiri metra, s osmatračnicama s vanjske strane opremljenima snažnim reflektorima usmjerenima prema ogradi. Logor nije logor bez bodljikave žice, sažima Raznac. Štoviše, ponekad – kao u slučaju masovnog zatvaranja sovjetskih ratnih zarobljenika – logor nije ništa osim bodljikave žice, unutar koje su dehumanizirana tijela ostavljena da umru od gladi i izloženosti vremenskim neprilikama.
Žica ovdje postaje više od puke fizičke prepreke – riječ je o vizualnom provoditelju nacističke propagande o Židovima, Romima, Slavenima i drugima nepoželjnima u novom svjetskom poretku kao stoci, životinjama i štetočinama. Prolazak kroz tu žicu ulazak je u novi svijet s radikalno drugačijim pravilima, svijet u kojem je zatvorenicima zapravo oduzeto pravo na postojanje. Pa ipak, koliko god bili mjestima za uspostavljanje apsolutne bijede, zahvaljujući bodljikavoj žici logori su zamišljeni tek kao privremena mjesta, koja je nakon obavljenoga konačnog rješenja moguće maknuti iz prostora, kao i kolektivnog pamćenja. Unutar njih, nalik na Danteove krugove pakla, još jednim namotajem žice određuju se posebni prostori, sve skučeniji i okrutniji, sve do kaveza u potpunosti od bodljikave žice, u kojem osuđenici bivaju ostavljeni smrti od gladi (Buchenwald), ili pak do plinske komore (Auschwitz).
Od pomagala do simbola zla
U razdoblju kraćem od stoljeća, bodljikava žica, taj izum snalažljivih američkih uzgajivača stoke
postala je simbolom koji na šematski tekstualni ili grafički način sažima sveukupne predodžbe koje ju nadilaze kao obični predmet. Ona je povijesnom akumulacijom postala metaforom političkog nasilja koje stvara poveznicu između modernih katastrofa, indijanskog etnocida, krvoprolića 1914. – 1918. i nacističkih istrebljenja.
U sva tri opisana slučaja, premda različitim intenzitetom, bodljikava je žica, dakle, učvrstila vezu između razgraničenja i nadzora te stvorila polarizaciju prostora na vanjsku prijetnju i unutarnju zaštitu – njena osnovna svrha odbiti je vanjsko, a sačuvati unutarnje. No, dok je u slučaju američke prerije onom vanjskom, Indijancima, barem privremeno ostavljen prostor za povlačenje dalje prema Zapadu, a u Prvom je svjetskom ratu iza blatnjavih rovova još uvijek postojala relativno stabilna pozadina bojišta, u slučaju koncentracijskih logora dolazi do potpunog – samo naizgled paradoksalnog – okruženja simboličkog vanjskog unutarnjim. Žica time postaje apsolutnom granicom između života i smrti, koja okružena njome doživljava svoju krajnju koncentraciju.
Preporuka za čitanje:
Raznac, Olivier. Politička povijest bodljikave žice. Zagreb: Naklada Ljevak, 2009.
