Jedan od temeljnih povijesnih koncepata jest koncept kontinuiteta i promjene. Vjerojatno upravo to, promatranje kako se pojedinci i društva mijenjaju – ili ne mijenjaju – kroz povijest, privlači mnoge ljude ovom znanstvenom području. No, često je u toj privlačnosti prisutna i neugodna istina: promatramo druge kako bismo potvrdili da smo mi bolji od njih. Taj osjećaj kulturne nadmoći snažno utječe na naše poimanje prošlosti, ali i sadašnjosti.
U ovom ćemo se članku posvetiti jednoj perspektivi koja je u historiografiji prisutna, ali rijetko kada u središtu pažnje – povijesti lijepog ponašanja. Kroz prizmu svakodnevnih normi pristojnosti razmotrit ćemo kako su se oblikovale društvene norme u Europi, kolijevci tzv. zapadne civilizacije, i kako se kroz njih ocrtavaju klasne, rodne i kulturne razlike.
Što nas danas čini Europljanima?
Što zapravo danas povezuje toliko različitih europskih identiteta? Uz političke i gospodarske integracije, moguće je da su to upravo norme “ispravnog” ponašanja – ono što smatramo civiliziranim, kulturnim, pristojnim. Te su norme, bez obzira na razdoblje, slijedile sličan obrazac širenja: najprije ih je usvajalo plemstvo kako bi se razlikovalo od nižih slojeva, zatim su ih oponašali građani, a na kraju su, preko crkvenih propovijedi i moralnih naputaka, dospjele i do šireg puka.
Ovaj “vertikalni prijenos” bontona omogućava da kroz povijest pratimo kako se određena ponašanja mijenjaju, nestaju ili pak u novim oblicima ponovno javljaju.
Držanje i govor tijela
Mnogo se govori o tome koliko je važan prvi dojam. On uvelike ovisi o tome što će netko pomisliti o nama prije bilo kakve verbalne komunikacije – o načinu na koji hodamo, stojimo, zauzimamo prostor. To je nešto što se oduvijek smatralo bitnim.
Već u antici posebna se pozornost pridavala načinu hodanja. U skladu s vojničkim idealom, od muškaraca se očekivalo da hodaju dugim, odlučnim koracima. U protivnom, riskirali bi najsramotniju usporedbu – s kratkim, brzim koracima koji su bili karakteristični za žensko „tapkanje“. Hod je, dakle, bio rodno i statusno obilježen.
Taj se ideal počeo mijenjati u demokratiziranoj Ateni, gdje je s padom vojne aristokracije kao vladajuće klase i s jačanjem političkog građanstva središnje mjesto u društvu preuzeo civilni identitet. U tom kontekstu ideal postaje mirno i dostojanstveno hodanje, popraćeno ljubaznim, uljuđenim ponašanjem. Time su se „civilizirani“ Grci svjesno razlikovali od ‘barbara’, koje su prikazivali kao bučne, užurbane, nasilne i neotesane.
Ovaj civilizacijski ideal razlike Grci su prenijeli Rimljanima, koji su, unatoč iznimno važnoj ulozi vojske u rimskom društvu, preuzeli grčku ideju smirene vanjske kontrole ponašanja kao znaka kulturne nadmoći. Biti usporen, smiren, tih – značilo je biti gospodar sebe i time bolji od onih koji su „drugačiji“.
Od antike nadalje uspravno držanje tijela postaje društvena norma. Držanje se čitalo kao znak karaktera – pogrbljena leđa značila su slabost, a ispravno držanje snagu i plemenitost. Također, okretanje leđa u komunikaciji smatralo se krajnje nepristojnim i uvredljivim, jer je simboliziralo prezir i prekid odnosa.
Pozdravljanje: od oružja do osmijeha
Pozdravljanje, kao osnovni čin uljuđenog ophođenja, ima slojevitu povijest. Rukovanje potječe još iz antičke prakse pokazivanja da je ruka prazna – tj. da se ne nosi oružje. Slično tome, skidanje šešira proizlazi iz viteške geste skidanja kacige pred osobama od povjerenja – čina koji je u borbenom kontekstu predstavljao iznimnu izloženost i rizik.
U drevnoj Perziji običaj je bio da se muškarci istog društvenog ranga poljube u usta. U srednjovjekovnoj Europi, osobito među vitezovima, poljubac u obraz bio je znak prijateljstva, savezništva i lojalnosti. No, kako se društvene strukture učvršćuju, poljubac postaje oruđe potvrde statusa. U razvijenom srednjem vijeku pozdravljanje ljubljenjem prerasta u ponižavajući ritual, u kojem se osobu, ovisno o društvenoj razlici, trebalo poljubiti u obraz, ruku, prsa, trbuh, noge, ili čak porub odjeće. Time se jasno označavala podčinjenost i poštivanje društvenog poretka.
Zanimljivo je promatrati nasljeđe tih običaja i u današnjem vremenu. U Hrvatskoj se smatra da se Hrvati pozdravljaju dvostrukim poljupcem u obraz, dok je trostruki poljubac karakterističan za Srbe. Taj broj poljubaca često se doživljava kao identitetski znak, s političkim ili nacionalnim konotacijama. Naizgled bezazlena gesta tako postaje simbol pripadnosti.
Još jedan zanimljiv primjer pozdravne geste je i usklik “hura”, koji danas koristimo u veselim prigodama, najčešće poznatoj dječjoj pjesmici „Kad si sretan“. No, riječ potječe iz vojnog vokabulara osmanskih janjičara, a izvorno je označavala ratni poklič, koji se može parafrazirati kao: „Pobijmo ih sve!“
Ponašanje za stolom: od zajedničke zdjele do vilice
Od svih područja svakodnevnog života, ponašanje za stolom najjasnije pokazuje kako su se kroz povijest oblikovali i prenosili normirani obrasci ponašanja. Hrana i način njezina konzumiranja nisu bili samo pitanje preživljavanja, nego i statusni simbol, moralna lekcija i kulturna distinkcija.
U srednjovjekovnoj Europi, zajedničko blagovanje često je uključivalo i neobuzdano pijančevanje. Alkohol je bio sastavni dio društvenog života, a teturanje, spoticanje, padanje, povraćanje i slično bili su uobičajeni prizori ne samo među pukom, već i među višim slojevima. Alkohol je bio dostupan, jeftin i društveno prihvaćen, a pijanstvo zabava, ne prijestup.
Tek u 17. stoljeću dolazi do promjene – ponovno inicirane odozgo, od strane plemstva. Kako bi se razlikovalo od nižih slojeva, aristokracija počinje odbacivati grubo pijanstvo kao neuljuđeno i sramotno. U tom kontekstu na scenu stupaju novi, sofisticiraniji užici – kava i čaj, čija se konzumacija pretvara u ritual odmjerenosti i profinjenosti.
Od najranijih priručnika o dvorskom bontonu – osobito iz 12. i 13. stoljeća – upravo je ponašanje za stolom najčešće bilo u fokusu. Takvi su tekstovi historiografski iznimno zanimljivi jer, kao i svaka zabrana, odaju što se doista događalo u svakodnevici: što je bilo učestalo, ali se smatralo nepoželjnim.
Prije pojave pribora za jelo, ljudi su tekuću hranu (juhu, vino, pivo) pili iz zajedničke zdjele, a krutu hranu grabili rukama sa zajedničkog pladnja. Prva je u upotrebu ušla žlica – isprva također zajednička, a tek od 16. stoljeća počinju se pojavljivati pravila o osobnoj žlici.
Nož i vilica imali su mnogo trnovitiji put prema stolu. Nož je bio potencijalno oružje, pa se njegovo korištenje u prisustvu drugih smatralo rizičnim. Vilicu je Crkva smatrala vražjim oruđem, jer je njezin izgled podsjećao na đavolje vile, a i smatrala se nepotrebnim posrednikom između hrane i Božjeg dara – ljudske ruke s prstima.
Ti su se prsti, naravno, nakon jela morali i očistiti. U praksi je to značilo lizanje prstiju ili brisanje o vlastitu odjeću. Na dvoru njemačkog kralja Konrada II. u 11. stoljeću dvorske dame pokazivale su svoju uglađenost i gostoljubivost tako što su dopuštale gostima da ruke brišu o njihove bijele košulje. Kasnije se javlja običaj pranja ruku za stolom, u zajedničkoj posudi, gdje je kao čin ljubaznosti bilo poželjno oprati prste osobi suprotnog spola koja sjedi do vas.
Od 15. stoljeća, ponovno prvo u najvišim slojevima, u upotrebu ulazi osobni ubrus – još jedan znak individualizacije i sofisticiranosti u ponašanju.
Društvene norme vezane uz stol tako nam otkrivaju mnogo više od samog načina konzumacije hrane – u njima se ogleda čitava povijest klasnih razlika, higijenskih standarda, vjerskih zabrana i ideala civiliziranosti.
Tjelesne potrebe: od nužde do normi
Ako postoji područje ljudske svakodnevice koje najjasnije otkriva granicu između prirodnog i društveno prihvatljivog, to su upravo tjelesne potrebe. Ispuštanje vjetrova, nužda, pljuvanje, brisanje nosa – sve ono što tijelo spontano čini – tijekom povijesti je prolazilo kroz različite režime tolerancije i kontrole.
Primjerice, ispuštanje vjetrova vrlo je rano počelo izazivati prijeki pogled, no nije odmah doživljeno kao apsolutno neprimjereno. U srednjovjekovnom svijetu vjerovalo se da zadržavanje vjetrova može uzrokovati bolesti, pa su kompromis predstavljali savjeti da se prdež prikrije, primjerice, kašljanjem. Ipak, nisu svi u tome vidjeli samo neugodnost. Martin Luther, začetnik reformacije, vjerovao je da je ispuštanje vjetrova najučinkovitiji način tjeranja đavla, i tvrdio da to osobno vrlo uspješno prakticira.
Isto tako, ono što danas smatramo privatnim činom – obavljanje nužde – sve do 19. stoljeća bilo je javno i zajedničko iskustvo. Javne rupe na ulicama, rijeke i potoci unutar gradova, kao i noćne posude pokraj stola tijekom gozbi, bili su posve uobičajeni načini obavljanja velike ili male nužde. Čak i tamo gdje su postojali toaleti, često su bili kolektivni, što je nasljeđe rimske prakse.
U dvorskoj kulturi Luja XIV., koji je svojim ponašanjem zadavao norme za cijelu Europu, nužnik je imao počasno mjesto – često smješten u salonima za prijem. Presvučen baršunom i ukrašen volanima, služio je i kao prostor za razgovor i rješavanje državnih pitanja, dok je kralj obavljao nuždu pred okupljenima.
Sasvim uobičajena bila je i navika pljuvanja. Prije se pljuvalo na tlo ili pod, kasnije u posebne posude – pljuvačnice, koje su ostale u uporabi sve do prve polovice 20. stoljeća. Slično tomu, brisanje nosa smatralo se prirodnim činom koji se najčešće izvodio prstima. U 16. stoljeću, nos se ispuhivao u rukav kod srednjeg sloja, dok su bogatiji koristili rupčiće, koji su postali i modni dodatak i statusni simbol.
Pojam osobne higijene također se mijenjao kroz stoljeća. Suprotno današnjim standardima, kupanje se dugo smatralo sumnjivim. Vjerovalo se da je nemoralno, nemuževno, da potiče tromost, grijeh i neplodnost, pa se prakticiralo rijetko. Ograničavalo se na pranje ruku i lica, dok se genitalno područje gotovo nikada nije diralo. Tek se u 19. stoljeću, pod utjecajem medicine, znanosti i promjene urbanog života, higijena počinje sustavno povezivati sa zdravljem i uglađenim ponašanjem.
Suze, smijeh i emocionalna regulacija
Za razliku od drugih tjelesnih izlučevina – izmeta, mokraće ili sekreta iz nosa – suze su u srednjem vijeku smatrane čistima. Štoviše, javno i teatralno plakanje bilo je poželjno i smatrano znakom plemenitosti i duhovne dubine. Suze su bile dokaz osjećajnosti, ali i vjerske predanosti.
Taj ideal počinje blijedjeti s protestantskom etikom i prosvjetiteljstvom, kad emocionalna suzdržanost postaje poželjna, a plakanje se sve više veže uz ženstvenost i slabost.
Sličan razvojni put prati i smijeh. U srednjem vijeku on se u velikoj mjeri temeljio na ismijavanju različitih – tjelesno deformiranih, duševno oboljelih, religijski ili etnički drugih, siromašnih ili onih koji se ne uklapaju u društvene norme. Najpoznatiji primjer toga su dvorske lude, koje su u velikom broju slučajeva bile osobe s tjelesnim ili mentalnim hendikepom. Njihova funkcija bila je zabavljati, ali često i služiti kao simbolički izlaz za društveno neprihvatljive sadržaje – govoriti istinu pod krinkom šale, ali i pružati okolini priliku za nekontrolirani smijeh bez društvenih posljedica.
U modernom vremenu i suze i smijeh prolaze kroz proces regulacije – sve više se vežu uz privatnu sferu, dok se u javnosti očekuje umjerenost i samokontrola.
Agresija: od osobnog ponosa do društvene kontrole
U srednjem vijeku agresivnost nije bila devijacija, nego vrlina – osobina koja se od muškaraca izričito očekivala. Čovjek je morao biti sposoban fizički obraniti sve što mu pripada, ne samo imovinu, nego i čast, osobito onu svoje obitelji. Obrana časti podrazumijevala je nasilje, koje je bilo opravdano pa i poželjno.
Ova kultura nasilja bila je rodno uvjetovana – muška hrabrost i muževnost dokazivale su se zapovijedanjem pa i ponižavanjem žena, naročito onih iz nižih slojeva. Kod plemića se to rješavalo dvobojima i krvnom osvetom, dok su se sukobi među pukom najčešće izbijali u krčmama, uz obilje alkohola.
Agresija, međutim, nije srednjovjekovni izum – ona je prisutna u ljudskoj kulturi još od pretpovijesti, kada je bila ključna za preživljavanje. No, s porastom stanovništva i življenjem u većim skupinama počela se sustavno regulirati. Najveći pomak događa se tijekom i nakon industrijske revolucije, kada se od čovjeka sve više očekuje samokontrola – jer koegzistencija u anonimnim gradovima podrazumijeva suzdržavanje nasilnih impulsa i poštovanje pravila ponašanja.
Seksualnost između potrebe i suzdržanosti
U srednjem vijeku seksualnost je bila javna i društveno regulirana, ali u korist muškaraca. Tjelesna požuda smatrala se prirodnom muškom potrebom, dok je žena imala pasivnu i podređenu ulogu – često samo kao sredstvo za zadovoljavanje želja. Silovanja i otimanja žena nisu bila rijetkost, a krivnja se pripisivala ženi koja se nije ponašala dovoljno suzdržano da ne pobudi požudu.
Seksualnost je bila javna čak i unutar braka – rodbina i prijatelji pratili su mladence do postelje, uz opscene šale i komentare. I dok je Crkva naglašavala suzdržavanje od strasti, istovremeno se u praksi muškarcima tolerirala nevjera i posjećivanje bordela, o čemu “pristojna žena” nije smjela ni pitati.
Promjena dolazi u viktorijansko doba, kada se razvija novi, rigidni model seksualnog ponašanja. Seksualna želja postaje nepristojna, pa i bolesna, osobito kod žena. Pravila bontona dosežu apsurdne razmjere: knjige se razdvajaju po spolu autora, žene odbijaju spavati u sobi s muškim portretom, a kod liječnika se ne izgovaraju imena dijelova tijela, već pokazuju na lutki. Ženama se čak savjetovalo da tijekom odnosa zažmire i misle na domovinu – jer pristojna žena ne pokazuje želju.
Zaključak: Nova lica starog ponašanja?
Ako je u 17. stoljeću ideal bila francuska aristokracija, danas je to američka srednja škola, čiji se sustav vrijednosti prenosi putem društvenih mreža: biti popularan, privlačan, zabavan.
Možda će se čitatelj zgroziti nad prošlim normama, ali trebamo se zapitati: jesmo li se doista odmaknuli? Agresija, ismijavanje, nedostatak empatije, narcisoidnost, otvorena seksualnost – danas su dobili novo lice u digitalnom prostoru. Kada izostane tjelesna prisutnost, kao da nestaju i norme ponašanja.
Promatrajući povijest lijepog ponašanja, neprestano se krećemo između kontinuiteta i promjene. Unatoč općepoznatome shvaćanju civilizacijskog napretka, teško je u ovom kontekstu govoriti o neprekidnom usavršavanju ljudskih običaja. Čini se da se, kao i kod mnogih drugih povijesnih fenomena, iz današnje perspektive „lijepo“ i „ružno“ ponašanje izmjenjuju ciklički kroz različita razdoblja.
Preporuka za čitanje:
Turnen, Ari. Partanen, Markus. Ljubim ruke, milostiva. Kratka povijest lijepog ponašanja. TIM press, Zagreb, 2018.
