Među tradicijskim božićnim pjesmama istaknuto, ako ne čak i prvo, mjesto zauzima popijevka U to vrijeme godišta. U različitim dijelovima Hrvatske, ovisno o dijalektu, poznata i kao Va se vrime godišća, Va vse vrime godišća, U sej v’rjeme godišta, Vu to vreme godišća itd.
Nedavno preminuli glazbeni povjesničar i muzikolog don Miho Demović (Dubravka, 1934. – Zagreb, 2023.), autor četverosvešćane Velike povijesti dubrovačke glazbe, u tekstu Kako je nastao stari hrvatski božićni napjev „U to vrime godišta“ ističe kako se bez sumnje radi o najstarijoj, najraširenijoj i najobljubljenijoj hrvatskoj božićnoj pjesmi. To je jedina hrvatska pučka crkvena popijevka zapisana na svima trima pismima – latinici, glagoljici, ćirilici – te na sva tri narječja i izgovora.
Najraniji zapisi
Prvi zapisi spjeva U to vrijeme godišta potječu iz 15. stoljeća, zatim postoji desetak zapisa iz kasnijih stoljeća, a najljepša i najdotjeranija verzija pjesme potječe iz Dubrovnika. Zapisana je u evanđelistarima 1784., 1841. i 1921. godine, a sastoji se od trideset kitica te stotinu i dvadeset stihova.
Iz 15. stoljeća ostala su sačuvana dva glagoljska zapisa pjesme u Petrisovu zborniku iz oko 1468., nastalom u Pazinštini, te u Beramskom brevijaru nastalom 1468. Dva latinična zapisa pjesme potječu iz 1471. s otoka Raba te s Korčule, s kraja 15. stoljeća. Ćirilična verzija prvi je put objavljena u spisu bosanskog franjevca Matije Divkovića Nauk krstjanski (tiskan u Veneciji 1616.). Na kajkavskom dijalektu pjesma je zapisana u Pavlinskoj pjesmarici iz 1644., a kasnije je objavljivana u poznatoj pjesmarici Cithara octochorda.
U sej vr’jeme godišta
Kao što je ranije istaknuto najduža verzija spjeva zapisana je u Dubrovniku. Ondje se spjev naziva i jednostavnim imenom Pjeće. U uvodu (1.-3. strofa) pjeva se kako se u božićnom vremenu naviješta mir Kristovim rođenjem, zatim slijedi opis rođenja, polaganje u jasle i dolazak anđela (4.-8. strofa). Starozavjetni proroci raduju se Božjem utjelovljenju (9.-13. strofa), a zatim se Novorođenčetu klanjaju pastiri (14.-18. strofa).
O past’jeri tecite
Vašeg kralja vidite,
Pravoga Boga častite
Svetom Djevom Marijom.
Spjev nas nakratko odvaja od betlehemske štalice i opisuje događaj Kristova obrezanja u hramu (19.-20. strofa) te nas ponovno vraća u Betlehem govoreći o Poklonstvu kraljeva (21.-26. strofa).
Predanj kada dođoše
Zlatne krune skidoše,
Na koljena padoše
Pred Djevicom Marijom.
(…)
Zlato preda kralj Gašpar
A Melkior mire dar,
Ter tamjana Baldasar
Pred Djevicom Marijom.
Upravo taj dio koji pjeva o dolasku Gašpara, Melkiora i Baltazara izostaje iz drugih verzija i najstariji ga predlošci uglavnom nemaju. U sej vr’jeme godišta završava zahvalom te molitvom za mir i spasenje što predstavlja uobičajeni finale himana ovakvog tipa.
Najduža hrvatska verzija spjeva, ona dubrovačka, nastala je, zaključuje Demović, u 17. ili 18. stoljeću iz pera nekoga značajnog pjesnika što se očituje u stilskoj dotjeranosti i pravilnosti teksta. Autor je možda pred sobom mogao imati korčulansku verziju iz 15. stoljeća.
In hoc anni circulo kao uzor?
Među glazbenim povjesničarima i muzikolozima uglavnom se smatralo da je U to vrijeme godišta slobodan ili doslovan prijevod s latinskog ili pak parafraza. Miho Demović ističe kako je latinska verzija prožeta filozofsko-teološkim tumačenjem utjelovljenja Isusa Krista, dok je ona hrvatska pisana jednostavnim jezikom i donosi „božićnu priču“. Dakako, utjecaj latinskog teksta je itekako primjetan, ali ne toliki, ističe Demović, da bez njega hrvatska verzija ne bi mogla nastati pa ih treba smatrati dvjema samostalnim pjesničkim tvorevinama. Drugim riječima, hrvatska je verzija znatno proširena i dotjerana pa se utjecaj latinskog teksta očituje u samo nekoliko strofa. In hoc anni circulo mogao je biti samo stimulans za veće pjesničko stvaralaštvo.
Pučka melodija ili djelo skladatelja?
Iako ih postoji desetak, najrašireniji napjev U to vrijeme godišta je onaj dubrovački. Međutim, ta melodija ponešto podsjeća na jednu pastoralu talijanskog skladatelja Girolama Frescobaldija (1580.-1644.), što je brojne proučavatelje spjeva nagnalo da njegovo podrijetlo traže izvan domovine.
Naime, prvi takt svake kitice (npr. „U to“) spušta se za četiri tona (s g1 na d1), što je poprilično neobično budući da se radi o „običnom“ pučkom (glagoljaškom) napjevu koje karakteriziraju mali razmaci između tonova. Proučavajući napjeve u seoskim župama dubrovačkog kraja i hercegovačkog zaleđa, Demović je ustvrdio da takvog velikog intervala nema, već se s prvog tona spušta samo za poluton (s g1 na fis1). To ga je navelo da zaključi kako su dubrovački orguljaši još u 19. stoljeću želeći stvoriti bolji pastoralni ugođaj promijenili prvi takt i time stvorili zbrku i prouzročili povezivanje s talijanskim skladateljem.
Kratki pregled
Miho Demović nastojao je dokazati kako je popijevka U to vrijeme godišta nastala upravo u Dubrovniku. To možemo potvrditi za njezinu najdužu redakciju, ali pjesma je kao fragment glagoljaškog pjevanja bila rasprostranjena diljem Jadrana, a kasnije i u kontinentu. Njezin je uzor latinska verzija, ali ona – tekstualno i melodijski – ipak nastaje odvojeno od nje. Početni motiv najrasprostranjenijeg dubrovačkog napjeva provodi se kasnije u brojnim motetima i orguljskim pastoralama, kao što je na primjer skladba Kog’ ste vidjeli pastiri, dubrovačkog skladatelja Frana Lederera, tekstualno inspirirana antifonom Quem vidistis pastores.
Na kraju, završit ću ovaj kratki tekst pohvalom-čestitkom s kraja spjeva o kojem sam pisao:
Isusovo porođenje
Sv’jem nam bilo na spasenje,
Sin Božiji budi hvaljen
Po sve v’jeke v’jeka. Amen.
