Od vojnika preko roba do pisca – Cervantes i iskustvo muslimanskog zarobljeništva

Miguel de Cervantes – pisac i vojnik

Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) jedan je od najvećih pisaca španjolske književnosti, a njegovo najpoznatije djelo – Don Quijote – krasi liste obaveznih školskih lektira u mnogim zemljama svijeta, pa tako i u Hrvatskoj. No, iako su mnogi čitali njegovo slavno djelo, ujedno prvu modernu novelu, njegov život prije početka književnog stvaralaštva – kao i utjecaj ranoga života na kasnije stvaralaštvo – često je previđan.

Mladi Cervantes upao je krajem 1569. godine u legalne probleme zbog ranjavanja sudruga u duelu. Međutim imao je (ne)sreću da je ubrzo 1570. godine njegova rodna Španjolska ušla u „Svetu Ligu“ – ratni savez kršćanskih država protiv Osmanskog Carstva – te je Cervantes iskoristio priliku za dobivanje poništenje uhidbenog naloga službom u vojsci. Već iste godine priključio se španjolskim trupama u Napulju. Sljedećih pet godina služio je pod zapovjedništvom Don Juana Austrijskog, a 1571. godine bio je i sudionik slavne Bitke kod Lepanta u kojoj je i višestruko ranjen. Po povratku iz bolnice sudjelovao je i u sukobima oko Tunisa te bio dio brodovlja Don Juana koje je uzaludno priteklo u pomoć opsjednutom Tunisu 1574. godine.

U rujnu 1575. godine, nakon završetka službe, uputio se – zajedno s bratom – iz južne Italije prema Barceloni. Život slavnog španjolskog pisca zauvijek će se promijeniti 26. rujna kada će pasti u zarobljeništvo nakon napada muslimanskih gusara te biti odveden u Alžir.

Iskustvo ropstva

Cervantes je sljedećih pet godina (do 1580.) proveo u muslimanskom ropstvu u Alžiru, smješten u tzv. berberskoj zemlji (Barbariae) – najgoroj noćnoj mori svih kršćanskih mediteranskih pomoraca, trgovaca i vojnika. Mladi pustolov nije mogao ostati miran i pokunjen te je u pet godina ropstva pokušao pobjeći čak četiri puta – svake godine jednom. Prvi pokušaj – o kojem detaljnije piše u svojoj drami El trato de Argel – bio je posebno traumatičan. Odbjegli kršćani morali su se kretati isključivo noću da ne budu primjećeni, a osim toga mučila ih je strahovita glad i žeđ, ali i strah. O traumatično iskustvu Cervantes progovara kroz jednog od likova iz spomenute drame koji u vapaju iskušenja poželi radije natrag u tamnicu nego nastaviti put:

Sad me pogađa glad
a nepodnošljiv me žeđ muči;
Već mi snaga opada;
Nadam se da ću pobjeći od ovog iskušenja
Predajući sam sebe
onome tko me odluči ponovno zarobiti.

Plan bijega u konačnici je propao, a odbjegle kršćane čekala je teška kazna. Nije nam potpuno jasno zašto, no Cervantes je tada – kao i u ostala tri pokušaja bijega (iako je redovito na sebe preuzimao punu krivicu) – prošao gotovo netaknuto. Najvjerojatnijim se čini objašnjenje da je kao pismen i tada već načitan čovjek bio procijenjen kao vrjedniji – tj. nanijeti mu teže ozljede ili ga pak usmrtiti značilo bi (iz perspektive muslimanskog vlasnika) „uništiti dobru robu“. Drugi zarobljenici, međutim, nisu bili takve sreće. Mnogi su zbog pokušaja bijega gubili uši ili druge dijelove tijela.  Posebno su nesretno prošli pojedinci koji su pomagali Cervantesu i kršćanima prilikom bijega. Tako je kršćanski vrtlar koji je pomagao prilikom drugog pokušaja (1577.) naredbom upravitelja Alžira obješen naglavačke za stopala te mučen sve dok se nije ugušio u vlastitoj krvi. Slična sudbina snašla je i Maura koji je pomagao prilikom trećeg pokušaja (1578.) – završio je nabijen na kolac.

Četvrti pokušaj bijega posebno je zanimljiv jer se čini da je poslužio kao inspiracija za priču o Sužnju iz Don Quijotea. Krajem 1579. godine Cervantes je posredstvom kršćanskog trgovca (koji je tada boravio u Alžiru) pokušao nabaviti naoružanu fregatu na koju bi ukrcao sebe i druge kršćane te zaplovio prema Španjolskoj. Međutim plan je otkrio jedan od špijuna te obavijestio upravitelja Alžira, Hasan Pašu. Cervantes je ponovno prošao bez većih fizičkih kazni, ali je – kao i nakon prethodnih pokušaja – završio na neko vrijeme u najstrože čuvanoj tamnici. U konačnici je spas došao 1580. godine posredstvom reda Ordo Sanctissimae Trinitatis et captivorum (Red Presvetog Trojstva i zarobljenika) kojem je temeljna zadaća bila otkupljivati zarobljene kršćane iz muslimanskog zarobljeništva.

Iskustvo je duboko utjecalo na Cervantesovo stvaralaštvo, već od najranijih djela. Osim crtica iz Don Quijotea treba istaknuti i El trato de Argel (Život u Alžiru, 1581/3), La Galatea (1585), kao i posthumnu novelu Muke Persilesa i Sigismunde (1617). Život u Alžiru bio je za mladog Cervantesa pravi užas, a berbersku zemlju i svoje iskustvo opisao je kao Čistilište za života, Pakao na samoj Zemlji.

(Auto)biografski elementi ropstva u Don Quijoteu

Iskustvo ropstva ostavio je na Cervantesa dubok utisak ponajviše u njegovom cijenjenju vrijednosti slobode te shvaćanja zatočeništva/ropstva kao najveće ljudske muke. Progovarajući kroz Sužnja (Ruy Pérez de Viedma) autor će u više navrata doći do istoga zaključka: … ja sudim da nema na svijetu sreće koja bi bila ravna onoj kad opet stekneš izgubljenu slobodu (DQ, I, XXXIX). Neki autori predložili su da se i samo djelo i osoba Don Quijotea može shvaćati u istom maniru – Quijote je u prenesenom značenju također zarobljenik/rob, tj. zarobljenik svog delirija.

Autobiografski elementi u Don Quijoteu ponajviše se očituju u tzv. „Sužnjevoj priči“ koja čini zasebnu cjelinu sastavljenu od 39., 40. i 41. poglavlja prvog sveska Cervantesova monumentalnog djela. Riječ je o iskustvu zarobljeništva kojeg u taverni skupini prepričava Sužanj. Poklapanja Cervantesove i Sužnjeve životne priče značajna je – obojica su iz obitelji u kojoj je otac bio prerasipan te su u mladosti pošli u vojsku i služili u Sredozemlju pod Don Juanom Austrijskim. Sužan je, doduše, u knjizi zarobljen odmah nakon bitke kod Lepanta, ali je potom kao veslač na osmanskoj galiji služio u istim ratnim sukobima kojima je svjedočio i sam autor. Sama naracija u knjizi nakon stupanja Sužnja na alžirsko tlo kreće putanjom romantične priče u kojoj se mlada kršćanka, skrivajući svoju vjeru od oca – istaknutog i bogatog muslimana – zaljubi u Sužnja. Nakon niza tajnih razmjena novca Sužanj i nekolicina drugih kršćana iskupi se iz ropstva te se u epizodi nalik na Cervantesov četvrti pokušaj bijega (brodom pribavljenim posrednikom) izbave iz arapske zemlje te sa sobom u Španjolsku povedu i mladu kršćanku koja se ondje i uda za Sužnja.

Ipak, u ovoj imaginarnoj priči (za koju su, doduše, neki nagađali da ima i elemenata nezapisane Cervantesove ljubavne priče s nekom od lokalnih djevojaka) skriva se cijeli niz autobiografskih podataka koji jasno progovaraju iz autorova iskustva. Osim donošenja niza etnografskih crtica o ondašnjim muslimanima, kulturi i običajima, posebno je naglašen užas koji su kršćani proživljavali u banju (zatvoru za kršćane):

… morila nas je gotovo svagda glad i golota, ali najgori nam je jad bio što smo na svakom koraku slušali i gledali neviđene i nečuvene okrutnosti kojima je moj gospodar mučio kršćane. Svaki dan je koga vješao, koga na kolac nabijao, komu uši rezao; činio je to zbog čega god, pa i bez ikakva razloga… (DQ, I, XL).

Sužanj je, isto kao i naš autor, bio izuzet iz tih muka budući da je kao jedan od onih za koje očekuju otkupninu smatran „vrijednom robom“ koju se ne smije oštetiti kako bi se dobio dobar iznos za otkup. Nastavljajući misao o (svom i) Sužnjevom okrutnom gospodaru Cervantes izravno ubacuje sebe u priču kao jednog od pojedinaca koje je Sužanj ondje susreo, istovremeno ne propuštajući priliku da se nahvali, ali i još jednom istakne vrijednost slobode:

S njim je nekako nakraj izlazio jedino neki španjolski vojnik, po imenu Saavedra; taj je počinio takva djela da će dovijeka ostati u pameti onim ljudima, a sve zato da se oslobodi, pa ipak ga onaj okrutno nije nikada ni udario, niti dao izbatinati… (DQ, I, XL).

Odnosi kršćana i muslimana na Sredozemlju

Cervantesova djela koja se bave Alžirom – a tako i „Sužnjeva priča“ iz Don Quijotea – pružaju i zanimljive uvide u svakodnevne prakse i odnose između kršćana i muslimana na Sredozemlju koje je mogao dočarati samo netko tko ih je iz prve ruke doživio. Iako ih ima mnogo istaknimo tek neke koje se iz današnje perspektive mogu činiti posebno zanimljivima jer su bile veoma pragmatičan odgovor na probleme s kojima su se obje zaraćene strane susretale:

a) „Pisma potvrde“ zarobljenika – ključ za spas odmetnika

Nisu svi zarobljenici bili sreće kao Cervantes da prođu bez muka, dovoljno čvrsti da muke pretrpe ili pak dovoljno “važni” da mogu očekivati otkup. Zbog toga su mnogi – znajući da se ne mogu nadati otkupu – prihvaćali islamsku vjeru kao jedinu mogućnost spasenja. Međutim to nije nužno značilo da su ti pojedinci, koje Sužanj naziva odmetnici, istinski prihvatili islam i nove gospodare. Upravo zbog toga među španjolskim zarobljenicima razvila se praksa koju opisuje Cervantes:

Običavaju naime neki odmetnici, kada se kane vratiti u kršćansku zemlju, ponijeti sa sobom pisma odličnih sužanja u kojima im se potvrđuje, kako se već može, da je taj i taj odmetnik častit čovjek, i da je svagda dobro činio kršćanima, te želi da pobjegne čim mu se pruži prilika. Ima ih koji sebi pribavljaju takve potvrde s poštenom nakanom; drugi se pak služe njima u kojekakvim prigodama: krenu na pljačku u kršćansku zemlju, te ako slučajno zalutaju ili budu zarobljeni, vade oni svoje popratnice i govore da će se po tim pismima razabrati s kakvom namjerom dolaze, to jest da ostanu u kršćanskoj zemlji, radi čega su i krenuli s Turcima na pohod. Tako se oni vade iz prve nevolje, te se bez ikakve štete izmire s Crkvom; a čim uhvate priliku, vraćaju se u Berberiju, da budu što su i bili. Ima opet drugih, koji se tim papirima služe i nabavljaju ih s poštenim naumom, te ostaju u kršćanskoj zemlji. (DQ, I, XL).

b) Sporazumijevanje – Sabir ili Sredozemna ‘lingua franca’

Dok je, primjerice, sporazumijevanje između Osmanlija i habsburške populacije na Vojnoj krajini bilo jednostavno – budući da su se s obje strane nalazilo slavenofono stanovništvo – situacije između Europljana i Arapa bila je značajno drugačije. Naime, kao što se može i očekivati, sredozemni romanski jezici imaju relativno malo zajedničkih točaka s arapskim zbog čega se iz praktične svakodnevne potrebe počeo još u 11. stoljeću (u vrijeme Križarskih ratova) razvijati poseban jezik koji je kombinirao razne romanske, grkofone i arapske elemente. Riječ je o jeziku koji se naziva Sabir ili češće Sredozemna lingua franca, od kojeg je i potekao termin „lingua franca“ za zajedničke jezike sporazumijevanja. Upravo je tim jezikom s Maurima komunicirao i Sužanj, tj. vjerojatno i naš Cervantes:

Zapitao me onim jezikom kojim u cijeloj Berberiji, i čak u Carigradu, govore sužnji s Maurima, a nije to ni maurski jezik, ni kastiljski, niti ikojega naroda, nego neka mješavina jezika, u kojoj se svi snalazimo. (DQ, I, XLI).

Završne napomene

Već uvodne riječi u Sužnjevu priču daju naslutiti autobiografske elemente koje je Cervantes utkao u ovu romantičnu priču prožetu užasima iskustva kršćanskog ropstva: Neka dakle gospoda paze i neka slušaju istinitu priču, kojoj možda nisu ravne ni lažne priče koje se sastavljaju s maštovitom i promišljenom vještinom (DQ, I, XXXVIII). Iako je „Sužnjeva priče“ bez sumnje književno djelo kojemu niti nije cilj prenijeti povijest i istinitost događaja, Cervantes je u nju ipak utkao niz stvarnih događaja i osoba, ali i vlastitih iskustava te etnografskih ‘crtica’ kojima je – kao svjedok iz prve ruke – htio dodatno dočarati čitatelju Sužnjevo iskustvo. Petogodišnje iskustvo zarobljeništva ostavilo je na Cervantesa doživotni utisak, ne samo u njegovim čestim tematskim bavljenjem Alžirom i ropstvom, već i u autorovoj hvali slobode kao ultimativne ljudske vrijednosti.

Preporuke za čitanje

Miguel de Cervantes Saavedra, Bistri vitez don Quijote od Manche, dio I, preveli Iso Velikanović i Josip Tabak.

María Antonia Garcés, Cervantes in Algiers: A Captive’s Tale (Nashville: Vanderbilt University Press, 2002).