Iako propaganda u današnjem smislu nije postojala u srednjem vijeku, i vjerske i svjetovne institucije koristile su razne oblike uvjeravanja za postizanje željenih ciljeva. Katolička Crkva je tijekom srednjeg vijeka koristila tri međusobno nadopunjujuća oblika propagande kojima je kod pučanstva pobuđivala poželjne misli i ideje.
Božje Kraljevstvo na zemlji
Najveći broj financijskih sredstava odlazio je na stvaranje vizualne propagande koja je uz oratorsku propagandu imala najsnažniji učinak na tadašnjeg nepismenog čovjeka. Srednji vijek iznjedrio je do tad najmonumentalnije Božje hramove građene i više od stotinu godina da bi naposljetku izazivali osjećaj monumentalne, umanjene materijalizacije Božjeg Kraljevstva na zemlji, dostojne Božjeg Kraljevstva na nebu. Freske, mozaici, vitraji, oslikane daske i drvene skulpture s prikazima iz kršćanske ikonografije služili su za detaljnije objašnjavanje prakticirane vjere i rituala te pobuđivanje poželjnih osjećaja kao što je strah Božji.
Liturgijski rituali, blagdani i procesije, čiji se broj tijekom srednjeg vijeka uvelike umnožio, također su korišteni kao jedan od oblika propagande. Brojnost procesija dosegla je dotadašnji vrhunac u 13. stoljeću, kada su izvođene jednom mjesečno kao zapovijedani vjerski ritual za pomoć u oslobađanju Svete Zemlje.
Oratorska propaganda
Ipak, za pobuđivanja željenih efekata najčešće se koristila oratorska propaganda. Upravo su govori i propovijedi imali najefektivniji učinak na nepismeni puk. U tom pogledu, nailazi se na dva suprostavljena primjera kršćanske propagande tijekom srednjeg vijeka. Kroz prvi oblik, širile su se temeljne vrijednosti kršćanstva: mir i dobro. Takva propaganda stavljala je naglasak na harmoniju među ljudima, smirivanje unutrašnjih konflikata i rad za opće dobro.
Najreprezentativniji primjer prve vrste propagande jesu, egzempli, moralne anegdote uvrštene u životopise svetaca koje su svećenici koristili u izvođenju propovijedi. Le Goff egzemple naziva masovnim medijem 13 stoljeća. Često anegdotalne priče koje su naglašavale moralnu pouku govora ili teksta, koristile su se u svjetovnom i religijskom obliku, a cilj im je bio potaknuti slušatelja na poistovjećivanje s glavnim akterom te preuzimanje njegovih osobina koje su proizlazile iz iznesene priče.
Uz takvu vrstu propagande, koegzistirala je i propaganda koja je širila ideje osvajanja i oslobođenja teritorija tj. izazivanje konflikata što je rezultiralo socijalnim i političkim neredima. Primjer ove vrste propagande jesu propovijedi i govori namijenjeni poticanju na oslobođenje Svete zemlje prepuni izraza kao što su “preuzimanje križa” i “ispunjenje proročanstva” koji su davali smisao masovnom odlasku ljudi u rat s nepoznatim ljudima u nepoznatoj zemlji.
Preporuka za čitanje
Jordi Xifra, Maria-Rosa Collell (2014.), Medieval propaganda, longue durée and New History: Towards a nonlinear approach to the history of public relations
Jacques le Goff (1990.), The Birth of Purgatory
Christoph T. Maier (2000.), Crusade propaganda and ideology. Model sermons for the preaching of the cross (Part 1.1.)
