Kao jedan od prve četvorice crkvenih otaca na Zapadu, sveti Jeronim kroz duga je stoljeća kršćanske tradicije dosegao široku rasprostranjenost kulta. Novo oživljavanje u tom pogledu predstavljalo je nedavno obilježavanje 1600. obljetnice njegove smrti 2020. godine. U tom kontekstu među grupom međimurskih intelektualaca nastala je ideja izdavanja zbornika znanstvenih radova posvećenih štovanju svetog Jeronima – pritom je namjerno izbjegnuto ulaženje u prečeste rasprave o njegovom rodnom mjestu te kao središnji motiv, ujedno i poticaj svim drugim oblicima manifestiranja kulta u sklopu katoličke vjere i tradicije, odabrano upravo štovanje. Nastao kao rezultat navedene inicijative, a pod uredništvom Kristijana Kuhara, Zorana Turka i Maje Žvorc, 2023. godine naposljetku je tako objavljen zbornik Sanctus Hieronymus Stridone parva natus, između čijih je korica sabrano osam radova.
Prvi među njima, članak Štovanje sv. Jeronima u rimskoj Crkvi autora Kristijana Kuhara, shodno svom naslovu prikaz je štovanja ovog crkvenog oca, rođenog u Stridonu, a preminulog u Betlehemu, unutar zapadnog kršćanstva. Uz uklapanje u širi kontekst štovanja svetaca u Katoličkoj Crkvi, autor posebnu pažnju posvećuje spominjanju svetoga Jeronima i njegovih spomendana u liturgijskim knjigama korištenima u stoljećima prije renesanse, kada je Jeronimov kult doživio najznačajniji uzlet. Pažljivim navođenjem citata iz očuvanih primjeraka tako se u pitanje dovodi učestala teza o „tisućugodišnjoj šutnji“ između Jeronimove smrti 420. godine i pojave renesansnih mislioca koji su sveca uzeli za svoj uzor. Temeljem promatranih izvora Kuhar izdvaja da je Jeronim u srednjovjekovnoj Crkvi štovan kao confessor, sacerdos, presbyter i doctor maximus, igrajući posebno važnu ulogu među redovničkim zajednicama.
Materijalnijem aspektu svetojeronimskog kulta svojim se tekstom Kapela sv. Jeronima u Štrigovi – hodočastilište za spas duše Fridrika Celjskoga posvetio Zoran Turk. Nakon sumarnog prikaza srednjovjekovne povijesti Štrigove kao jednoga od najvažnijih međimurskih mjesta, Turk kao ključnu promjenu ističe potpadanje ovog područja pod vlast grofova Celjskih. Naime, ta je činjenica Međimurje pretvorila u prostor na kojemu se također manifestirala razgranata gotička graditeljska aktivnost kojom se ta obitelj isticala. Također, autor iznosi dvije dodatne teze ključne za razvoj svetišta na pretpostavljenom rodnom mjestu svetog Jeronima u Štrigovi – kao prvo, Fridrik Celjski kapelu je najvjerojatnije podigao u sklopu napora da postigne spas duše nakon tragične epizode s Veronikom Desinić i posljedične doživotne osramoćenosti, a kao drugo, obitelj Celjski njegovala je bliske veze s obitelji Frankapan te je stoga moguće da su upravo glagoljaški bjegunci pred Osmanlijama s frankapanskog područja u Štrigovu donijeli i kult naslovnog sveca.
Upravo pak proučavanju takvoga šireg značaja svetog Jeronima i uza nj vezanog kulta svojim je člankom Svetojeronimski topos u okviru ranonovovjekovnoga ilirskog ideologema vrijedan prilog dala Zrinka Blažević. Naime, prateći promjene u ideološkim funkcijama svetog Jeronima, odnosno svetojeronimskog toposa, od početka 16. do polovine 18. stoljeća, Blažević ga promatra ponajprije kao „ilirskog“ nacionalnog sveca. Pronalazeći njegove korijene već u srednjovjekovnim glagoljaškim legendama o svetom Jeronimu kao izumitelju glagoljice pa i prevoditelju Biblije (i) na slavenski jezik, autorica tako percipiran svetački kult uklapa u ranonovovjekovne (i suvremene!) tendencije prikazivanja vlastite nacije kao iznimne, jedinstvene i obdarene egzemplarnim herojima, u čemu je nacionalni svetački panteon igrao jednu od najbitnijih uloga, pretvarajući i sam Ilirik u svojevrsno posvećeno tlo. Navedene teze Blažević potom testira na najpoznatijem domaćem historiografsko-hagiografskom djelu o svetom Jeronimu, knjizi Natale solum (1752.) pavlina Josipa Bedekovića.
O drugom životopisnom djelu posvećenom – među ostalima – i svetom Jeronimu, Cvetu sveteh pavlinskog autora Hilariona Gašparotija, u istoimenom je članku pisala Vesna Badurina Stipčević. Nakon pružanja nužnog konteksta o hagiografiji kao žanru i temeljenju svetojeronimskih hagiografskih tekstova na kombinaciji autobiografskih zapisa, sačuvanih autorskih djela i izvještaja o posmrtnim čudesima, autorica se detaljnije osvrće na spomenuti Cvet sveteh kao najopsežniji zbornik svetačkih legendi dopreporodne hrvatske književnosti, među njegovim književnim uzorima pronalazeći čak i autore sa španjolskog područja. Poseban je naglasak stavljen na Jeronimov pustinjački i pokornički život, ali i na tradicionalne hagiografske epizode poput anti-ciceronskog sna i vađenja trna iz šape ranjenog lava. No, najbitnijim autoričinim doprinosom ostaje činjenica da je u sklopu članka po prvi puta Gašparotijev kajkavski tekst objavljen u suvremenoj transkripciji te time učinjen dostupnim široj publici.
Jeronimov pustinjački i pokornički život, odnosno savjeti kako ga živjeti, središnji su motiv članka Silvija Košćaka, Pravilo monaškoga života u Pismima CXXV i LII sv. Jeronima. Promatrajući u njima vrhunac Jeronimovoga književničkog stvaralaštva, među do danas poznatih 154 svečevih pisama nastalih između 374. i 419. godine autor odabire ona koja su u najvećoj mjeri mogla utjecati na kršćansku svakodnevicu, odnosno na monaški način života. U pismu monahu Rustiku (CXXV) iz 411. godine Košćak tako uočava de facto razvijeno monaško pravilo, dijeleći njegov sadržaj na nekoliko ključnih točaka, poput odnosa prema ženama, monaške odjeće, praksi i izvanjskog vladanja, načina stanovanja i zajedničkog života te provođenja svakodnevice. Sličan je pristup odabran i kod drugog pisma (LII), upućenog 394. godine monahu-svećeniku Nepocijanu. Od posebne su vrijednosti autorov osvrt na dosadašnju historiografsku obrađenost teme, odnosno kraći teološko-duhovni osvrt na aktualnost svečevih savjeta u suvremenoj Katoličkoj Crkvi.
Posljednja tri članka u zborniku posvećena su analizi umjetničke baštine posvećene svetom Jeronimu očuvane na prostoru Međimurja. U prvom od njih Sanja Cvetnić bavi se opsežnim pregledom restauriranoga zidnog oslika Ivana Krstitelja Rangera, kao najpoznatijega pavlinskog slikara u 18. stoljeću, u štrigovskoj crkvi svetog Jeronima. Posebno zanimljive usporedbe su prikaza Djevice Marije s Isusom u naručju s pale na pokrajnjem oltaru sa slavnom rimskom ikonom Salus Populi Romani, odnosno detaljna analiza trijumfalne povorke svetoga Jeronima prikazane u tamburu središnje kupole. Analizirajući niz likova i uz njih prikazanih detalja Cvetnić, koja navodi kako je Ranger svojim djelom „pripovjedački raspjevao ikonografiju sv. Jeronima“, narativno tako povezuje tri ključna mjesta u svečevom životu – Stridon/Štrigovu, Betlehem i Rim. Iako su se i drugi autori već bavili Rangerovim freskama u štrigovskom svetištu, ovaj je članak zasigurno nezaobilazni vodič za boravak u tom iznimnom sakralnom prostoru.
Idući prilog naslovljen je Uloga obitelji Althann u jačanju kulta sv. Jeronima, a potpisuje ga Maja Žvorc. Iako naglašava i činjenicu da je do obnove svetišta u Štrigovi i objave spomenutoga Bedekovićevog djela došlo upravo u razdoblju njihove uprave nad Međimurskim vlastelinstvom, glavninu pažnje autorica posvećuje području Čakovca. Posebno su pritom važne dvije fizičke komponente svetojeronimskog kulta u krugu obitelji Althann – kamena skulptura svetog Jeronima u perivoju čakovečkoga Starog grada, koju je 1766. godine temeljem obiteljske narudžbe izradio Veit Königer iz Graza, a Žvorc ju ocjenjuje kao „vrhunsko djelo srednjoeuropskoga baroknog kiparstva“, odnosno kapela posvećena svetom Jeronimu čiji se točan položaj u čakovečkoj palači analizom tlocrta i pisanih izvora pokušava utvrditi. Od posebnog značaja autoričino je upozoravanje na dosad neprevedeni latinski opis međimurskih posjeda obitelji Althann iz 1779. godine, čije bi kritičko izdanje svakako dalo sjajan doprinos međimurskoj i široj historiografiji.
Naposljetku, zbornik završava radom Jasne Požgan naslovljenim Izvori o razvoju zaštite sakralne kulturne baštine u Međimurju u poratnom razdoblju nakon 1945. godine. Upozoravajući da je najpotpunija dosadašnja obrada kulturne baštine u Međimurju i njezinog stanja bila monografija Anđele Horvat iz 1956. godine, autorica pruža detaljan kronološki pregled razvoja konzervatorskih društava i prakse općenito na hrvatskome povijesnom prostoru, počinjući s razdobljem humanizma, preko habsburškog i kasnijih perioda, a završavajući sa socijalističkim razdobljem i suvremenim dobom. Pruža se i pregled najvažnijih zakonskih odluka o zaštiti spomenika kulture u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno najvažnijega relevantnog gradiva vezanog uz pojedine spomenike (uglavnom sakralne arhitekture) na području Međimurja čuvanog u raznim arhivskim fondovima pojedinih upravnih tijela iz međimurske prošlosti u 20. stoljeću, čime se stvara temelj i za potencijalna daljnja, detaljnija istraživanja.
Sve u svemu, dakle, zbornik radova Sanctus Hieronymus Stridone parva natus pruža pogled na štovanje svetoga Jeronima ne samo u Štrigovi, već i diljem međimurskog, kao i znatno širega katoličkog prostora iz nekoliko kompatibilnih perspektiva – od liturgijsko-teološke i duhovne u užem smislu do povijesno-umjetničke, konzervatorske i historiografske. Iako će se o uspjehu njegove namjeravane uloge u poticanju obnove hodočasničkog štovanja svetoga Jeronima u Štrigovi zaključci moći izvesti tek za nekoliko godina, sigurno je da tekstovi relevantnih stručnjaka objavljeni između njegovih korica pružaju vrijedan prilog poznavanju svetojeronimskog kulta i njegovih manifestacija – i duhovnih i fizičkih – u međimurskom kulturno-duhovnom krajobrazu.
Preporuka za čitanje:
Kristijan Kuhar, Zoran Turk, Maja Žvorc, ur. Sanctus Hieronymus Stridone parva natus. Zbornik radova o štovanju svetoga Jeronima u Štrigovi. Varaždin, Čakovec, Mursko Središće, Split: Varaždinska biskupija, Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu, Centar za istraživanje Međimurja, Hieronymianum – Centar za proučavanje života i djela svetog Jeronima, 2023.
