Ovaj ogled, autora Jurja Vrbanića, nastao je kao seminarski rad u sklopu kolegija “Historijska imagologija” prof. dr. sc. Zrinke Blažević na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Vjerujem da ste za stoicizam – staru antičku filozofiju poznatu po naglasku na samokontrolu, disciplinu i održavanje unutarnje duševne mirnoće –manje-više svi čuli, jednako kao što ste svi manje-više čuli i za drevne rimske filozofe stoicizma – Seneku, Epikteta i Marka Aurelija. Međutim, koliko vas je čulo za neostoicizam i Justusa Lipsiusa? Vjerojatno tek nešto manji broj zaljubljenika u filozofiju i ranonovovjekovnu teoriju o državi. No, prije 400-tinjak godina ime Justusa Lipsiusa odzvanjalo bi svakim sveučilištem onovremene Europe i svaka učena glava vodila bi rasprave o neostoicizmu te njegovoj primjeni i značaju. U konačnici, upravo je ta filozofija dala ogroman doprinos stvaranju protomoderne, te ujedno i moderne države. Zanimljivo kako se vremena mijenjaju i kako općepoznate stvari polako padaju u zaborav, zar ne? Dakle, ispravimo tu povijesnu nepravdu i spasimo Justusa Lipsiusa i neostoicizam (filozofiju koje je on začetnik) od zaborava u koji zapadaju – ili barem pokušajmo to učiniti.
Kako je sve započelo?
Da bi se neostoicizam pravilno razumio treba početi ab ovo. Bijaše to toplo ljetno predvečerje u antičkoj Grčkoj kada je Zenon Kitijac na drevnoj Agori počeo širiti ideje o skladnom i umjerenom životu, životu posvećenom unutarnjem miru, životu u skladu s prirodom. Čovjek koji živi takvim životom odbacuje strasti i uživanje. On se vodi razumom, čime zapravo dostiže istinsku radost, te ga ne mogu izbaciti iz unutarnje ravnoteže nikakvi vanjski čimbenici.
Kada su se drevni Rimljani upoznali s grčkim stoičkim učenjem, nadogradili su ga dodavši mu tradicionalne rimske vrline, gdje najviše mjesto zauzima korisnost. Rimljani su stoicizmu dali nešto praktičniju narav, smatrajući filozofiju lijekom za nedaće života koje treba prihvatiti i naučiti nositi se s njima, živjeti u duševnom miru njima unatoč.
Kako je sve započelo 2.0?
Kao što je već općepoznato Rimsko Carstvo palo je u 5 stoljeću (barem njegov zapadni dio) i mnoga antička znanja i tekstovi padoše u zaborav, pri čemu ni učenja stoicizma nisu bila iznimka. Fast forward kojih 1000 godina i dolazimo do razdoblja renesanse. Nju je karakterizirala imitacija antike i ponovno otkriće kulturnog i intelektualnog bogatstva drevnih Rimljana i Grka. Stari antički tekstovi prevođeni su na tadašnje europske jezike poput talijanskog, španjolskog, francuskog i njemačkog, ne bi li ih se približilo onovremenoj publici i upoznalo je se sa znanstvenim i filozofskim dostignućima starih učenjaka. Prevodili su se tekstovi filozofsko-kontemplativne naravi kao i oni više praktični (o organizaciji uprave, vojske, kao i poljoprivrede ili rudarstva)
Budući da su ti prevoditelji – filolozi-humanisti – bili prvi koji su se tada tim tekstovima bavili, oni su bili prvi koji su ih proučavali i prvi stručnjaci za tematiku o kojoj su ti tekstovi govorili. Često su uz sam prijevod ti prevoditelji davali i svoje komentare i tumačenja tih tekstova. Poznavanje antičkih tekstova dalo je tim filolozima-humanistima ujedno i popriličnu intelektualnu pozadinu iz koje su mogli povući spoznaje i primijeniti ih na svoje trenutno razdoblje, te su nerijetko, po uzoru na antičke autore kojima su se bavili, sastavljali vlastita djela u kojima su kroz prizmu svoga vremena provlačili stare ideje antičkih autora.
Ah, konačno Justus Lipsius
Upravo je i naš Justus bio jedan od takvih filologa-humanista. Rodio se u Ovrijseu u današnjoj Belgiji 1547., a umro u Leuvenu, također u današnjoj Belgiji 1606. godine. Intelektualnu slavu stekao je prijevodima Tacita i Seneke, za djela kojih je postao apsolutni autoritet. Godine 1584. objavio je svoje kapitalno djelo De Constantia Libri Duo, Qui alloquium praecipue continent in Publicis malis, a 1589. Politicorum sive Civilis Doctrinae Libri Sex. Obje su knjige postale instant-hitovi i tiskale se posvuda. Čitava učena Europa hvalila je uvide koje su te knjige pružale i postale su nezaobilazne na kojem god europskom sveučilištu. Lipsius je, pak, održavao korespondenciju sa svakom važnijom učenom osobom Europe toga doba i mogao je birati sveučilište na kojem će predavati. U učenim krugovima tada njegovo ime postalo je nezaobilazno. On i njegova djela važni su jer su upravo u njima začete ideje neostoicizma i jasno je naznačeno što se pod tim pojmom podrazumijeva.
Što je onda, dakle, neostoicizam i po čemu se on razlikuje od antičkog stoicizma?
Neostoicizam je svojevrsna pomirba antičkog stoicizma i kršćanskoga nauka. On je podrazumijevao poprilično konkretne i praktične smjernice kojima se društvo treba voditi, želi li dostići blagostanje. Može se reći da je glavna razlika između antičkog stoicizma i Lipsiusovog neostoicizma to što se antički obraćao pojedincu i davao mu upute kako da živi u duševnom miru i ravnoteži, bez obzira na to što život pred njega baci, dočim je neostoicizam imao za cilj to učiniti na razini čitavog društva, dostižući u konačnici društveno blagostanje. Usto, neostoicizam uvodi koncept odanosti zemlji/državi, za razliku od ranijeg razdoblja gdje se odanost izražavala osobi vladara. Vladar je i dalje u neostoicističkom shvaćanju imao središnju ulogu, utoliko što je i dalje on smatran personifikacijom države, ali država sada poprima značaj veći od njega.
Također, neostoicizam velik naglasak stavlja na slobodnu volju u smislu da smo sami kovači vlastite sudbine i onako kako si napravimo, tako će nam biti, te da je u konačnici osobni probitak ono što nas zapravo goni (zvuči poznato?). Dva ranije navedena Lipsiusova djela De Constantia i Politicorum gotovo da su praktični priručnici europskim vladarima kako trebaju vladati i organizirati državu, žele li vladati uspješno i učinkovito.
Što neostoicizam nalaže i kakav bi idealni građanin trebao biti prema njegovom poimanju
Neostoicizam je zahtijevao povećanje moći i učinkovitosti države prihvaćanjem središnje uloge sile i vojske, samodisciplinu te proširenje dužnosti vladara i moralni odgoj vojnika, časnika, dužnosnika, činovnika i zapravo cijeloga naroda na život posvećen radu, štedljivosti, poslušnosti i odanosti. Prema neostoicističkom shvaćanju idealni građanin društva djeluje sukladno razumu, preuzima odgovornost za svoje postupke, uspješno kontrolira svoja čuvstva (ne potiskuje, nego kontrolira – bitna je razlika) i spreman je na borbu u svakom trenu (u smislu da je proaktivan, ali i u doslovnom).
Državni aparat i vojska
Lipsius jasno razdvaja činovništvo od savjetnika koji okružju vladara. Vladar bi se trebao okružiti mudrim i učenim ljudima koje treba okupiti u savjetodavno vijeće. Zadaća toga vijeća je savjetovati vladara prilikom donošenja odluka, no u konačnici vladar mora biti taj koji odluku donosi i uvijek treba biti neosporno iznad toga vijeća. Činovništvo, pak, treba biti obrazovano i odano sustavu unutar kojega radi i sposobno izvršavati zadaće koje se pred njega stavljaju. Odabir činovnika trebao bi se odvijati po meritokratskom modelu. Vojsku, pak, trebaju voditi profesionalni i obrazovani časnici koji su prošli jasnu obuku i dokazali su svoju sposobnost za vođenje, za razliku od dotadašnjeg aristokratskog modela odabira časnika. Vojska je prema neostoicističkom modelu itekako važna jer se vojna snaga smatra temeljem države, jednako kao što su moć i sila smatrane temeljem vlasti i izvorom autoriteta zakona.
Uloga vladara
Vladar prema neostoicističkom shvaćanju preuzima središnju ulogu jer se u njemu koncentrira sva moć države, čijom on biva personifikacijom, što naravno dovodi do otpora staleža. Dobri vladar izabran je milošću Božjom, brine se o općem blagostanju svojih podanika i preuzima kontrolu nad gospodarstvom, trgovinom i vojskom, čime se prestaje u tolikoj mjeri oslanjati na staleže, koji tako gube na svojoj moći i utjecaju. Vladar vlada autokratski, ali pošteno i pravedno, pazeći na stegu svojih podanika, blagostanje kojih njegova je briga i odgovornost te kojima mora služiti kao uzor. Vladar u takvom sustavu ujedno biva iznad svih i sluga sviju.
Ugovorna vlast
Ugovorna vlast i ugovornost odnosa jedan je od središnjih koncepata u neostoicizmu. Međutim, što se pod time podrazumijeva i koja je uloga toga? Naime, ranije smo već spomenuli kršćanski karakter neostoicizma. Upravo se u konceptu ugovornosti odnosa krije dio tog kršćanskog elementa. Dakle, kao što je Bog u Bibliji sklopio savez s Noom, tako Bog sklapa savez sa svakim legitimnim i milošću Božjom odabranim vladarem. Vladara, ako se drži svog dijela dogovora (vlada pravedno i pošteno, slijedeći kršćanski nauk), Bog blagoslivlja, štiti i osigurava blagostanje njegovog dominija. Taj se koncept, zatim, prenosi na odnos vladara i njegovih podanika: vladar je dužan vladati pravedno i pošteno, te u skladu sa zakonom, a njegovi podanici dužni su biti mu poslušni i odani. Takav odnos pravilno izveden biva jamstvom stabilnosti države.
Nešto proširenije da bi se uhvatilo razne slojeve društva i funkcije koje su oni dužni obavljati taj se koncept može predstaviti ovako: vladar mora biti dobar i pravedan, vijeće koje ga okružuje mora biti mudro, zakon koji je u državi na snazi mora biti pošten, a narod mora biti poslušan i odan. Tako posložen sustav postaje jamstvom dugoročne stabilnosti i blagostanja države i društva.
I sada, na kraju, konačno poanta ovoga teksta – utjecaj neostoicizma na razvoj države i filozofske misli o njoj
Dakle, vjerojatno ste već tijekom čitanja ovoga članka uočili mnoge koncepte koji će u kasnijim razdobljima dobiti na velikom značaju, ili natruhe takvih koncepata. Pa, krenimo redom. Prva stvar koja pada u oči jest značaj koji nosi korisnost pojedinca za državu i društvo, što će s vremenom prerasti u utilitarizam (koncept itekako korišten u doba prosvjetiteljstva). Potom, susrećemo se s konceptom odanosti državi, kao političkom entitetu, a ne isključivo vladaru, nešto što će biti jedan od glavnih preduvjeta za razvoj nacionalizma i pojavu modernih nacija u 19. stoljeću.
Zatim, tu susrećemo važnost koja se pridaje razvoju učinkovite i standardizirane državne uprave, koju vode profesionalni činovnici, odabrani prema meritokratskom modelu, koji svoj uspjeh vežu uz osobu vladara kojemu su zbog toga neizmjerno odani. Tako se sve veća moć koncentrira u osobi vladara, koji, pak, ima odgovornost služiti državi kao dobar vladar i svoje podanike voditi vlastitim primjerom. Nije li upravo to središnja tema prosvijećenog apsolutizma 18. stoljeća, gdje se Josip II svojevremeno čak i nazvao prvim slugom države?
Opet, podanici, koliko god odani bili vladaru i državi, to su iz vlastite koristi. Svoj uspjeh vežu uz vladara i državu, smatrajući da, ako svi obavljaju svoj dio zadatka i drže se reda koji im je zadan, svima će biti bolje. Dakle u pozadini svega opet stoji osobni probitak. Nešto što će kasnije Adam Smith do kraja razviti u svojem konceptu nevidljive ruke koja upravlja svjetskim gospodarstvom i što će se razviti u kapitalizam. U konačnici, u konceptu ugovornosti odnosa očiti su utjecaji koje će taj koncept imati na razvoj kasnijih ideja francuskih prosvjetitelja o društvenom ugovoru.
Sve u svemu, smatram da je utjecaj neostoicizma na razvoj europske filozofske misli, kao i na razvoj protomoderne i moderne države, te državnih ideja neosporan, no poprilično zanemaren. Iako se gotovo sve temeljne ideje moderne Europe mogu izvući iz njega, neostoicizam leži nekako poluzaboravljen u burnim vremenima filozofske povijesti. Možda bi se moglo reći da su ga njegova djeca zasjenila, što bi u konačnici trebao i biti cilj svakog dobrog roditelja, tako da to i nije tako loše. No, nadam se da smo barem djelomice ispravili povijesnu nepravdu i bacili nešto danjeg svijetla na filozofiju koja je oblikovala Europu kakvu danas poznajemo.
Preporuka za čitanje:
Oestreich, Gerhard. Neostoicism and the Early Modern State. Cambridge, 1982.
