Sadašnji trenutak u proučavanju i poučavanju povijesti sadrži veliki jaz između dijela pravovjernih tradicionalista koji se još nisu odrekli događajnice kao historiografske religije, dok s druge strane sve više bujaju razne subdiscipine povijesti svakodnevice. Jedna od njih je i povijest emocija. Njen istraživački cilj ispitivanje je emocionalnih navika i praksi različitih društvenih grupa u određenim povijesnim razdobljima. Na našem portalu dosad su objavljeni brojni članci koji, više ili manje direktno, uključuju i navedenu historiografsku praksu.
Povijest emocija veliki je boom doživjela u anglosaksonskim historiografijama velikim dijelom zbog hiperemocionalizacije nakon terorističkog napada na SAD 11. rujna 2001. godine. Ljudima je, kao što je uobičajeno nakon proživljenih osobnih gubitaka, bilo važno shvatiti zašto. Jedan od odgovora moglo je pružiti istraživanje razloga povijesnih događaja. No, da ne bi bilo zabune, emocije su oduvijek činile važan aspekt historiografije. Od Tukidida i Polibija do Wilhelma Diltheya i Karla Lamprechta povjesničari su veliku pozornost posvećivali ispitivanju utjecaja emocija na djelatnost povijesnih aktera. Povijesno istraživanje emocija u sklopu svog modernizacijskog programa prihvatila je i glasovita francuska škola Anala. Emocijama se bavio njen suosnivač Lucien Febvre u članku dosad neprevedenom na hrvatski jezik „La sensibilité et l’histoire. Comment reconstituer la vie affective d’autrefois?“
Dvostruka uloga emocija u proučavanju povijesti
Danas je povijest emocija poticajno i iznimno brzorastuće polje suvremene historiografije. Bitno je osvijestiti da u povijesnoj znanosti emocije imaju iznimno važnu ulogu i to u dva konteksta. Prilikom čitanja bilo kojeg povijesnog teksta potrebno je uzeti u obzir na koji su način emocije povjesničara utjecale na njegovu historijsku analizu i interpretaciju. Donekle tu dolazi do primjene stare narodne poslovice: Nije važno što se kaže, nego tko je to rekao. Premda bi povjesničari rado negirali vlastitu emocionalnu uključenost i taj dio pripisali onima drugima, od zatvaranja oči pred istinom rijetko kada ima koristi.
Drugi aspekt odnosi se na historicistički koncept uživljavanja, kao pomoći prilikom razumijevanja i tumačenja povijesnih događaja. Tu vještinu od učenika osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj očekuje aktualni kurikulum pod konceptom povijesne perspektive: Razvijajući povijesnu perspektivu, učenik će identificirati vrijednosti, vjerovanja i prakse pojedinaca i zajednica u različitim razdobljima i razlikovati ih od onih u današnjici.
Većinu vremena u kojem su se ljudi bavili proučavanjem emocija vjerovalo se kako su one biološki uvjetovane, te kao takve univerzalne. Tu tezu na neki su način dokazala i neka antropološka istraživanja, međutim suvremena znanost uočila je propuste u njihovoj metodologiji. Što se tiče povijesti, najznačajniji su radovi Johana Huizinge i Norberta Eliasa. Njihova istraživanja u ranom dvadesetom stoljeću pokazala su kako emocije nisu samo individualna iskustva, već su duboko ukorijenjene u društvenim i kulturnim kontekstima. Nizozemski medievist Huizinga tvrdi da je srednjovjekovni način izražavanja emocija bio intenzivniji i neposredniji nego u kasnijim razdobljima. Elias je opisao kako su norme pristojnosti i društvenog ponašanja postale sve strože, što je rezultiralo većom kontrolom nad impulzivnim emocijama poput bijesa i nasilja.
Emocije se mijenjaju kroz povijest i pod utjecajem su šireg procesa društvene evolucije. Upravo u okviru te spoznaje povijest emocija dodatno dobiva na značenju. Riječ je o području koje nastoji razumjeti na koji su način ljudi u prošlosti poimali svoje emocije te kako su ih i zašto one poticale na akciju ili pak pasivnost.
Svi smo mi dio određenoga emocionalnog režima
Za one koje je ova tema zaintrigirala, preporučamo knjigu Ljudska povijest emocija britanskog povjesničara Richarda Firth-Godbeherea. Autor naglašava kako je glavnina istraživanja na tom području na visokostručnoj razini. Zbog toga je njegov cilj bio omogućiti svima da sudjeluju u uzbuđenju i spoznajama koje nam nudi taj novi pristup razumijevanju prošlih vremena te ponuditi nov način gledanja na svijet, a osobito na njegovu prošlost. Knjiga, uz teorijske osnove o povijesti emocija, pruža kronološki slijed više ili manje poznatih povijesnih primjera sagledanih iz konteksta utjecaja emocija na njihov početak, tijek i kraj.
Jedna od njenih pozitivnih strana je u nadvladavanju eurocentričnog pristupa, te autor navodi primjere utjecaja emocija na povijest u različitim društvima, od Dalekog istoka do afričkih urođenika. Pritom ipak ne zanemaruje niti nama bliske zapadnjačke procese. Naime, za proučavanje povijesti od presudne je važnosti najprije pokušati shvatiti, a zatim uzeti u obzir emocionalni režim dotičnog društva. Pojam emocionalni režim odnosi se na utjecaj okoline i kulture na naše doživljavanje emocija.
U povijesti su određene snažne emocije bile pokretači promjena. Utjecale su na oblikovanje našeg svijeta, a promišljanje o njima svakako može utjecati na promjene u poimanju nekih dosad općeprihvaćenih stavova. Primjerice, svi smo mi na određenoj razini obrazovanja bili poučavani o križarskim ratovima. Vjerojatno bi većina ljudi kao emocije koje su pokretale europske vitezove navela častohleplje, gramzivost, očaj, želju za avanturom ili pobožnost. Međutim, Firth-Godbehere tvrdi da je bila riječ o ljubavi. Greška se događa zbog primjene sadašnjeg emocionalnog režima za tumačenje utjecaja emocija na ljude koji su pripadali drugačijem emocionalnom režimu.
Naime, emocionalni režim europskog srednjovjekovlja temeljio se na učenju svetog Augustina koje se može sažeti u sintagmi Bog je ljubav (a dokaz za to je Isusovo žrtvovanje za ljudske grijehe). Dokaz o ljubavi koja je pokretala križare možemo naći u sasvim oprečnim povijesnim izvorima. Papa Urban II. u svom pozivu na oslobađanje Božjeg groba u Clermontu se okupljenima obraća kao voljenoj braći. On želi potaknuti njihovu ljubav prema drugim kršćanima koji trpe muslimanska zlostavljanja i uspješno iskorištava tu emociju kao pogonsko gorivo. I islamski zapisi navode slično. Perzijski učenjak Imad ad-Din al-Isfahani piše da su se križari prilikom zauzimanja Jeruzalema 1187. motivirali riječima volimo ovaj grad. Čak i mržnja prema neprijatelju bila je potaknuta temeljnom vrlinom, ljubavi prema Bogu, koji je ljubav.
Nasuprot kršćanskoj ljubavi, emocija koja je pokretala Osmanlije prilikom zauzimanja Carigrada 1453. godine je strah. Strah koji svoje podrijetlo vuče iz Kur’ana u kojemu se spominje deset vrsta straha. Bio je to pozitivan strah, on ih je poticao da ostanu čvrsti u svojoj vjeri i učine nešto veliko. Zato su se bili spremni žrtvovati kako bi zauzeli taktički u datom trenutku ne osobito važan grad. Motiv sultana Mehmeda II. i njegovih ljudi želja je da ostvare ono što bog želi kako ga ne bi razočarali. Da bismo razumjeli utjecaj i način na koji su emocije motivirale ljude u prošlosti, potrebno je mnogo truda uložiti u proučavanje njihovih emocionalnih režima. To i dalje ne znači da ćemo u tome biti posve uspješni. Naime, jedno od ograničenja povijesti emocija je što se temelji uglavnom na pisanom tekstu, a često je riječima teško opisati emocije.
Potencijali i ograničenja povijesti emocija
Još jedna zamka u koju nedovoljno upućeni proučavatelj povijesti lako upadne je uživljavanje (u kontekstu ranije spominjane povijesne perspektive), na način da pokuša zamisliti kako bi se on osjećao ili reagirao. Ponekad takav pristup može uroditi dobrim plodom, ali ne uvijek. Naime, u doba prosvjetiteljstva imati ukusa upućivalo je na to da ste moralni i čestiti, i suprotno. Naši preci iz tog razdoblja nikada ne bi shvatili Shreka kao glavnog pozitivca. U njihovo vrijeme bilo je jasno kao dan, ljepota znači dobro, a ružnoća zlo. Upravo zato suvremena politička korektnost ima velikih problema s klasičnim bajkama. Slično tome, islamski strah od boga navodi vjernike na velika i hrabra dijela, dok Shakespeareov strah označava kukavicu lišenu odvažnosti. Svakako vrlo sklizak teren.
Gledajući u širem kontekstu, povjesničar emocija ne može biti uspješan osloni li se isključivo na tradicionalnu historiografsku metodologiju. Ključ uspjeha stoji u širokoj interdisciplinarnoj suradnji. Štoviše, riječ je o terenu na kojemu se mogu iskušavati potencijali i ograničenja komuniciranja s drugim disciplinama. Uz one s kojima se povijest tradicionalno prožima, kao što su sociologija, književnost, antropologija i sl., veliku ulogu dobivaju prirodne i biomedicinske znanosti. Prije svega psihologija i neuroznanost.
Razumljivo je da svaka međudisciplinarna komunikacija uz benefite sadrži u sebi i izazove, međutim njih treba prihvatiti kao intelektualni poticaj i mogućnost profesionalnog napretka. Povijest emocija ne bi trebala biti još jedno izdvojeno povijesno područje, već bi ju umjesto toga trebalo integrirati u političku, socijalnu, ekonomsku, kulturnu, intelektualnu povijest, točnije cjelinu povijesnog prikaza.
Preporuke za čitanje:
Blažević, Zrinka. “Povijest emocija: pomodni trend ili interdisciplinarna platforma?” Historijski zbornik 68/2 (2015): 389–394.
Firth-Godbehere, Richard. Ljudska povijest emocija. Zagreb: Školska knjiga, 2023.
Janković, Branimir. “Uvod u temat ‘Povijest emocija'”. Historijski zbornik 68/2 (2015): 367–375.
