Povijest kao ogledalo: između floskule i stvarne pouke
Govoreći o svrsi proučavanja prošlosti, najčešće se citira dobro poznata latinska izreka o povijesti kao učiteljici života. Floskula je to koju učenici petog razreda lako pamte i rado ponavljaju. No što dublje ulazimo u samu srž povijesti, sve se češće pitamo – je li iz nje uistinu moguće učiti? Ostavimo li to vječno pitanje po strani, ostaje činjenica da su usporedbe sličnih procesa kroz različita razdoblja i povijesne okolnosti iznimno poticajne i intelektualno izazovne. U vremenu kada velik dio razmišljanja za nas može obaviti umjetna inteligencija, svaki misaoni poticaj koji „nažulja“ sivu tvar više je nego dobrodošao.
Lekcije iz Rima – prošlost u službi sadašnjosti
Upravo takav poticaj pruža knjiga nizozemskog povjesničara Fika Meijera Lekcije iz Rima. Stranci u Rimskom Carstvu i u Europskoj uniji. Ovaj ugledni stručnjak za antičko razdoblje autor je niza djela u kojima suvremene teme rasvjetljuje kroz paralele između prošlosti i sadašnjosti. Spomenuti esej pisan je publicistički pitko, no istovremeno je izrazito poticajan za čitatelja koji poznaje povijesnu građu – čitanje nerijetko izaziva one prepoznatljive „pa da!“ ili „ma ne!“ trenutke koji bude kritičko mišljenje.
Teme kojima se autor bavi uključuju migraciju, integraciju, segregaciju i vjersku snošljivost. Uspoređujući rimsku prošlost s europskom sadašnjošću, Meijer izražava nadu da iz povijesti možemo izvući korisne pouke. Istodobno, svjestan je ograničenja takvih paralela te više puta naglašava razlike između uspoređivanih društvenih i političkih tvorevina, osobito s obzirom na okolnosti njihova nastanka. Ipak, uzmemo li u obzir da je Rim kroz povijest smatran svojevrsnim svetim gralom, uzorom kojem su mnogi težili – a nije stran ni suvremenim političarima – određena vrsta usporedbe ipak se ne može posve odbaciti kao neutemeljena.
Za čitatelja je posebno poticajan Meijerov stil: umjesto da nameće usporedbe, autor prvo prikazuje antičko razdoblje, a zatim se posvećuje suvremenim temama, čime ostvaruje ranije spomenuti cilj – poticanje aktivnog čitanja i izvlačenja vlastitih zaključaka. Kada je riječ o rimskom razdoblju, fokusira se na nekoliko ključnih tema: odnos autohtonih Rimljana prema strancima, integracijsku politiku rimskih careva te ulogu vjere u procesima kako integracije, tako i dezintegracije Carstva.
Rimljani i stranci: između dominacije i pragmatizma
Poznato je da je Rim svoju moć i veličinu izgradio prvenstveno zahvaljujući osvajačkim pohodima. Narodi koji su postajali dijelom najprije moćne Republike, a zatim i Carstva, nisu imali stvarnog izbora: mogli su priznati poraz i iskazati odanost – što im je, u nekim slučajevima, donosilo određene povlastice – ili su se morali suočiti s nemilosrdnom odmazdom. Rimljani su, i to isključivo oni, određivali što je pravedno, a što nije.
Tijekom svojih osvajanja susretali su se s narodima različitog podrijetla, običaja,
društvene strukture i vjerskih uvjerenja. U skladu s tezom da se vremena mijenjaju, ali ljudi ostaju isti, nije iznenađujuće da Rimljani ni o kome od tih naroda nisu imali visoko mišljenje. Zanimljivo je da su s podjednakim prezirom gledali na visoko civilizirane narode s bogatom kulturnom tradicijom – poput Grka, Kartažana, Feničana i Sirijaca – kao i na sjeverna „nekultivirana“ plemena koja su živjela plemenskim, gotovo prapovijesnim načinom života, poput Germana. Za Rimljane, prvi su bili uobraženi, lukavi i razmaženi mekušci, dok su drugi smatrani plemenitim divljacima. No ni jedni ni drugi, u njihovim očima, nisu bili ravni Rimljanima.
Unatoč ranije navedenim stavovima, Rimljani su, paralelno s vrhuncem teritorijalnog širenja, počeli uviđati da njegovanje međusobno isključujućih stavova među stanovništvom može ozbiljno narušiti stabilnost Carstva. Utemeljitelj politike usmjerene prema integraciji bio je Oktavijan August, jedan od najpromišljenijih vladara carskog razdoblja. On je uveo niz praksi koje su njegovi nasljednici nastavili, a koje su se pokazale ključnima za učvršćivanje unutarnje kohezije.
Jedna od temeljnih mjera bila je uspostava i nametanje kulta cara, koji je s vremenom postao sastavni dio obvezne religijske prakse. Budući da je riječ o mnogobožačkim narodima, ovaj dodatak panteonu nije izazivao veće otpore te je kult relativno lako prihvaćen.
Sljedeći korak bio je osiguranje materijalnih koristi: smanjenje poreza, izgradnja infrastrukture – cesta, vodovoda, kupališta, kazališta – te organizirana podjela hrane. A kao posljednji, najvještiji politički potez, Rim je bivšim „strancima“ otvorio vrata moći: pripadnici elita osvojenih naroda mogli su, barem nominalno, sudjelovati u političkom životu Carstva, kroz članstvo u Senatu. Time im je pružen osjećaj uključenosti, ako već ne i stvarnog utjecaja na kreiranje rimske politike.
Integracija na rimski način: praksa koja nadilazi stoljeća
Ako čitatelj nije ozbiljno usredotočen dok prati poglavlje o dolasku, smještaju i životu migranata u antičkom Rimu, lako bi se mogao zapitati odnosi li se opis na prošlost ili na suvremenost. Antički izvori govore o velikom broju pretežno mladih, siromašnih i očajnih muškaraca koji su se, nagurani u potpalublja teretnih brodova, slijevali prema Rimu. Po dolasku su se uglavnom nastanjivali u loše građenim višekatnicama, često u četvrtima u kojima su već živjeli njihovi sunarodnjaci. Radili su teške i slabo plaćene poslove, a autohtoni Rimljani promatrali su ih s prijezirom. Ipak, zahvaljujući stalnom priljevu doseljenika, broj stanovnika u prvom i drugom stoljeću nije opadao – unatoč visokoj smrtnosti uzrokovanoj čestim bolestima.
Na koncu, većina tih doseljenika bila je uspješno integrirana. No u čemu je bio ključ tog uspjeha? U Rimu su javni nužnici i kupališta bili dostupni svima po niskoj cijeni – upravo su to prvi sadržaji koje su pridošlice prihvatili, često iz puke nužde. Slijedile su gladijatorske borbe i, osobito, utrke zaprega, koje su pobuđivale oduševljenje masa. U kombinaciji s već ranije spomenutim carskim kultom, sve je to dovelo do toga da se već u drugoj generaciji pridošlice u velikoj mjeri uklapaju u rimski društveni okvir. Nisu pokazivali težnju za očuvanjem vlastitog etničkog identiteta kao alternativa rimskim normama i vrijednostima.
Sve je funkcioniralo – sve dok se nije počela širiti nova, monoteistička vjera. Kršćani su odbacivali kult cara, a Rimljani nisu pokazivali spremnost na kompromis. Na kraju, upravo se zbog te rigidnosti imperij našao pred ozbiljnim izazovima – i izgubio.
Pouke za Europu: između prošlosti i neizvjesne budućnosti
Zaključno, Rimljani su pokazali i dobar i loš primjer upravljanja migracijom: u početku su pridošlice uključivali kroz stvaranje zajedničkog identiteta, materijalne povlastice i kulturne sadržaje, dok su prema „drugačijima“ koje nisu razumjeli – kao što su bili kršćani – postupili silom, čime su si, dugoročno gledano, nanijeli štetu.
Danas živimo u vremenu silovitih promjena. Europa je u posljednjih pedeset godina prošla više i dubljih transformacija no što je rimska država doživjela u tisućljeću postojanja. Teško je predvidjeti budućnost, još teže oblikovati dugoročnu strategiju. Ipak, možda nam upravo pogled unatrag – u daleku prošlost – može barem malo pomoći da sagledamo smjer kojim bismo mogli ići.
