Mihály Munkácsy vjerojatno je jedno od najzastupljenijih imena na mađarskoj umjetničkoj sceni u 19. stoljeću, te je teško zamisliti ikakvu raspravu o mađarskom realizmu bez njegova spominjanja. Djela ovog renomiranog umjetnika našla su se ove zime i na zidovima galerije „Klovićevi dvori“, a istovremeno se u Muzeju likovnih umjetnosti (Szépművészeti Múzeum) održala i jedna od najvećih njegovih izložbi u zadnjih nekoliko godina.
Ove je zime jedan od većih razloga za dolazak mnogih ljubitelja likovne umjetnosti bila i velika retrospektivna izložba jednog od najznačajnijih mađarskih slikara, Mihálya Munkácsyja (1844.-1900.), koja se održavala u Muzeju likovnih umjetnosti (Szépművészeti Múzeum) u Budimpešti od 24. studenoga 2024. do 30. ožujka 2025. godine. Osim što je posrijedi izložba velikoga mađarskog umjetnika, ona i za hrvatsku javnost ima znatnu važnost, što se posebno pokazalo izložbom Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti u Galeriji „Klovićevi dvori“ u Zagrebu koja je bila otvorena od 23. listopada 2024. do 2. ožujka 2025., a također je nastala u suradnji s Muzejem likovnih umjetnosti u Budimpešti. S obzirom na europske i svjetske izložbe krajem 19. stoljeća te sveukupnu veću učestalost kontakta među umjetnicima (koji su jedan od rezultata izložbi), nedvojbeno je da su se i hrvatski slikari poput Vlahe Bukovca i Ivana Medulića bavili sličnim slikarskim temama. Štoviše, budući da su se izložbe odvijale u slično vrijeme, neka su Munkácsyjeva djela iz fundusa muzeja bila posuđena Galeriji „Klovićevi dvori”, poput jedne od verzija djela Osuđenička ćelija iz 1880. godine.
Povod i koncept izložbe
Izložba, koja je smještena u prizemlju poznate budimpeštanske neoklasicističke palače, uz samu Renesansnu dvoranu, u Muzeju likovnih umjetnosti organizirana je u povodu godišnjice slikarove smrti, a broji više od stotinu Munkácsyjevih slika, arhivskih zapisa i fotografija koje približavaju publici život, karijeru i uspjehe ovog slikara čija prepoznatljivost daleko nadmašuje nacionalne granice. Muzej lijepih umjetnosti uvijek je ponosno isticao Munkácsyjeva djela u svojim izložbenim prostorima, no tijekom 20. stoljeća sve se više njegovih djela otkupljivalo na europskom tržištu, pa je upravo ova izložba predstavila nov, reprezentativan izbor Munkácsyjevih djela, koja su najvećim dijelom posuđena iz Mađarske nacionalne galerije na Budimu te privatnih kolekcija. Iako je izložba retrospektivnog karaktera, najveći je naglasak postavljen na slikarevo najplodonosnije razdoblje sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća. Glavna je kustosica izložbe eminentna povjesničarka umjetnosti Réka Krasznai, čiji je znanstveni interes kontinuirano usmjeren upravo na francusko-mađarske umjetničke odnose u 19. stoljeću te općenito na mađarsku umjetnost 19. i ranoga 20. stoljeća.
Tematske cjeline
Glavno je težište ove jubilarne izložbe na kontekstualizaciji Munkácsyjevih najuspješnijih djela, koja su interpretirana na više razina – povijesnoj, povijesno-umjetničkoj, sociološkoj, naposljetku i formalnoj. Najveću pozornost publike svakako su privukla djela koja su mu donijela svjetski značaj, poput Osuđeničke ćelije (1880.) i Zalagaonice (1874.), kao i monumentalna povijesna djela kolosalnih dimenzija, poput Mađarske opsade (1893.) i trilogije o Kristu iz 80-ih godina 19. stoljeća. Predstavljena su i neka manje poznata i rjeđe viđena djela (primjerice Žena na sofi, 1887.), kojima se kroz pridružene opise pridružuju tumačenja poveznica s djelima onodobnih francuskih umjetnika. Izložba sadrži i umjetnikova djela koja dosad još nisu bila izlagana, iz privatnih zbirki, kao i neka referentna djela stranih umjetnika, poput Jeana Françoisa Milleta koja ukazuju na utjecaje prisutne u Munkácsyjevim djelima, uzimajući u obzir sveukupni kulturno-društveni kontekst druge polovice 19. stoljeća i tržište umjetnina. Sličan se pristup koristio i na zagrebačkoj izložbi gdje su kroz sedam sličnih tematskih cjelina komparativno izloženi mađarski slikari 19. stoljeća (Pál Szinyei Merse, Gyula Benczúr, Mihály Munkácsy) i slikari hrvatske moderne (Ivan Tipov, Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović). Ipak, s obzirom na slikarev opus, izložba u Budimpešti znatno se manje usmjerila na temu religije, pejzaža mitologije i arkadije (posebno prisutno i na slikama zagrebačke šarene škole), što je bilo nadomješteno žanr prikazima urbanoga i ruralnog života kasnoga 19. stoljeća, u skladu s francuskim realizmom.
Pariz i američki kolekcionari
Još je 1925. godine povjesničar umjetnosti Bela Lazar Munkácsyja opisao kao umjetnika koji je ,,rođen u Mađarskoj, živio u Parizu, a njegove slike nalaze se u Americi“. U drugoj polovici 19. stoljeća došlo je do sveopćeg rasta važnosti svjetskih izložbi i njihove sve veće učestalosti, te su tako cjelokupna svjetska umjetnička scena, pa i sam status umjetnika, dosegli novu razinu. Školovanja i usavršavanja umjetnika u svjetskim središtima umjetnosti poput Pariza i selidbe u druge države nisu bili rijetkost. Prolazeći kroz izložbu i promatrajući djela američkih kolekcionara ili, posebno, stropni oslik Muzeja povijesti umjetnosti u Beču (Kunsthistorisches Museum) posjetitelj odmah može uočiti da je Munkácsy kao malo koji mađarski umjetnik slikao po narudžbi cijenjenih naručitelja i/ili državnih institucija na svjetskoj razini. Glavnu ulogu u popularizaciji Munkácsyjevih djela u Americi imao je Charles Sedelmeyer, austrijski trgovac umjetninama, a na izložbi mu se pridodaje vrlo velika zasluga u njegovoj afirmaciji.
Mihály Munkácsy u početku je bio samo jedan od mnogobrojnih srednjoeuropskih umjetnika koji su težili školovanju i usavršavanju u Parizu. Već 1870. godine naslikao je Posljednji dan osuđenika, u maniri francuskog realizma, odnosno nekoliko verzija slike, što mu je donijelo zlatnu medalju Pariškoga salona. Osam godina poslije za svoje je djelo Milton (1878.) dobio zlatnu medalju na svjetskoj izložbi u Parizu, koja mu je već na početku karijere dala vjetar u leđa. Na slici je vjerno prikazao britanskog književnika Johna Miltona u svome domu, okruženog obitelji. Uz realističan stil, Munkácsy je u ovom djelu unutar žanr scene postigao dojam kontemplativnosti, zahvaljujući položaju tijela pjesnika te korištenju tamnih tonova, što doprinosi sveopćoj sugestivnosti. Istu sliku otkupio je spomenuti kolekcionar i trgovac umjetnina Charles Sedelmayer. Kao što je vidljivo kroz izložbu, Munkácsy je na početku svojega slikarskog djelovanja polazio od realizma, kakva je vidio primjerice na djelima francuskih slikara Jean-Françoisa Milleta i Gustavea Courbeta, pritom često posežući za prikazima nižih slojeva stanovništva. Ipak, upravo 1870-ih godina, koje se na izložbi izdvajaju kao Munkácsyjevo najaktivnije razdoblje, njegov se stil donekle mijenja i umjesto tamnih tonova na slikama dominira šira paleta boja i preciznije dočaravanje teksture, kao što je primjerice vidljivo na djelu Dvije obitelji iz 1880. Ova promjena stila lako se može povezati i s promjenom njegova slikarskoga statusa; krajem 19. stoljeća učestalo slika žanr scene (gdje ponajviše prikazuje scene slobodnog vremena onodobne buržoazije) po narudžbama američkih dobrostojećih naručitelja. Također, na izložbi je cijela jedna prostorija posvećena Munkácsyjevim prikazima scena građanskog života u pariškim parkovima (U parku, 1883.). Ovakve scene prikaza dokolice više i srednje klase, tipične za pariški modernizam u Parizu, sažimaju dva žanra – prirodu, odnosno pejzaž, i građanski život. Iako krajolici nisu obilježili Munkácsyjevu karijeru, zastupljeni su manjim brojem radova. Slikao ih je usporedo s kolosalnim povijesnim i religijskim djelilma kao što su Golgota (1880.), Ecce Homo (1881.) i Mađarska opsada (1893.). Na njima je vidljiva naklonost prema Barbizonskoj školi, skupini francuskih slikara aktivnoj od 1830-ih pa sve do 1870-ih godina, i afirmaciji impresionizma, značajnoj po davanju važnosti pejzažu koji je u skladu s manirama akademskog slikarstva često bio zanemaren kao element i žanr. Ova naklonost nije iznenađujuća uzmemo li u obzir Munkácsyjeve godine provedene u Francuskoj i osobna poznanstva s tamošnjim eminentnim slikarima.
Dakle, dimenzijama najveće i zasigurno najmonumentalnije Munkácsyjeve slike povijesno-religijske su prirode. Na izložbi tvore zasebnu tematsku cjelinu, iako ih je svega nekolicina. Osim Golgote i Ecce Homo (1880.-1885.), ističe se znamenita slika Krist ispred Pilata, a sve tri – u skladu sa zapadnom kršćanskom ikonografijom tvore jednu trilogiju (često nazivanu Kristovom trilogijom). Njihovo vlasništvo također nije pouzdano utvrđeno, a samim time otvara i jednu priču za sebe. U istoj je prostoriji postavljena i golema reprodukcija slike, odnosno print Apoteoza renesanse, poznatija i pod nazivom Trijumf umjetnosti (1888.-1910.), kako bi upotpunila prikaz raznolika slikarskoga spektra Mihálya Munkácsyja. Ključno je spomenuti da se upravo Apoteoza renesanse izvorno nalazi na stropu glavnog predvorja Muzeja povijesti umjetnosti u Beču.
Mađarsko-hrvatske umjetničke suradnje
Izložba je popraćena konciznim opisima Munkácsyjevih slikarskih faza, koje su postavljene na zid na početku svake tematske cjeline, stoga je u fokusu očigledna edukacijska namjera. S obzirom na to da je riječ o autoru najviše važnosti u povijesti mađarskoga slikarstva, pazilo se da ostane razumljiva i širokom krugu publike. Izložba nudi jedinstvenu priliku za dublje razumijevanje života ovoga renomiranog mađarskog umjetnika, stavljajući poseban naglasak na društvene i kulturne čimbenike koji su utjecali na njegov rad i samim time doprinijeli njegovoj svjetskoj slavi. Uzevši u obzir suradnju mađarske i hrvatske kulturne scene u zadnjih nekoliko godina (pri čemu valja izdvojiti izložbu Miroslava Kraljevića u palači straže Várket Bazár iz 2020., izložbu Ars et Virtus Hrvatska – Mađarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine, koja je 2020. održana u Galeriji „Klovićevi dvori“, a godinu dana kasnije u gotovo identičnoj koncepciji u Mađarskom nacionalnom muzeju, te ranije spomenutu izložbu Ideal i stvarnost: Prvo zlatno doba mađarskog slikarstva i začeci hrvatske moderne umjetnosti također iz Galerije „Klovićevi dvori“), vrlo se lako isčitava povezanost kulturno-umjetničkih načela, utemeljenih na dugoj povijesti kulturnih razmjena i povezanosti kulturnih izraza. Izložba posvećena Mihályu Munkácsyju u Budimpešti dodatno potvrđuje tu isprepletenost, pružajući priliku (hrvatskoj) publici da se upozna s jednim od najznačajnijih mađarskih slikara 19. stoljeća te sagleda njegov utjecaj u širem srednjoeuropskom kontekstu.
Preporuke za čitanje:
Munkácsy Mihály, Kossuth Kiadó, 2008.
Krásznai Réka, Munkácsy, Egy világsiker története, Szépművészeti Múzeum, Budapest, 2024.
Júlia Szabó, A XIX. század festészete Magyarországon, Corvina Kiadó, 1985.
https://www.szepmuveszeti.hu/kiallitasok/munkacsy-egy-vilagsiker-tortenete/
