Premda kuna više nije sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj, nedavno objavljeni članak „Kunino krzno – novac posebne namjene tijekom srednjovjekovnog razdoblja na području suvremene Hrvatske i njegova uloga u kreiranju nacionalnog monetarnog narativa“ Tomislava Bilića pokazuje kako je njena aktualnost u historiografiji i numizmatici još uvijek prisutna. Na samom početku teksta Bilić, numizmatičar zagrebačkoga Arheološkog muzeja, u narativ uvodi vrlo zanimljiv koncept nacionalnoga monetarnog narativa, promatranog kao dijela širega nacionalnog (povijesnog) narativa i njegove uloge u formiranju i čuvanju nacionalnog identiteta.
Pitanje kune kao monetarne jedinice Republike Hrvatske od njenog uvođenja 1990-ih izazivalo je prijepore karakteristične za suvremeno hrvatsko ideološki podijeljeno društvo. Glavni razlog tome, dakako, bila je činjenica da su kune služile kao platežno sredstvo i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao jednom od najprjepornijih fenomena moderne hrvatske prošlosti. U raspravama o kunama, odnosno povijesnom utemeljenju takvog naziva za hrvatsku valutu, Bilić uočava mnoštvo nedostataka, napose u pristupu povijesnim činjenicama. Naime, čak i kod onih povjesničara koji se otvoreno ne svrstavaju na određenu ideološku stranu, već nastoje naglasiti svoj objektivan pristup, uočljivo je manipuliranje povijesnim izvorima, odnosno svjesno ili nesvjesno promatranje podataka iz njih van ispravnoga povijesnog konteksta, što teško da je slučaj jedino u ovoj raspravi ili u hrvatskoj historiografiji uopće.
Što je uopće novac?
Kako bi lakše razjasnio svoju tezu, Bilić potom pristupa definiranju novca pomoću nekoliko njegovih osnovnih funkcija:
- sredstvo plaćanja
- sredstvo razmjene
- mjerilo vrijednosti
- obračunska jedinica ili standard vrijednosti
- pohrana vrijednosti
Ukoliko nešto ispunjava sve ove uvjete, riječ je o novcu opće namjene, odnosno njegovo je značenje ono zdravorazumsko. Upravo ova činjenica dovodi nas do središnjeg pitanja Bilićevog članka – može li se kunino krzno, često navođeno kao temelj kasnijoj kuni kao valuti, smatrati nečim što ispunjava navedene uvjete, bivajući novcem, odnosno čineći time jedan od dokaza hrvatske/slavonske posebnosti u srednjovjekovnom razdoblju?
Kunino krzno između stvarnosti i mita
Što o uporabi kuninog krzna kao sredstva plaćanja kažu povijesni izvori? Prvi izvor koji Bilić konzultira kunino krzno spominje u kontekstu posebnoga danka mjesta Osor i Beli plaćanog Mletačkoj Republici, kako je posvjedočeno 1018. godine. Naime, dok su neki drugi okolni gradovi svoja davanja podmirivali u svili ili lisičjem krznu, Osorani i Beljani Mlečanima su bili dužni davati kunina krzna. Prema Biliću, svakako se ovdje radi o upotrebi krzna životinje kune kao sredstva plaćanja, ali sredstva plaćanja korištenog u specifičnoj transakciji, plaćanja danka. Dakle, zaključuje, ne može biti riječ o krznu kao novcu opće namjene.
Drugi neizbježan povijesni termin koji kod spomena kuninog krzna dolazi na repertoar porezno je davanje zvano marturina. Prema ustaljenom narativu, riječ je o porezu tipičnom za Slavonsko Kraljevstvo (Hrvatska južno od Gvozda dogovorom s Kolomanom navodno je izbjegla ovaj teret), plaćanom najprije u kuninim krznima, a kasnije kovanicama. Međutim, kao što naglašava autor, unatoč proširenosti te priče, povijesni izvori nigdje ne potkrjepljuju tvrdnju da je marturina – koja je inače plaćana u frizaticima ili drugim kovanicama – u ranijim vremenima podmirivana naturalno.
Naravno, Bilić takvu mogućnost ne odbacuje potpuno, no uz naglašavanje kako je riječ tek o interpretaciji. Štoviše, budući da je i ta interpretacija stoljetna, autor postavlja vlastitu tezu o njenoj pojavi – u trenutku kad arhiđakon Ivan prvi navodi nekadašnje podmirivanje u naturi, vrijednost novca na području Zagrebačke biskupije slabi, uslijed čega bilo koji način opravdavanja povratka na naturalna davanja iz perspektive vladajućih krugova služi pozitivnoj svrsi. No, zašto onda ovaj narativ zadržava i kasnija hrvatska historiografija? Odgovor je prilično jednostavan, budući da u sebi sadrži pojašnjenje za većinu postupaka i tvrdnji hrvatskih historiografa 19. i početka 20. stoljeća – inzistiranjem na posebnosti marturine i njenih početaka, hrvatski su povjesničari potvrđivali političke teze o izvornoj posebnosti i hrvatskog prostora u sklopu Ugarskog Kraljevstva. Osim bana, naime, Hrvati su imali i vlastiti monetarni sustav, kao i vlastite poreze!
Riječ je upravo o na početku teksta spomenutom nacionalnom monetarnom narativu, čijem su razvoju osim klasičnih utemeljitelja novije hrvatske historiografije, poput Vjekoslava Klaića, najviše doprinijela dvojica arheologa – Ćiro Truhelka i Josip Brunšmid – te jedan numizmatičar, Ivan Rengjeo. Translacija ovakvih izmišljenih tradicija u razdoblje hrvatskih narodnih vladara pritom se činila kao najsigurnije sredstvo obrane (političkog) identiteta, odnosno njegovog utemeljivanja u što dubljoj prošlosti. Neće začuditi činjenica da je istodobno mađarska historiografija aktivno umanjivala posebnost marturine, banskih denara i svega što su Hrvati isticali kao svoju posebnost, ulogu bana svodeći maltene na poziciju uglednog rizničara.
Zaključci
Što, dakle, Bilić na temelju iznesenoga zaključuje? Kao prvo, naglašava kako veliki nacionalni narativi i dalje predstavljaju osnovni okvir unutar kojega se promatra nacionalna prošlost, što uključuje i monetarne narative. U slučaju kune kao valute, dodali bismo, u hrvatskom je javnom prostoru stvar dodatno zakomplicirana uplitanjem NDH kao klasične crvene krpe koja objektivne historiografske rasprave o bilo kojoj temi počesto dovodi do granica nemogućnosti.
Drugi važan zaključak, zapravo već naveden, odnosi se na činjenicu da na temelju povijesnih izvora koji se njime doista i bave u hrvatskom kontekstu, nije moguće ustvrditi da je kunino krzno na hrvatskom povijesnom prostoru ikad ispunjavalo karakteristične namjene koje novac čine novcem opće namjene:
Poradi neispunjavanja ključnih funkcija novca, uključujući funkciju standarda vrijednosti, kunina krzna ne mogu se nekvalificirano nazivati srednjovjekovnim hrvatskim ili slavonskim novcem u bilo kojem smislu širem od „novca posebne namjene“, što se može vrlo jasno definirati funkcijom plaćanja određenih davanja.
Nastavno na citirani odlomak, kao treći zaključak nameće se i nemogućnost stvaranja na povijesnim izvorima utemeljenog narativa o kontinuitetu plaćanja navedenih davanja najprije kuninim krznima, a potom kovanicama, čime pokušaji pretvaranja poreznih daća iz razvijenoga srednjeg vijeka u odraz hrvatske posebnosti utemeljene stoljećima ranije također padaju u vodu. To, doduše, ne znači da marturinu – plaćanu kovanicama – nije i dalje moguće promatrati kao povijesni specifikum, međutim sa znatno manje glatkim tijekom priče negoli bi to identitetski motiviranim povjesničarima i čitateljima možda odgovaralo.
