Kuge kroz prošlost
Kuga je akutna, teška infekcija koja se najčešće pojavljuje u bubonskom obliku, a uzrokovana je bakterijom Yersinia pestis. Kroz prošlost se relativno često događalo da Europu pogodi takva jedna pošast kao što je kuga, posebice u vremenima gušće naseljenosti gradova, ratnih događaja ili sušnih godina. Neke od najsmrtonosnijih, a ujedno i najpoznatijih kuga su: Atenska kuga iz 426. godine pr. Krista koja se pojavila tijekom Peloponeskog rata i usmrtila oko 75 000 do 100 000 ljudi. Još smrtonosnija bila je Justinijanova kuga, oko tisuću godina nakon Atenske. Nazvana je po rimskom caru Justinijanu, jer se pojavila za njegove vladavine. Pokosila je približno 20 milijuna ljudi. Treća, najpoznatija i najstrašnija, kao što joj i samo ime kaže, bila je Crna smrt. Harala je svijetom od 1346. do 1351. godine.
Sama bolest proširila iz Azije; bakteriju Yersinia pestis prenosili su glodavci na ljude, a napuljski mornari donijeli su ju u Europu. Za Crnu smrt vezan je i prvi biološki rat, za vrijeme mongolske opsade napuljske luke Kaffe na Krimu 1346. godine. Naime, tada su Mongoli bacali svoje umrle od kuge katapultom unutar zidina kako bi zarazili stanovnika Kaffe i lakše zauzeli grad. Pretpostavlja se da je Crna smrt u tih četiri-pet godina pomorila negdje od 75 do 200 milijuna ljudi, što je trećina ili čak i polovica tadašnjeg europskog stanovništva. Osmanska Bosna (dalje: Bosna) također nije bila pošteđena tih pošasti, posebice u 18. i 19. st., kada je Osmansko Carstvo, nakon klasičnog doba 1300. – 1600., postajalo sve siromašnije i tehnološki zaostalije od ostatka Europe.
Kuga i glad
Nakon desetak kuga u 18. stoljeću, najsmrtonosnija kuga se u Bosni pojavila 1813. godine i trajala je dugih 5 godina. Kao o njenoj posljedici franjevački ljetopisi pišu i o gladi 1815. godine. Bono Benić pruža nešto detaljniji opis i navodi kako
tri biča Božja, kuga, glad i vojska slidiše tri godine. Dosti mrtvih od gladi, ali ne oko Trevnika, nego po Dobretićim i Kotoru. Kuga u župi travanjskoj pomori četiri hiljade duša, oli bolje rekav, osoba. Europa sva u ratu. Napoleon, car francuski, sebi za načelo uze: „Jedan Bog, jedan car na svitu“. Sva Europa u vatri biše.
Kao što smo i gore spomenuli, glad je često bila posljedica kuge, ali i kuga gladi što se dogodilo u Bosni početkom 19. stoljeća. Razlog tomu je taj što bi ljudi bježali pred kugom u osamljenije dijelove zemlje. Napuštali bi svoje kuće, imanja i stoku, stoga bi ljetina djelomično ili čak cijela propala. Za posljedicu bi se javljala glad i to ne samo tu godinu već i sljedeću, jer bi sjemena za iduću bilo manje. Stoga su te dvije pošasti nažalost išle ruku pod ruku. O tomu svjedoči i fra Mijo Batinić:
Godine 1813. umrije u Sutjeskoj biskup fra Grgo Ilijić. U isto doba pojavi se u Bosni i kuga, a odmah za njom glad i rat. Već sljedećeg ljeta stade kuga silno harati u Travniku, Jajcu, Kotoru i Krajini; a jerbo se ljudi veoma prepadoše, napustiše sela i varoše, te umakoše u šume i pustoši, propade im cijela ljetina, dočim Skoplje, Duvno i Livno bi poštegjeno od pomora, pa i od gladi. Slijedećih se dviju godina (1815. i 1816.) kuga proširi po cijeloj Bosni, a ustopice i glad stade povećavati nevolje i biede domaćeg stanovništva. U samoj travničkoj župi pomrije 4.000 katolika. Grozno bijaše gledati, kako žene sad bježe u goru s djecom, da spase život, a do čas usilovane gladom vraćaju se u sela i varoše, ne bi li što našle, čim bi glad utišale, ter iznemogle od glada i kuge po putu padale i umirale. Kuće, zemljišta, ljepša odjeća, nakiti, posugje i sve što je bilo vrijedna, prodavalo se je u bescijenje, samo da ne umru od glada. Mloge imućne prorodice sada spadoše na prosjački štap, samo da ostanu žive. Gotovo polovica katoličkih stanovnika pade žrtvom glada i kuge.
Kuge su uzrokovale velike probleme, posebice u siromašnijim dijelovima Europe, kakva je Bosna nedvojbeno bila u tom vremenu. Hrana je ionako bila oskudna i nedovoljna, a kuga je još dodatno osiromašila narod. Stoga ne čudi da je smrtnost od te kuge s početka 19. stoljeća, bila oko 50 %. To jasno iščitavamo iz tadašnjih popisa stanovništva. Katolika je u Bosni 1813. godine bilo 107 000, da bi ih 5 godina kasnije, nakon što je kuga završila, bilo njih svega 50 929. Znači broj katolika se smanjio za više od 50 %. Veoma slična situacija bila je i kod muslimana i pravoslavaca. Upravo stoga niti ne čudi da ju franjevački ljetopisi nazivaju Bičem božjim. Fra Marijan Bogdanović za 1815. bilježi:
I ove godine također kuga kosi svojom kosom kako moreš lako znati iz protokola mrtačkoga, te za 1816. godinu još kuga nije pristala moriti. Daj Bože, da ovaj bič od nas odstupi, ukaži svoje milosrđe svrhu nas, Bože naš.
Kuga se odražavala i na demografiju. U vremenu kuge popisi bilježe značajan pad nataliteta, ali i nupcijaliteta. Međutim, nakon stišavanja ili završetka pandemija demografsko stanje u Bosni bi se brzo popravilo.
Gospodarske prilike
Pandemijsko i postpandemijsko vrijeme karakterizira poskupljenje različitih proizvoda, a posebice živežnih namirnica. Dnevnica majstorima također bi porasla nakon pandemije. Razlog tomu bio je taj što bi dosta majstora (stolara, građevinara i sl.) nastradalo od kuge, stoga bi bilo potrebno neko vrijeme dok se njihov broj ne poveća, a cijena dnevnice snizi. Što se tiče poskupljenja živežnih namirnica, Nenad Filipović piše kako je u Trebinju 1764. godine oka pšenica koštala 5 para, dok je 1804. godine oka pšenice bila 12 para. Slične podatke nalazimo i kod Bešeskije za kugu iz 18. stoljeća.
Osim toga, u vremenima kuge, susjedne države Habsburška Monarhija i Dubrovačka Republika pomno su preko svojih poklisara pratile stanje s kugom u Bosni i u tom pandemijskom vremenu izbjegavale bi slati svoju robu i trgovce u Bosnu. Čak je postojala karantena i sanitarni kordon između Bosne i Habsburške Monarhije i Bosne i Dubrovačke Republike. Nepoštivanje karantene strogo se kažnjavalo, najčešće novčanom kaznom ili batinama, ali ni smrtna kazna nije bila rijetkost. Sve to pokazuje kako je Dubrovnik htio pod svaku cijenu zaštititi trgovinu kao svoju primarnu djelatnost. Zbog smanjenog izvoza roba kao što su rude, stoka, vosak, vuna i sl. u vremenu pandemije Bosna bi bilježila velike gospodarske gubitke.
Božja kazna?
Ljudi su, posebice u srednjem i u ranom novom vijeku, bolesti pripisivali božjoj kazni za grijehe. Stoga su pomoć tražili kod onoga za koga su mislili da je uzročnik, tj. kod Boga. Katolički zaštitnik oboljelih od kuge je sv. Rok. Upravo zbog toga u vremenima kuge nastaju brojne crkve sv. Roka po Hrvatskoj i ostalim katoličkim zemljama, međutim pošto je u Bosni vladao šerijatski zakon nisu građane crkve u čast i zagovor sv. Roka, ali su organizirane brojne zajedničke molitve, procesije i postovi. Vjerski autoriteti, hodže i franjevci imali su u vremenu pandemije “pune ruke posla”. Franjevci su često ispovijedali ili pomazivali zaražene pred smrt unatoč činjenici da su tim činom i sebe same dovodili u životnu opasnost. Zbog toga je dosta franjevaca svećenika i stradavalo. U Bosni su nerijetko muslimani i kršćani zajedno molili da pošast čim prije prođe.
Bilo je i onih koji su išli i kod vračeva. Tek nakon vrača i vjerskog autoriteta posljednja osoba za pomoć bio je liječnik, a liječenje se uglavnom odvijalo pomoću puštanja krvi, zmijskog otrova, smole drveća i sl. Svakako treba imati na umu da u tom vremenu, početkom 19. st. u Bosni nije bilo bolnica; prva je otvorena u Sarajevu u drugoj polovici 19. stoljeća. Smrtnost je bila tolika da su nastala i kužna groblja, groblja u koja su se pokapali samo umrli od kuge. U Bosni i Hercegovini nalazimo nekoliko kužnih groblja, a jedno od najpoznatijih je kužno groblje u naselju Oglavku u blizini Fojnice. Ujedno tu se nalazi i spomen-kapelica sv. Roku, zaštitniku od kuge. Zbog velikog straha od kuge ljudi su nastojali pazili da se zaraza ne bi proširila i nakon smrti pokojnika, te bi stoga mrtvaca ukopavali čak metar i pol u zemlju i grob zalijevali vapnom. Zapisi bilježe da se ponekad nisu uspjeli pokopati svi umrli od kuge te bi mrtva tijela ostajala na ledinama; ponekad su bila hrana životinjama.
Zaključak
Vidjeli smo u tekstu da su kuge kroz prošlost nanijele čovječanstvu velike poteškoće, od demografskih i gospodarskih do političkih. Najsmrtonosnija i u historiografiji za sada najopisivanija je Crna smrt iz 14. stoljeća, dok je u osmanskoj Bosni, prema zapisima kojima raspolažemo, najgora bila ona s početka 19. st., od 1813. do 1815. godine. Od te kuge je u Bosni stradalo oko 50 % stanovništva. Kuga je, kao što smo vidjeli, utjecala i na gospodarstvo, jer su susjedi izbjegavali trgovati u Bosni dok se kuga ne bi smirila. Čak su na granicama postavili karantene ili sanitarne kordone. Kuga je za trgovačku državu značila gospodarski krah. Stoga su mudri Dubrovčani pozorno osluškivali stanje s kugom u Bosni kad god bi se ona tamo pojavila. Ljudi najčešće nisu znali što je uzročnik bolesti, stoga su se za pomoć najviše utjecali Bogu u kojeg su vjerovali. Veoma sličan stav prema bolesti imale su sve tri dominantne konfesije u Bosni. Pomoć za oboljele najkasnije bi tražili od liječnika.
Preporuke za čitanje:
Benić, Bono. Ljetopis sutješkog samostana. Sarajevo: Veselin Masleša, 1979.
Bogdanović, Marijan. Ljetopis kreševskog samostana (1765. – 1817.). Sarajevo: Veselin Masleša, 1984.
Filipović, Nenad. “Oko kuge u Bosni 1763–1764. godine”. Prilozi 49 (2020): 45-87.
Lašvanin, Nikola. Ljetopis. Sarajevo: Veselin Masleša, 1981.
Škegro, Ante, Anto Ivić. “Kuga, kolera, boginje, ubojstva… neuobičajene smrti katolika Uskoplja od 1755. do 1883. g. prema župskim matičnim knjigama”. Bosna franciscana: časopis Franjevačke teologije Sarajevo 36 (2012): 317-354.
Tomasović, Marinko, ur. Kuga u Makarskoj i Primorju 1815. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog od 2. do 4. prosinca 2015. u Makarskoj. Makarska: Gradski muzej Makarska, 2017.
Vidić, Marina. “Medicina u Osmanskom Carstvu”. Diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2016.
