Ovogodišnja smrt dugovječne britanske kraljice Elizabete II. pažnju svjetske javnosti ponovno je na određeno vrijeme svrnula na fenomen monarhije. Istovremeno, premda smještena u područje fikcije, HBO-ova planetarno popularna serija „House of the Dragon“ svojim je glavnim zapletom problematizirala pitanje položaja žena u monarhijskom sustavu, odnosno mogućnosti njihovog nasljeđivanja prijestolja na račun muških pretendenata. Premda, dakako, slučajan, takav kontekst poslužio je kao intrigantan uvod objavi nove knjige američko-britanske povjesničarke Katherine Pangonis – Queens of Jerusalem: The Women Who Dared to Rule. Unatoč naslovu posvećena ne samo kraljicama Jeruzalema, već i vladaricama ostalih križarskih državina na Bliskom istoku, ova priča o izvanrednoj dinastiji vladarica objavljena je, prema autorici, s ciljem preobrazbe žena iz prošlosti iz pukih udovica, supruga i sestara u političke subjekte. No, premda je time nužno povezana s feminističkim narativom, upozorava Pangonis, cilj takve historiografije nipošto nije stvaranje heroine od svake žene spomenute u prošlosti, već uravnoteženi prikaz njenog djelovanja u socijalnom, političkom i religijskom kontekstu u kojem se zatekla.
Opisujući njegov značaj za tri abrahamske religije, Pangonis kao mjesto radnje svog djela navodi prostor nešto širi od same Svete zemlje, odnosno područje od današnje južne Turske do sjevernog Egipta, u promatranom razdoblju – od pada Jeruzalema 1099. do Saladinovog preotimanja 1187. godine – poznato kao Outremer. Prikaz njegovog nastanka, odnosno razloga i tijeka križarskih pohoda moguće je ocijeniti kao ponešto jednostran, sa svaljivanjem glavnine krivice za početak sukoba na kršćansku stranu, tek djelomično ublažene spominjanjem i kulturne razmjene između Istoka i Zapada i multikulturalnog karaktera novoga bliskoistočnog društva. S naglaskom na Williama od Tira, kao najplodnijeg autora, Pangonis se potom osvrće i na naglašeno muški (i klerički) karakter onodobnih izvora – iako svjesna anakronosti tih pojmova u promatranom razdoblju, ipak naglašava kako sve tekstove obilježava patrijarhalna mizoginija, odražavajući se u umanjivanju ili ignoriranju ženskih uloga u opisivanim zbivanjima, odnosno smještanju žena u unaprijed zadane kategorije „svetica“ ili „grešnica“.
Osnovna teza prikazivane knjige stoga je da je kombinacija veće smrtnosti muškaraca u uvjetima gotovo stalnog ratovanja i prirodne slučajnosti većeg broja kćeri u jeruzalemskoj kraljevskoj dinastiji dovela do veće uloge žena u Outremeru nego li u onodobnoj Europi. Kako bi to dokazala, u narednih osam poglavlja autorica stoga dobro poznate događaje križarske povijesti promatra upravo kroz prizmu aktivnosti šestero žena, uglavnom istaknutih potomkinja prve jeruzalemske kraljice, Morfije od Melitene.
Započinjući njenom božićnom udajom za jeruzalemskog kralja Balduina II. i posljedičnom krunidbom za jeruzalemsku kraljicu, prvo poglavlje, Morphia and the Four Princesses, čitatelje uvodi u očekivanja koja je elita križarskog društva imala od onodobnih supruga – rađanje nasljednika, bogat miraz i pečaćenje uspostavljenih političkih veza brakom. U percipiranju kraljica, naglašava autorica, pritom je potrebno na umu konstantno imati razliku između autoriteta, ovisnog o tradicijskim pravilima nasljeđivanja, i moći, ovisne o sposobnosti i prilikama da se taj autoritet provede u djelo. Nakon opisa Morfijinog armenskog podrijetla i značaja povezivanja domorodačke i novopridošle elite putem njenog braka, kao i opisa braka s aktivnim i često odsutnim ratnikom iz ženske perspektive, vrhunac poglavlja čini pitanje nasljedstva bračnog para. Naime, nakon što su prethodna dvojica jeruzalemskih vladara umrla bez djece, Morfija Balduinu II. nije rodila sina, već četvero kćeri. Time je stvorena situacija u kojoj je nasljednicom Jeruzalemskog Kraljevstva postala najstarija od njih, Melisende. Iako primorana udati se za Anžuvinca Fulka prije ženidbe, očevom samrtnom odlukom ona je ipak proglašena i suprugovom (i sinovljevom) suvladaricom, čime je – uslijed priznavanja njenih sposobnosti i van domaćinske sfere – zauvijek promijenjen položaj žena na Bliskom istoku.
No, prije bavljenja novom jeruzalemskom kraljicom, autorica je pažnju posvetila njenoj mlađoj sestri, Alici, supruzi antiohijskog kneza Bohemonda II. Kroz poglavlje prikladno naslovljeno Alice, the Rebel Princess of Antioch detaljno je prikazana sudbina žene koja je odbila igrati po onovremenim društvenim pravilima. Naime, unatoč tome što je njen granični položaj Antiohijsku Kneževinu držao u stalnom ratnom stanju, nakon rane pogibije spomenutog supruga kneginja Alica odbila se preudati, kao regentica svojoj malodobnoj kćeri Konstanti preuzevši kontrolu ne samo nad državom, nego i nad vlastitim životom. Ne prezajući pritom ni od oružanog otpora vlastitom ocu, kralju Balduinu II., niti od skandaloznog traženja saveznika među muslimanskim protivnicima, dovođenjem križarskog društva u stanje građanskog rata, ali i prekoračivanjem granica svoje rodne uloge Alica je zaradila zgražanje kroničara predvođenih spomenutim Williamom od Tira; unatoč tome što ju oni prikazuju kao slaboumnu negativku, Pangonis ju promatra kao frustriranu, ali ambicioznu ženu, za čiji su negativni prikaz i u tadašnjoj i u modernoj historiografiji krive ponajprije patrijarhalne predrasude.
Budući da je u svom igranju muške igre bila najuspješnija, središnji dio knjige posvećen je spomenutoj Melisende, vladajućoj kraljici Jeruzalema.[1] Problematični početak njene vladavine opisan je u prvom od posvećenih joj poglavlja, Melisende of Jerusalem. Naime, nastojeći je se riješiti kao suvladarice, najvjerojatnije je upravo njen suprug Fulk u tom razdoblju u optjecaj pustio priču o njenom ljubovanju sa stanovitim Hugom od Jaffe, njenim glavnim saveznikom u borbi za vladarska prava nasuprot presizanjima nepopularnog kralja. Nakon praćenja te priče do njenoga krvavog raspleta i javnog raskola između kraljice i kralja, autorica pravi zanimljivu digresiju, nakratko se posvećujući donekle sličnom položaju kraljice Zumurrud na muslimanskom dvoru u Damasku. Poglavlje potom završava pretvaranjem Melisende u fokalnu točku izražavanja akumuliranoga nezadovoljstva izvornoga križarskog plemstva Fulkom i njegovim pridošlicama sa Zapada, odnosno njenim posljedičnim preuzimanjem pune vlasti u kraljevstvu, što se – među ostalim – odrazilo i u znatnoj potpori graditeljskim i drugim kulturnim pothvatima.
Kao što mu i naslov upućuje, drugo poglavlje – The Second Reign of Queen Melisende – bavi se drugim dijelom njenoga života, nakon iznenadne Fulkove pogibije u lovu. Poput svoje sestre Alice, no s naglašenijim legitimitetom, i Melisende je potom izbjegavanjem ponovne udaje odlučila zadržati udovički status, putem regentstva nad malodobnim sinom i suvladarom Balduinom III. prisvojivši političku moć u Svetoj zemlji. Kombinirajući njene vanjskopolitičke neuspjehe, poput pada Edese u muslimanske ruke, i unutarnjopolitičke poduhvate, poput ostvarivanja snažnih veza s jeruzalemskom Crkvom i opsežne obnove Bazilike sv. Groba, Pangonis postupno naglašava Melisendin rastući strah od uklanjanja s pozicije moći uslijed približavanja sinovljeve punoljetnosti. Unatoč razumijevanju što ga, s obzirom na položaj onodobnih žena, iskazuje, autorica ipak Melisende okrivljuje i za događaj bez presedana – napad kršćanske vojske na kršćanski Jeruzalem uslijed njenog sukoba s tada već punoljetnim Balduinom III., frustriranim majčinim monopolom nad političkom vlašću. Poglavlje završava opisom Melisendinog poraza i konačne predaje, uz zadržavanje obiteljskog položaja i kraljevskih dužnosti iz ženske sfere vlasti sve do smrti.
Pošto nije posvećeno nekoj od križarskih vladarica, već samo privremenoj pridošlici u Outremer u vrijeme Drugoga križarskog pohoda, peto se poglavlje, Eleanor of Aquitaine, donekle razlikuje od ostalih u knjizi. Problematizirajući onodobnu i kasniju mitologizaciju koja je istraživanje njene osobe otežala miješanjem stvarnih i izmišljenih elemenata, Pangonis životni put francuske kraljice Eleonore promatra od njenih početaka kao najpoželjnije mlade nasljednice u Francuskoj do udaje za Luja VII., slabašnog čovjeka monaškog karaktera. Pored unutarnjopolitičkih i drugih razloga kretanja bračnog para na križarski pohod, posebna je pažnja posvećena razlozima Eleonorine prisutnosti uz muža – od kraljičine želje za sudjelovanjem do kraljeve težnje za nerazdvajanjem i ljubomornog straha da ju ostavi bez nadzora. Upravo – navodna ili stvarna – opravdanost potonjeg čini središnji motiv poglavlja – naime, uslijed boravka kraljevskog para u Antiohiji došlo je do skandaloznog širenja glasina o kraljičinom preljubu s knezom Raymondom, a sukob koji je iz toga proizašao rezultirao je jednim od najpoznatijih događaja srednjovjekovne povijesti braka i obiteljskih veza – raskidom kraljevskog braka i kasnijom Eleanorinom udajom u englesku kraljevsku kuću.
Nakon opisane epizode, šestim se poglavljem, naslovljenim Constance of Antioch, autorica vraća središnjoj ženskoj dinastiji svoje knjige, osvrćući se na njegovim stranicama na historiografski najzanemareniju od križarskih vladarica, kneginju Konstantu, kći već spominjane Alice od Antiohije. Budući da je preranom suprugovom smrću i ona 1149. godine postala udovicom, Pangonis ovo poglavlje koristi kako bi detaljnije opisala udovički položaj općenito u Outremeru. Nakon peripetija uzrokovanih njenim dugotrajnim odbijanjem ponovne udaje, Konstantin vlastiti odabir novog muža na pozornicu, tada još kao neznatnog viteza, uvodi jednog od budućih kreatora križarske politike u njenim posljednjim desetljećima – Reynalda de Châtillona, čime je omogućen i prikaz vertikalne socijalne mobilnosti na tadašnjem Bliskom istoku. U tom se dijelu knjige stoga ujedno u radnju počinju uplitati i – zahvaljujući, doduše znatno iskrivljenoj, popularizaciji putem filmova poput „Kraljevstva nebeskog“ (2005.) – dobro poznate osobe i događaji, poput Saladinovog postupnog uspona na vlast.
Unatoč autoričinom trudu, zbog gomilanja ličnosti (koje počesto nose ista imena), slijed posljednja dva poglavlja, Agnes and Sibylla i The Beginning od the End, donekle je otežano pratiti. Riječ je, naime, o najturbulentnijem razdoblju povijesti Outremera, obilježenom rastućom muslimanskom prijetnjom i unutarnjim rasapom na kršćanskoj strani. Glavne protagoniste prvog od promatranih poglavlja čine kraljica-majka Agneza iz edeške dinastije Courtenay i njena djeca iz braka s jeruzalemskim kraljem Amalrikom, Balduin IV. i princeza Sibila. Odgajana u samostanu u Betaniji, oboljenjem Balduina od gube Sibila je iznenada postavljena u položaj koji je nekada zadesio Melisende – postavši nasljednicom kraljevstva, o njenoj je udaji ovisio izbor budućeg kralja; unatoč protivljenju plemstva, Sibilin je izbor pao na nekompetentnog, niskorangiranog Guya od Lusignana. Nakon osvrta na nesretnu sudbinu antiohijske kneginje Marije, Konstantine kćeri, kao bizantske carice, drugo od promatranih poglavlja posvećeno je upravo negativnim posljedicama tog odabira, prateći rivalstvo između Sibile i njene sestre Izabele, kao i križarske poraze koji su zaredali, sve do konačnog nestanka kršćanske vlasti nad Jeruzalemom 1187. godine i ostanka Izabele kao jedinoga živućeg potomka nekadašnje vladarske kuće, sada lišene i prijestolnice i glavnine kraljevstva.
Kao što je i sama Pangonis primijetila u epilogu svog djela, opisivane žene u rukama historiografa kroz stoljeća su doživjele različite sudbine – od seksualnih fantazija preko pripisivanja i zločina i postignuća koje ili jesu ili nisu učinile pa do gotovo potpunog ignoriranja. Uklopljena u širi kontekst razvoja ženske historije, promatrana je knjiga doprinos u nastojanju da se takve greške iz prošlosti isprave. Zahvaljujući neopterećenosti znanstvenim aparatom (uz iznimku detaljnog popisa izvora i literature te indeksa), kao i mjestimičnim poetskim opisima prostora i likova, ovo je djelo veoma čitljivo. Među posebnim prednostima autoričinog pristupa valja naglasiti učestalo pravljenje poveznica između Istoka i Zapada tamo gdje su postojale sličnosti i međusobni utjecaji, što ujedno svjedoči i o općoj povezanosti srednjovjekovnog svijeta. No, premda su analizirane vladarice umješno uklopljene u širi političko-društveni kontekst u smislu kršćansko-muslimanskih i unutarkršćanskih odnosa te i ovakva događajna historija predstavlja znatan napredak u obradi teme, kvaliteti knjige znatno bi pridonio i detaljniji osvrt na imagološku razinu njihove onodobne (samo)reprezentacije, odnosno na potencijalni posljedični razvoj – ili izostanak istog – onodobnih političkih teorija glede ženske vladavine u duboko ratničkom društvu.
[1] Pri razmatranju kraljica u promatranom (ali i suvremenom) razdoblju potrebno je na umu imati razliku između onih koje su kraljice prema nasljednom pravu te stoga punopravno vladaju (eng. queen regnant) i onih koje su kraljicama postale udajom za kralja te stoga ne posjeduju jednak politički autoritet i moć (eng. queen consort). Budući da se u potonjem slučaju uobičajilo ne pridavati im kraljevski, već prinčevski ili kakav drugi visoki naslov (najpoznatiji među recentnim primjerima činio je pokojni princ Filip, vojvoda od Edinburgha), kod muškog je dijela kraljevskih parova to razlikovanje jednostavnije.
