Zadnjih nekoliko desetljeća historiografija sve više u fokus svojih istraživanja stavlja “obične ljude” i povijest svakodnevice, ostavljajući po stranu priče o “velikim muškarcima” i velikim političko-vojnim događajima. Iako je takav trend nešto slabiji u hrvatskoj historiografiji on ipak postoji (primjerice proučavanje oporuka) zbog čega je još čudnije da je knjiga “Krajišnička pisma” (Sarajevo: BZK Preporod, 2004) prošla toliko nezapaženo. Naime, riječ je o zbirci izvora krajiške provenijencije koja svjedoči o svakodnevnom (su)životu na kršćansko-osmanskom graničnom prostoru.

Kao što i sam naslov zbirke kaže riječ je o pismima – njih ukupno 201 – koja su nastala u periodu od 15. do 19. stoljeća, a čiji su autori često “obični krajišnici” koji kroz pisma progovaraju o svojim svakodnevnim egzistencijalnim problemima ili o nevoljama u kojima su se našli (primjerice pad u zarobljeništvo). Zbirka obiluje i pismima “viših instanci vlasti”, poput krajiških kapetana i osmanskih begova, koja svjedoče o višeslojnosti i složenosti suživota na “tromeđi” Venecije, Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. U kratkom opisu koji slijedi istaknut ćemo tek nekoliko primjera koji egzemplificiraju potencijal za istraživanja svakodnevnog (su)života koji otvara ova zbirka.

 

Liječnik kojega su htjeli i Turci i Dubrovčani

Knjiga obiluje izvorima koji pokazuju kako su odnosi između kršćana i muslimana na graničnom prostoru dodira kršćanskih država i Osmanskog Carstva bili mnogo složeniji od pukog antagonizma i ratobornosti. Zanimljiv slučaj dolazi nam iz druge polovice 15. st., vjerojatno 1468. godine (dakle u samim začetcima kršćansko-muslimanskih odnosa na ovim prostorima), u vidu pisma koje je Mehmed Čelebrija, sin Isak-begov, poslao predstavnicima Dubrovačke Republike. Naime, u spomenutom pismu Čelebrija moli Dubrovčane da zadrže “vrača” Andriju jer je on, kao dobar liječnik, bio potreban objema stranama!

Od Isabegova unuka, vojvode Mehmed Čelebije Pavlovika zemlje gospodara, plemenitim i mudrim i vsake časti dostojnim i nam dražim starem prijateljem knezu i vlastelem i vsoj opkini grada Dubrovnika mnog zdravje i heretisanje [pozdravljanje, op. a.] i milost da imaa plemstvo vi.
Vlastele da znate jer je Andrija vrač na ovuj godinu mnogo potrudio i poslužio prvo kon vojvode paki kon mene i kom moga sina Baraka zato vi je vojvoda pisao, moleki se za njega. I mi vam se mnogo molimo od naše strane, kako nasijem dobrem prijateljem ukrepite Andriju megu vami i ne pustite ga izmegu sebe, i vojvodine volje radi i nase volje radi, jer ke on jošt potrebovati i vojvodi i nam i našim mlagim i paki vam; jer ako je Andrija i mlad vremenom ali ga smo vidili stare i mudre pameti. Mnogo se vašoj milosti za njega radi molimo, da ga imate u milosti kon sebe.
I Bog da veseli plemenstvo vi.

Osim molbe za zadržavanje liječnika koji se očito pokazao veoma sposoban – unatoč činjenici da je bio mlad – imamo i više dokaza o razmjenama medicinskih knjiga između Dubrovčana i Osmanlija. Tako, primjerice, Mahmud-paša Abogović u jednom pismu iz 1467. godine zahvaljuje Dubrovčanima što su mu poslali tri “ljekarske knjige” i moli ih da mu pošalju još dvije.

 

Svakodnevni (su)život

a) Trgovački odnosi

U nizu trgovačko-gospodarskih odnosa o kojima svjedoče pisma kao zanimljivi se mogu istaknuti slučajevi rješavanja sporova oko krađa. Tako primjerice 25. veljače 1635. godine dvarski dizdar Mustafa-aga piše omiškom providuru i od njega zahtjeva da plati Poljičanima za “drva što su niki moji ljudi bili mučno nabrali” koja su Omišani bez dozvole “nakrcali pun brod i poveli”.

b) Karantena 18. stoljeća

Zbirka donosi i više zanimljivih izvora koji svjedoče o medicinskim praksama na graničnom prostoru, a jedan takav dolazi nam iz prve trećine 18. st. i tiče se – veoma aktualno – epidemiološke mjere karantene! U spomenutom pismu trebinjski osman-paša zahvaljuje Dubrovčanima na ljudima koje su mu ustupili na pomoć te moli kneza “da ih ne biste mnogo držali u kontomaci [tj. u izolaciji zbog straha od zaraznih bolesti, op. a.] zašto se nijesu iz broda prosipali na kraj [tj. nisu napuštali brod i izlazili na kopno dok su bili u njegovoj službi, op. a.]”.

c) “Pogranično ropstvo” – trgovina ljudima na Krajini

Za kraj u mnoštvu izvora treba istaknuti i skupinu koja svjedoči o trgovini/razmjeni zarobljenika između kršćanskih država i Osmanskog Carstva. Takvih izvora ima mnoštvo – od samih početaka suživota u 16. st. pa sve do 19. st. Jedan od dokaza praksi dolazi nam iz prve polovice 16. st. iz pera zarobljenika Esebalija. Naime, Esebalija je bio zarobljenik hrvatsko-slavenskog bana kojeg je Malkoč-beg otkupio za “jednoga Nimca i oto knez [ban] primi mene glavu za glavu”. Međutim ostao je banu dužan i jednoga konja te stoga piše spomenuto pismo Eminu Sulimanu moleći ga da mu pribavi konja obećavši “tako mi muslimanske vire, kako hoću sam s glavom na rok priti”.

 

Završne napomene

Iako su izvori sakupljeni u ovoj zbirci uglavnom objavljeni u ranijim publikacijama (počevši od 19. stoljeća), vrijednost ove edicije leži u tome što je po prvi put na jednom mjestu kronološki sakupljeno obilje prethodno naširoko razbacanog materijala. Riječ je o člancima prethodno izdanim u hrvatskim, bosanskih ili srpskih časopisima, kao i izvorima prenesenih u monografijama starijih historiografija južnoslavenskog prostora. Edicija je obogaćena uvodnom studijom o Značaju krajišničkih pisama za bošnjačku kulturu, kao i popratnim komentarima i glosarom nepoznatih pojmova uz pojedina pisma.

Za kraj možemo samo reći kako se nadamo da će pisma sakupljena u ovoj zbirci biti poticaj za nova i daljnja istraživanja svakodnevnog života pograničnih društava ranonovovjekovnog hrvatsko-slavonskog prostora i pomoći nam bolje shvatiti “obične ljude” hrvatskog ranonovovjekovlja – njihovu kulturu i običaje, ali i probleme te svakodnevne izazove s kojima su se suočavali kao pojedinci na graničnom prostoru “sudara civilizacija”.

 

* Ovim putem zahvaljujem Bošnjačkoj zajednici kulture “Preporod” na poklonjenom primjerku knjige

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA