Posljednjih se tjedana, potaknuto hipodromskim koncertom, ponovno intenzivno problematizira povijest. Svi se osjećaju pozvanima sudjelovati – od potpune laičke javnosti do stručnjaka – i gotovo svatko bori se za svoju verziju „povijesne istine“, poistovjećujući pritom prošlost s kategorijama dobra i zla. Takav crno-bijeli diskurs podjednako obuzima amatere kao i profesionalne povjesničare, a možda još više one koji se nalaze negdje između, u takozvanoj sivoj zoni „povijesnih entuzijasta“.
U toj poplavi suprotstavljenih tvrdnji i narativa ne čudi angažman amatera, no ono što izaziva zabrinutost jest zbunjujući doprinos profesionalnih povjesničara, od kojih bi se, barem načelno, očekivalo temeljno razumijevanje da nešto poput apsolutne povijesne istine ne postoji. Umjesto toga, historiografija je – ili bi trebala biti – dijalog, sučeljavanje i usporedba različitih perspektiva, u stalnom pokušaju obuhvaćanja složenosti povijesnih procesa i događaja. Svaka epoha, svaki događaj, svaka odluka rezultat je višeslojnih i nerijetko proturječnih čimbenika, koji ne pristaju biti uokvireni u crno-bijele kategorije.
Upravo zato, u ovom ćemo se članku odmaknuti od dominacije ideologija i velikih narativa, kako bismo povijesti pristupili iz rjeđe zastupljenog, ali ključnog kuta. Riječ je o pokretačkoj snazi koja prethodi svakoj ideologiji i nadživljava svaku društvenu konstrukciju – o hrani. Hrana kao osnovna potreba, izvor sigurnosti, predmet trgovine, statusni simbol, razlog za ratove i migracije – ona je tihi suputnik svih ljudskih epoha. U kontekstu povijesti, hrana nije tek puki resurs; ona je pokretač civilizacijskih pomaka, oblikovatelj društvenih struktura, pa čak i motor tehnoloških inovacija.
U ovom ćemo tekstu predstaviti četiri namirnice koje su, svaka na svoj način i u svom povijesnom trenutku, značajno utjecale na razvoj ljudskog društva – ili, bolje rečeno, na njegov smjer. Radi se o žitaricama, začinima, šećeru i krumpiru.
ŽITARICE – JESTIVI TEMELJI CIVILIZACIJE
Dobro je poznato – a o tome je već bilo riječi u nekoliko prethodnih članaka na našem portalu – da je agrarna revolucija najveći prijelomni trenutak u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Nakon što su desetke tisuća godina živjeli kao lovci i sakupljači, različite skupine ljudi, neovisno jedna o drugoj, počele su razvijati planirani uzgoj hrane. Oko 8.500 godina pr. Kr. na Bliskom istoku, oko 7.500 pr. Kr. u Kini te oko 3.500 pr. Kr. u nekim dijelovima Amerike, ljudi su – gotovo simultano, i bez međusobne komunikacije – učinili isti civilizacijski iskorak. Na scenu su stupile žitarice: pšenica, riža i kukuruz, a uz njih i ječam, raž, zob i proso.
Njihov uzgoj omogućio je povećanje proizvodnje hrane, što je dovelo do demografskog rasta, sjedilačkog načina života, društvene stratifikacije i, konačno, do formiranja prvih gradova i civilizacija. No, osim tih već poznatih posljedica, često se zanemaruje evolucijski aspekt ove prehrambene revolucije. Naime, kroz postupak domestikacije žitarica – svojevrsne rane genetske modifikacije temeljene na iskustvu, pokušajima i pogreškama – ljudi su naučili selektivno poboljšavati biljke. Ta praksa, iako nesvjesna u modernom znanstvenom smislu, zahtijevala je razvoj specifičnih kognitivnih sposobnosti, što je, posredno, moglo potaknuti razvoj mozga kod Homo sapiensa, osobito njegovih inovacijskih kapaciteta. Između ljudi i pripitomljenih žitarica uspostavio se tako odnos međuovisnosti – gotovo simbioza.
ZAČINI – STATUSNI SIMBOLI SREDNJEG VIJEKA
Engleska riječ spice, koja označava začin, potječe od latinske riječi species, koja je u rimskoj carinskoj dokumentaciji iz 5. stoljeća označavala rijetke i vrijedne predmete na koje se plaćala posebna pristojba. U toj kategoriji našli su se lavovi, leopardi, svila, bjelokost – ali i skupocjeni začini.
Tijekom srednjeg vijeka, začini su se profilirali kao neprikosnoveni statusni simbol. Tko je mogao – obilno je začinjavao. Iako često citirano objašnjenje govori da su začini služili za prikrivanje okusa pokvarenog mesa, to ne drži vodu: začini su bili skuplji od mesa. Zapravo, preferencija prema začinjenoj hrani proizlazila je iz društvenih normi i mentaliteta, a ne iz funkcionalnih razloga. U društvu u kojem je korištenje začina simboliziralo status i pripadnost višim slojevima, ukus nije bio stvar osobnog izbora – bio je stvar prestiža.
Začini su pružali „okus raja“ u gruboj svakodnevici srednjovjekovnog čovjeka, a njihovo egzotično podrijetlo, visoka cijena i mistične konotacije činile su ih poželjnima. Upravo je potraga za izravnijim i jeftinijim putovima do začina potaknula europske istraživače na velika geografska otkrića. Uspon Osmanskog Carstva i njegova kontrola trgovačkih ruta prema Istoku u 15. stoljeću dodatno su povećali cijene začina, potaknuvši zapadne sile na traženje alternativnih pravaca. Tako su začini posredno poslali Kolumba na zapad, Vasco da Gamu na istok, a Magellana oko svijeta. Ironično, kada su napokon stigli do cilja, začini su u Europi postali dostupniji – i time izgubili na društvenom sjaju.
ŠEĆER – KRISTALIZIRANA INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA
Ako su začini oblikovali srednji vijek, šećer je bio pokretačka snaga modernog doba. Osim što se oslanjala na ropski rad i imala golem gospodarski značaj, proizvodnja šećera uspostavila je novi model industrijske organizacije. Na plantažama šećerne trske, zbog potrebe za učinkovitom i masovnom proizvodnjom, razvijeni su rani oblici podjele rada: radnici su raspoređeni u specijalizirane timove, a proces prerade organiziran u fazama, s naglaskom na što bržu obradu sirovine. To je bio temelj kasnijeg industrijskog načina proizvodnje.
Osim organizacijskog modela, šećer je bio važan i kao izvor kapitala. Trgovina šećerom (i robovima) generirala je ogroman profit, osobito za Veliku Britaniju. Taj je kapital potom ulagao u rane industrijske pogone, osobito tekstilne manufakture.
Ne smije se zanemariti ni prehrambena dimenzija. U ranom industrijskom društvu, šećer je imao izuzetno praktičnu funkciju – pružao je brzu i jeftinu energiju iscrpljenim radnicima. Uglavnom se konzumirao u čaju i marmeladi, koja se mazala na kruh. Taj jednostavni obrok omogućavao je radnicima energiju i održavao ih budnima tijekom radnog vremena najmanje duplo dužega nego danas. Osim toga, obroci su bili brzo gotovi, jer žene ionako više nisu imale vremena za pripremu obroka, budući da su i one počele raditi u tvornicama.
A za kruh su bile potrebne žitarice – često uvožene iz Irske. A Irci? Irci su se, u međuvremenu, prehranjivali – krumpirom.
KRUMPIR – GOMOLJ KOJI JE PREHRANIO EUROPU
Iz današnje je perspektive teško povjerovati, ali krumpir nije bio odmah prihvaćen u Europi. Za razliku od kukuruza, koji su ljudi prepoznali i prihvatili gotovo instinktivno, krumpir su smatrali sumnjivim. Bio je ružan. Rastao je pod zemljom. Štoviše, nije se spominjao u Bibliji, što je kod pobožnih ljudi dodatno poticalo nepovjerenje.
Tek su prosvijećeni apsolutisti – poput Fridricha Velikog, Katarine Velike i Marije Terezije –doslovno prisilili seljake da sade i jedu krumpir. Ponekad su pribjegavali i prijetnjama – primjerice, bičevanjem – kako bi ljudi prihvatili ovu novu kulturu.
Na posljetku, krumpir je postao temelj prehrane siromašnih slojeva društva. U Irskoj, koja je u to vrijeme izvozila svoje žitarice u Englesku i time omogućavala industrijalizciju, postao je gotovo jedina prehrambena osnova ruralnog stanovništva. To se pokazalo pogubnim sredinom 19. stoljeća, kada je gljivična bolest (plamenjača) uništila nekoliko uzastopnih uroda krumpira. Između 1845. i 1852. godine izbila je Velika glad u Irskoj (Great Famine), tijekom koje je umrlo oko milijun ljudi, a više od milijun Iraca napustilo je domovinu u jednom od najvećih europskih migracijskih valova tog doba.
Ironično, upravo krumpir – koji je nekoć bio nametnut seljacima kao rješenje za sigurnu prehranu – postao je simbol njihove propasti. Ovaj događaj duboko je obilježio irsku povijest i pridonio promjeni demografske slike ne samo Irske nego i svijeta, budući da su se irski iseljenici raselili diljem Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije.
ZAKLJUČNO
Na kraju, kad sagledamo žitarice, začine, šećer i krumpir – svaki od njih odigrao je ključnu ulogu u različitim fazama povijesti. No, priča o hrani nije samo priča o prošlosti. Ona je i priča o sadašnjosti. Naše društvo i dalje oblikuju prehrambene navike, dostupnost resursa i globalni prehrambeni lanci.
Štoviše, hrana je u isto vrijeme uzrokovala – i riješila – najveći problem suvremenog svijeta: eksploziju broja ljudi na planetu. Zahvaljujući razvoju poljoprivrede, poboljšanju tehnologija uzgoja i distribucije hrane, svjetsko se stanovništvo povećalo s otprilike 1 milijarde ljudi (oko 1800.) na više od 8 milijardi danas. Taj je rast nezapamćen u ljudskoj povijesti: u samo dvjestotinjak godina populacija planeta povećala se osmerostruko.
Možda će upravo hrana – ili njezin nedostatak – biti uzrok sljedeće velike društvene promjene.
Jer, kako nas povijest uči – sve počinje i završava s onim što imamo (ili nemamo) na tanjuru.
Preporuke za čitanje:
Carr, Edward Hallett. Što je povijest? Srednja Europa, Zagreb, 2004.
Standage, Tom. Jestiva povijest čovječanstva. Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.
