Usmrćenje djeteta od strane majke tijekom ili netom nakon porođaja, čedomorstvo, prema hrvatskom se kaznenom zakonu smatra privilegiranim ubojstvom te se kao takvo kažnjava blaže od običnog ubojstva.
Kako je došlo do poimanja čedomorstva kao privilegiranog ubojstva i kako se taj zločin navodio u kaznenim zakonicima koji su se kod nas primjenjivali sve do prošlog stoljeća, istražila je u članku “Dvostruki grijeh: kažnjavanje čedomorstva na hrvatskom području do kodifikacije kaznenog materijalnog prava 1852. godine” (2016.) Dunja Pastović, docentica na Katedri za povijest hrvatskog prava i države, Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Čedomorstvo u rimskom pravu
Tijekom rimskog razdoblja, pater familias posjedovao je vlast nad ženom, djecom i robovima, što je uključivalo i odlučivanje o njihovom životu i smrti. S vremenom se ubojstvo netom rođenog djeteta dopuštalo samo iz eugeničkih razloga.
Majka nije imala pravo odlučivanja nas životom i smrti te se kod čedomorstva kažnjavala za parricidium (ocoubojstvo, ubojstvo najbližih srodnika).
Prevladavanjem kršćanske etike čedomorstvo postaje kažnjivim djelom i za majku i za oca te se tretiralo kao uobičajeno ubojstvo što znači da je kazna bila blaža nego kod parricidiuma koji se tretirao kao teži zločin. Pritom se čedomorstvom nije smatralo samo ubojstvo neposrednim doticajem (davljenjem ili gušenjem) već i ubojstvo izlaganjem tj. ostavljanjem na javnom mjestu i uskraćivanjem hrane i zaštite.
Čedomorstvo u kanonskom pravu
Prevladavanjem kršćanstva, uslijedilo je iznimno strogo poimanje čedomorstva kao jednog od najtežih zločina. Razlozi takvog poimanja bili su višestruki. Čedomorstvo bi najčešće u crkvenom zakonu označavalo duhovnu smrt dviju osoba kao i počinjenje dvostrukog grijeha.
Budući da je ubojstvo netom rođenog djeteta podrazumijevalo da se rođenoj osobi uskratio sakrament krštenja te time i pravo na spasenje, čedomorstvom bi zapravo došlo do duhovne smrti i počiniteljice zločina, majke, ali i djeteta.
Dvostruki grijeh
Taj stav je potvrđen na koncilu u Firenci 1439. godine kada je zaključeno kako nekrštene duše odlaze odmah u pakao. S obzirom na to da se čedomorstvo često dešavalo u situacijama preljuba ili izvanbračnih odnosa, ono je često podrazumijevalo i grijeh bluda te se stoga često govorilo o dvostrukom grijehu. Kako crkveni sud nije uključivao kazne u kojima se prolijeva krv, kazna za čedomorstvo uključivala je isprva doživotnu ekskomunikaciju iz Crkve odnosno zabranu svih sakramenata te kasnije nešto blažu kaznu: javnu pokoru majke u trajanju od 7 do 15 godina.
Srednjovjekovni statuti
D. Pastović donosi citat iz Poljičkog statuta (1440.) u kojem je za čedomorstvo navedeno sljedeće:
„Ako li bi se grihom našla ženska glava ka bi dite udavila volja kako godir hoć na svitu ali kim hoć putem ali načinom, ima biti po svaki put ognjem sažgana, ako se najde; i ako se obnajde taj takova, ima svaki človik, tako muška glava kako ženska, tuj takovu, kad ju obočiti, ima ju hitati, pod zarok libar 25“
Kao što je navedeno, kazna za čedomorstvo bila je spaljivanje, a svatko tko bi počiniteljicu zatekao u zločinu bio bi je dužan privesti uz prijetnju plaćanja kazne u iznosu od 25 libara.
Ista kazna (spaljivanje) bila je određena i u Iločkom statutu (1525.) u glavi 15 “o ženama koje bi ubile dijete iz preljuba i koje bi svoju kćerku dale u prostituciju”.
Međutim, kazna spaljivanjem bila je određena samo za čedomorstvo djeteta koje je bilo plod preljuba ili izvanbračnih odnosa, tj. koje je proizašlo iz bluda. Kazna za čedomorstvo zakonitog djeteta bila je smrt vješanjem iz čega se zaključuje kako je bitan čimbenik kod određivanja kazne spaljivanjem bilo počinjenje bluda, što je bila kazna i za majke koje bi svoju “kćerku dale u prostituciju”.
Slučajevi iz Varaždina
U dosadašnjoj malobrojnoj literaturi iz povijesti kriminala na hrvatskom povijesnom prostoru najpoznatija su dva slučaja koja su se u razmaku od svega nekoliko godina dogodila u Varaždinu krajem 16. stoljeća.
Dok iz skandaloznog slučaja iz 1588., u koji je bio upleten i gradski sudac Blaž Škrinjarić nije poznata sudbina optužene majke Uršule, optuženica Jelena Moroić iz slučaja iz 1592. godine bila je naposljetku osuđena da umre pod istim prilikama pod kojima je ubila svoje dijete.
Naime, Jelena je nakon poroda svoje dijete živo zakopala u zemlju, a na isti način bila je i kažnjena: živa, na trnju zakopana u zemlju.
Slučajno umorstvo
U Trsatskom statutu (1640.) razlikovano je namjerno i slučajno ubojstvo djeteta. Dok je za namjerno ubojstvo bila određena smrtna kazna, za nehotimično čedomorstvo bila je predviđena kazna od 50 libara. Radilo se o slučajevima gušenja ili prignječivanja djeteta u krevetu majke koji su mogli izazvati sumnju u prirodu nesretnog slučaja.
Crkva je stoga u vidu prevencije pod prijetnjom ekskomunikacije izdavala vrlo stroge zabrane uzimanja djeteta u majčin krevet sve do navršene prve godine života. Župnici su ovu zabranu učestalo morali ponavljati na misama kao i dodatno svakoj trudnici i novorotkinji.
Stanje u Habsburškoj Monarhiji
Prema Constitutio Criminalis Carolina, zakoniku koji se u Hrvatskoj i Slavoniji koristio kao supsidijarno vrelo, čedomorke su se ili žive zakapale ili utapljale, a mrtvo tijelo bi se za upozorenje probolo kolcem.
Za područja gdje su čedomorstva bila učestala kazne su mogle biti postrožene: kidanjem dijelova tijela užarenim kliještima.
Trbuh i laktacija kao indikatori
Posebno su zanimljivi dijelovi Caroline koji govore o indicijama koje upućuju na čedomorstvo. Naime, ako bi se posumnjalo na potajan porod i čedomorstvo, trebalo se raspitati da li je osumnjičena bila viđena s većim trbuhom koji se naglo smanjio.
Nakon potvrde sumnji kod ispitanika, osumnjičenu su trebale pregledati babice te je ona u slučaju potvrde poroda bivala podvrgnuta torturalnom ispitivanju. Zanimljivo je kako se laktacija navodi kao jedan od indikatora trudnoće, međutim, upozorava se kako do laktacije može doći i kod žena koje nisu rodile.
U Ferdinandei i Leoploldini, kaznenim zakonicima iz druge polovice 17. st., za čedomorstvo se propisivala kazna odrubljivanjem glave mačem. Iako Ferdinandea nije vrijedila u Hrvatskoj i Slavoniji, ona se primjenjivala u latinskom prijevodu pod imenom Praxis Criminalis.
Prepoznavanje potrebe za pomoći siromašnim i neudanim trudnicama
Do višestrukih promjena u vidu prevencije čedomorstava kod neudanih majki i nezakonite djece došlo je za vrijeme Marije Terezije kada su propisane odredbe kojima se jamčilo kako će se trudnim ostavljenim ženama i njihovoj djeci posebnom ispravom vratiti čast.
Osim toga, donesena je odredba kako se siromašnim trudnicama mora osigurati sklonište i pomoć, naglašavajući kako to nalaže kršćanska dužnost. Naredbom iz 1767. bilo je određeno kako se neudane trudnice ne smiju protjerivati iz doma već im se mora pružiti smještaj.
Privilegirani zločin
U razdoblju vladavine Marije Terezije dolazi i do postupnog poimanja čedomorstva kao privilegiranog zločina zbog posebnog materijalnog i psihofizičkog stanja optuženice što će naposljetku posve jasno utjecati na kodifikaciju u 19. st.
Kaznenim zakonom o zločinima, prijestupima i prekršajima 1852. godine bila je izvršena kodifikacija materijalnog kaznenog prava za područje Hrvatske i Slavonije. Kazna za čedomorstvo bila je slijedeća:
„Mati, koja usmèrti svoje diete u porodu ili mu uzrokuje smèrt, zanemarivši navlaš dati mu pomoć potrebitu prigodom poroda: kazni se, ako diete to bude zakonito, težkom tamnicom do smèrti. Ako pak diete bude nezakonito, ima se u slučaju usmèrtjenja kaznit teškom tamnicom od deset do dvadeset godinah, a kad diete pogine uslied zanemarene potrebite pomoći, od pet do deset godinah danah.“
Privilegiranost zločina objašnjavala se abnormalnim psihičkim stanjem majke “prouzročene porodom, nipošto zato, što je novorodjenče manje vredno nego druga osoba“. Stoga je iz odredbe vidljivo kako su žene koje su rađale nezakonitu djecu zbog teže situacije u kojoj su se nalazile bile kažnjavane blaže od udanih optuženica.
Detaljnije o odredbama o čedomorstvu u statutima i zakonicima koji su vrijedili ili su se u praksi primjenjivali na hrvatskom povijesnom prostoru kao i o zakonicima koji su vrijedili u Engleskoj i Francuskoj pročitajte u opsežnom članku Dunje Pastović “Dvostruki grijeh: kažnjavanje čedomorstva na hrvatskom području do kodifikacije kaznenog materijalnog prava 1852. godine” (2016.).
Preporuka za čitanje
Dunja Pastović, “Dvostruki grijeh: kažnjavanje čedomorstva na hrvatskom području do kodifikacije kaznenog materijalnog prava 1852. godine” U: Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 23 No. 1, 2016.
Neven Budak, “U sukobu s javnim moralom. Primjeri iz seksualnog života Varaždinaca u 16. stoljeću” U: Radovi : Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Vol. 21 No. 1, 1988.
