Kraljevina SHS/Jugoslavija između dvaju svjetskih ratova mogla bi se opisati kao „zona nasilja“. Novonastalu državu teretili su brojni politički atentati, ulično nasilje i druge terorističke akcije koje su poticale radikalizaciju svih slojeva društva – od kralja do seljaka. Jedan od najistaknutijih primjera ovog procesa radikalizacije bio je mladi hrvatski nacionalist Mijo Babić, čiji memoari su danas vrijedan izvor za proučavanje života u Zagrebu 1920-ih.
Mijo Babić – Poglavnikov miljenik
Život Mije Babića pokazuje koliko daleko je pojedinac mogao dogurati u ustaškoj organizaciji sa samo dvije odlike: nasilna i agresivna narav te slijepa odanost Poglavniku. Babić, inače niskoobrazovani vozač tvrtke Siemens u Zagrebu, u svojim se 20-ima priključio ekstremnim ograncima Stranke prava i krenuo u izvršavanje terorističkih akcija protiv tadašnjeg režima. Najpoznatija od njih bio je atentat na zagrebačkog novinara Tonija Schlegela, predsjednika Jugoštampe, najvećeg novinskog poduzeća u državi i cijelom Balkanu.
Nakon bijega iz države Babić se priključuje ustaškom pokretu Ante Pavelića u Italiji i u sljedećih deset godina postao je jedna od vodećih figura pokreta. Štoviše, toliko je daleko napredovao da je 1941. postavljen za satnika Poglavnikovog tjelesnog zdruga i zapovjednika svih ustaških logora u NDH.
Babićevi memoari napisani su 1930., dakle prije rapidnog uspona u ustaškom pokretu. U memoarima je opisao kako je postao revolucionarom i ubojicom – prvo preko procesa političke radikalizacije, a onda i kroz terorističko djelovanje. Dva povjesničara koja su se najviše bavila ovom temom, a konkretno i Babićevim slučajem, su Goran Miljan i Constantin Iordachi.
Radikalizacija pojedinca ili kako postati revolucionar
Teško je ponuditi jednu, sveobuhvatnu definiciju procesa radikalizacije. Riječ je o izrazito širokom, ali i fleksibilnom pojmu koji se u različitim periodima povijesti primjenjivao na različite zajednice. Tako su s radikalizacijom polovinom 19. stoljeća bili vezani liberali, u međuratnom razdoblju fašisti, a od 80-ih godina prošlog stoljeća radikalni islamisti. Ipak, promatrajući ove, ali i mnoge druge slične pokrete, dolazimo do zaključka da je radikalizacija proces prihvaćanja vrijednosti, stavova i oblika ponašanja koji se protive statusu quo i vode do sukoba u obliku terorizma. U slučaju Mije Babića pronalazimo tri faktora presudna za njegovu radikalizaciju.
1. Teorija relativnog uskraćivanja
Babić smatra kako je hrvatskom narodu stvaranjem Kraljevine SHS uskraćena država i samostalnost te kako beogradski režim Hrvate iskorištava i ponižava. Dodatni izvor frustracije bili su mu i pasivni, izdajnički Hrvati koji nisu spremni na izravne sukobe s režimom. U ovu grupu stavlja neke političke figure poput Stjepana Radića, ali i mnoge „obične“ Zagrepčane koji su dopustili Beogradu da pokori hrvatski narod. Rješenje ovih problema hrvatske inferiornosti Babić vidi isključivo u nasilnom djelovanju.
2. Zajednička socijalizacija
Kao što je ranije navedeno, Babić je rješenje za svoj problem osjećaja uskraćenosti tražio u nasilnom djelovanju. Tako se u travnju 1926. odlučio pridružiti Stranci prava smatrajući je najpoštenijom i najborbenijom hrvatskom strankom. Priključenje Stranci prava, odnosno SHPRO (Savez hrvatske pravaške republikanske omladine), jedan je od presudnih koraka na putu Babićeve radikalizacije. Dvije godine nakon priključenja SHPRO-u polaže zakletvu i dobiva oružje te time prolazi svojevrstan ritual radikalizacije. Pristupanje ekstremnom pokretu koji nudi radikalno rješenje dodatno je intenziviralo i ubrzalo Babićevu radikalizaciju.
3. Karizmatična figura Ante Pavelića
Čitanje memoara otkriva da je Pavelićev kult ličnosti bio prisutan među članovima pravaške omladine i domobrana već sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća. Iako karizmatska zajednica (zajednica istomišljenika okupljena oko snažne središnje ličnosti) nije u potpunosti stvorena do 1930-ih, ono što Goran Miljan naziva Pavelićevim „mobilizirajućim mitom“ o hrvatskoj državnosti i samostalnosti definitivno utječe na mladog Babića. Opisujući svoj prvi susret s Pavelićem – tijekom uličnih demonstracija u Zagrebu – govori o budućem Poglavniku kao o mesijanskoj figuri koja vodi neorganizirane Hrvate u borbu protiv žandara.
Efekt karizmatičnog vođe, zajedno s Babićevim osobnim osjećajem inferiornosti naspram Srba i socijalizacijom u ekstremnim krugovima Stranke prava u nekoliko ga godina pretvara iz mladog i naivnog nacionalista u hladnokrvnog radikalnog terorista.
Terorističke akcije ili kako postati ubojica
Militarizacijom politike u međuratnoj Europi paravojno nasilje postalo je jedan od glavnih oblika političkih akcija. Radikalni pokreti poput anarhista, komunista i fašista terorizam smatraju potpuno legitimnim sredstvom za ostvarenje ciljeva. Konkretno u fašističkom slučaju korišteni su pučevi (u Italiji, Njemačkoj i Rumunjskoj), politički atentati (ubojstva Giacoma Matteottija i kralja Aleksandra Karađorđevića), a po dolasku na vlast i teror protiv manjina te državnih neprijatelja (Kristalna noć u Hitlerovoj Njemačkoj).
Memoari Mije Babića pružaju nam poseban uvid u ranu fazu ustaškog terorizma. Ustaški terorizam bio je tip etno-nacionalnog terorizma opravdavanog idejom obrane hrvatskog prava i dostojanstva s ciljem destabilizacije Jugoslavije i konačnog stvaranja nezavisne Hrvatske. Kao takvog ustaški terorizam možemo povezati i s balkanskim separatističkim pokretima 19. stoljeća koji su preko destabilizacije Habsburške Monarhije ili Osmanskog Carstva pokušali stvoriti nezavisne nacionalne države. Njegova je svrha bila dvojaka – terorističke akcije trebale su s jedne strane biti čin političkog ustanka i uništiti neprijatelje ustaša, a s druge također pomoći izgraditi kulturu žrtvovanja te stvoriti uzore za druge ustaše (vidljivo u primjerima Babića i Jure Francetića koji nakon smrti postaju mučenici). Za Babića i njegove drugove teroristi nisu zločinci nego obrambeni nacionalisti, a teroristička djela su jedina opcija preostala protiv režima. Nakon ubojstva Schlegela Babić ne osjeća grižnju savjesti, nego navodi kako je te noći spavao „sasvim mirno, snom pravednika“.
Analizom terorističkih akcija navedenih u memoarima (atentat na Schlegela, uništenje mosta u Brezovici i pruge u Zagrebu, napad na žandarmerijsku postaju i pokušaji atentata na Stjepana Srkulja, Željka Mažuranića i Janka Bedekovića) dobivamo uvid u prirodu tih konkretnih slučajeva. Početna ideja za obavljanje svih navedenih terorističkih akcija nastaje na sastancima Babićeve grupe koja je uključivala još i Zvonka Pospišila, Matiju Soldina, Dragutina Križnjaka i Marka Hranilovića. Kod biranja žrtava u obzir su dolazili svi koji štete Hrvatima, uključujući i druge Hrvate koje su Babić i njegovi smatrali izdajnicima zbog surađivanja s Beogradom. Nadalje, način provedbe akcija uvijek bi uključivao detaljno planiranje i nekoliko dana ili tjedana dugo izviđanje glavnih meta. Plan bi rijetko pošao po zlu, a i u takvim slučajevima učesnici su se snalazili puno brže i bolje od policije. Većinu alata za provođenje akcija osiguravao je Hranilović koji je redovno dopremao oružje, eksplozive i detaljne karte pomoću kojih su akcije planirane.
Terorističke akcije su za Babićevu grupu predstavljale popriličan uspjeh budući da su u velikoj većini pokušaja u potpunosti ispunili svoje planove bez da je itko posumnjao na njih. Konačno razotkrivanje grupe uslijedilo je tek nakon uhićenja velikog broja članova pravaške omladine koji su pod pritiskom mučenja odali svoje kolege.
Zaključak
Na kraju možemo zaključiti kako Babićev primjer jasno razotkriva ustaške ideološke i političke korijene iz 1920-ih godina. Babićeva radikalizacija i sudjelovanje u terorističkim akcijama pretvaraju ga iz mladog nacionalista u hladnokrvnog „revolucionara i ubojicu“ koji će ostaviti povelik trag u ustaškom pokretu. Dodatno, ovaj primjer još jednom potvrđuje tezu da se Kraljevina SHS/Jugoslavija kao novonastala država zakonski i društveno nije mogla nositi s radikalizmom te je svojom brutalnom režimskom represijom samo doprinijela ekstremističkim reakcija radikalnih grupacija poput Babićeve.
Preporuke za čitanje:
Jareb, Mario. Ustaško-domobranski pokret: od nastanka do travnja 1941. godine. Zagreb: Školska knjiga, 2006.
Miljan, Goran, Ivica Šute. Revolucionari i ubojice: iz povijesti hrvatske nacionalističke emigracije u međuraću. Zagreb: Srednja Europa, 2018.
