Da je nekim slučajem Matica hrvatska 1980. odgodila tiskanje dvosvesčane Povijesti Dubrovnika Vinka Foretića za nekoliko godina možda bi njezina prva rečenica glasila malo drugačije. Spomenuti autor značajan je hrvatski povjesničar i arhivist. Rođen je u Korčuli 1901., a preminuo je u Dubrovniku 1986. Otprilike u vrijeme njegove smrti srušena je spomenuta prva rečenica njegove velebne Povijesti:
Grad Dubrovnik osnovan je u prvoj polovini VII. stoljeća tako, što su se na njegovu sadašnjem području naselili bjegunci iz rimskoga grada Epidaura koji su razorili Avari i Slaveni.
Uskrsno jutro i potres
Godinu dana prije izdavanja ova iznimno značajna dva sveska, Crnu Goru pogodio je potres jačine 7 stupnjeva po Mercalli-Cancani-Siebergovoj ljestvici (MCS). Epicentar je bio nedaleko od obale između Bara i Ulcinja. Bilo je uskrsno jutro, 15. travnja. Potres se osjetio na širem području i prouzrokovao ogromnu štetu. Za ilustraciju koliko je potres bio razoran, spomenimo da je katedrala sv. Tripuna u Kotoru bila izvan uporabe narednih dvadesetak godina. A o njezinoj obnovi i „očišćavanju“ svega što nije izvorno srednjovjekovno, dalo bi se govoriti (čitaj: prigovoriti). Ali, nekom drugom prilikom. Nakon ovog potresa, Dubrovnik je pogodio još jedan 24. svibnja 1979. Ako je za vjerovati popularnom mitu kako se Dubrovnik trese otprilike svakih tri stotine godina, valjda smo mirni za narednih dvjesto i pedeset. Potres je promijenio i pogled historiografije na početke Dubrovnika. Ono kanonsko, što su brojni zbog izostanka izvora ponavljali, „Dubrovnik je nastao u stoljeću sedmom“, izgubilo je smisao i pokriće.
Danko Zelić, povjesničar umjetnosti i arheolog zaposlen na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, u tekstu Arhitektura starih katedrala objavljenom 2014. godine u monografiji Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku (ur. Katarina Horvat-Levaj) govori o građevinama koje su prethodile postojećoj stolnici. Opsežna studija o sadašnjoj baroknoj, ali i prethodnim građevinama na tome mjestu objavljena je povodom 300. obljetnice blagoslova sadašnje crkvene građevine (1713.-2013.).
Koje tajne skriva podzemlje današnje barokne katedrale, a važne su nam za shvaćanje početaka Dubrovnika? Spomenuti potres, rekli smo, osjetio se i na širem području pa je tako dosta stradao i Dubrovnik. Ekspresno je u listopadu 1979. osnovan Zavod za obnovu Dubrovnika. Da bi prikladno bila sanirana šteta i obnovljena barokna stolnica, pristupilo se prvo arheološkim radovima u i oko same katedrale, točnije ispod same katedrale i ispod obližnje Bunićeve poljane. Na čelu radova bio je povjesničar umjetnosti Josip Stošić (1935.-2009.). U trenutku radova bio je djelatnik Instituta za povijest umjetnosti, tadašnjeg Zavoda za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz njega glavni su istraživači bili arheolog Ivica Žile (1954.-2010.) i arhitekt Ivan Tenšek (1941.-2021.).
Što su istraživači pronašli ispod današnje katedrale?
Uslijedilo je nešto neočekivano. Svi su znali da je na mjestu današnje barokne katedrale stajala romanička katedrala, srušena u potresu 1667. Vidljiva je na sačuvanim vedutama Dubrovnika nastalim prije Velike trešnje. No, nitko nije očekivao da će se ispod ostataka romaničke katedrale naići na ostatke još nekoliko građevina, iako su neki stariji kroničari, primjerice Milecije, doista spominjali hram sv. Marije. Zelić citira Stošićev tekst u kojem upućuje da je u istraživanju pronađeno:
500 većih i na tisuće manjih ulomaka arhitektonske plastike, kamenog namještaja i skulptura iz svih razdoblja, od kasne antike do baroka, tisuće fragmenata fresaka, više od 700 komada novca iz vremena od 3. stoljeća pr. n. e. do 17. stoljeća n. e., te stotinjak drugih predmeta.
Danko Zelić piše o kasnoantičkom zidu, četverolisnoj memoriji i bizantskoj bazilici. Zatim predstavlja najvažnije interpretacije. Iskopano je tridesetak metara obrambenog zida koji je bio dio kasnoantičkog kaštela unutar kojeg je kasnije građena crkva. Datira se u 5./6. stoljeće, a u ranom je srednjem vijeku ojačan. Memorije se uobičajeno podižu nad posljednjim počivalištem nekog sveca. U njima mogu biti položene i svetačke moći. U ovoj dubrovačkoj pronađeni su i ostaci zdenca pa se zaključuje da je s vremenom pretvorena u krstionicu. Orijentirana je isto kao bizantska bazilika. Ulaz joj je na zapadu. Smatra se nešto mlađom od obrambenog zida i datira se kasnije, u rani srednji vijek.
Bizantska bazilika imala je tri broda (prostor od ulaza do svetišta crkve) i tri apside (dakle dva polukružna završetka na kraju bočnih brodova i jedan iznutra polukružni, izvana trapezasti završetak na kraju središnjeg, odnosno glavnog broda). Bila je dugačka 31 metar, a široka oko 16 metara. Bazilika je dva puta pregrađivana. Prvi puta su u 10. stoljeću u glavni brod dodani nosači kako bi se mogli izgraditi svodovi i kupola. Predromanička pregradnja se dovodi u vezu s podizanjem Dubrovnika na status nadbiskupije i metropolije u zadnjim godinama 10. stoljeća. Drugi je puta na ojačanom zapadnom pročelju bazilika dobila masivan zvonik koji se datira u razdoblje rane romanike. Zelić konstatira da su se još tijekom istraživanja pojavila pitanja je li bizantska bazilika prva na tom mjestu ili je tu stajala neka starija, s obzirom i na pronađene kasnoantičke fragmente? Ističe da se struka složila da bi početci prerastanja naselja u grad bili u vrijeme bizantskog cara Justinijana (vladao od 527. do 565.) koji je poveo veliku rekonkvistu. Stošić se na kraju odlučio, upućuje Zelić, datirati baziliku kasnije jer se ne poklapa s drugim sakralnim ostvarenjima iz vremena Justinijana. Iako je Stošić razmišljao o datiranju bazilike od sredine 7. do sredine 9. stoljeća, odlučio se na kraju za 8. stoljeće. Tokom istraživanja pojavilo se i pitanje je li crkva građena kao katedrala ili je katedralom postala?
Željko Peković, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti u Splitu, iznosi zanimljivu, ali dosta napuhanu tezu da je na prostoru svetišta bizantske bazilike postojala manja crkva centralnog tlocrta posvećena sv. Vlahu, a koja je u 11. stoljeću doživjela proširenje i postala katedralom. Peković iznosi i tezu da je prva dubrovačka katedrala bila crkva sv. Petra Velikog u seksteriju Sveti Petar.[1] Ostaci te crkve danas se nalaze ispod nekadašnje samostanske crkve sv. Katarine, danas koncertne dvorane Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Zelićeva je ocjena da iako se Peković oslanja na neke navode stare dubrovačke historiografije i izabire navode koji tezi ne proturječe, ali da joj ni ne govore u prilog.
Zelićev zaključak je da će se bizantsku baziliku još istraživati i da će se o njoj pisati. Glavno pitanje ostaje je li ona doista bila katedrala jer nisu pronađeni arheološki ostaci koji bi to nesumnjivo potvrdili. Ističe da je crkva mogla biti ili cemeterijalna („grobljanska“) ili redovnička. Dalje u tekstu piše o romaničkoj katedrali koja je izgrađena u 12. stoljeću, a srušena je 1667.
Akademik Igor Fisković u tekstu Likovna oprema i umjetnine starih katedrala, koji se također nalazi u spomenutoj monografiji, govori o pronađenim kapitelima, bazi antičkog stupa, freskama i drugom liturgijskom namještaju. Korintski kapiteli i baza od crvenog mramora datiraju se u 6. stoljeće. Radi se o skupocjenim predmetima pa se pretpostavlja da su uvezeni s prostora Istočnog Rimskog Carstva. Polomljena kamena plastika, izrazito vrsne klesarske radionice, upućuje da je bizantska bazilika imala i ciborij. Na unutarnjem zidu središnje apside do danas je preživjela freska koja prikazuje crkvene oce. Dva lika se samo naziru, upućuje Fisković, a četvorica se vide samo do pojasa. Pripisuje se slikarima-putnicima, takozvanim pictores greci, a datiraju se u drugu polovicu 11. stoljeća. U nastavku teksta Fisković piše o romaničkoj katedrali iz 12. stoljeća.
Potres u Crnoj Gori 1979., osim ogromne materijalne štete i oko stotinu preminulih, „omogućio je“ arheološko istraživanje koje je promijenilo saznanja o najranijoj prošlosti i nastanku Dubrovnika. Postojanje nekakvog naselja smješta se u ranija razdoblja, za razliku od onoga što je smatrala historiografija prije 80ih. Ostaje pitanje, hoćemo li ikada moći ponuditi konačan odgovor? Dodajmo kako Fisković navodi da je omiljena uzrečica Josipa Stošića bila kako je ono što je pronađeno podno današnje stolnice promijenilo povijest Dubrovnika. U tijeku je i istraživačko-edukacijski projekt Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala, pokrenut 2015., pa veseli da ćemo uskoro vjerojatno čuti i neke nove interpretacije i podatke.[2] Također, planira se i formiranje muzejske etaže podno katedrale Gospe Velike.
Preporuke za čitanje:
Fisković, Igor. „Likovna oprema i umjetnine starih katedrala“. U Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku, ur. Katarina Horvat-Levaj, 69-113. Dubrovnik-Zagreb: Gradska župa Gospe Velike, Institut za povijest umjetnosti, 2014.
Ivanović, Marin. „Obnova katedrale nakon potresa 1979.“ U Katedrala Gospe Velike u Dubrovniku, ur. Katarina Horvat-Levaj, 479-492. Dubrovnik-Zagreb: Gradska župa Gospe Velike, Institut za povijest umjetnosti, 2014.
[1] Vidi studiju Crkva Sv. Petra Velikoga: dubrovačka predromanička katedrala i njezina skulptura = La chiesa di S. Pietro Maggiore: la cattedrale preromanica do Ragusa e il suo arredo scultoreo (Dubrovnik – Split: Omega engineering, Centar Studia mediterranea pri Filozofskom fakultetu, 2010), 256 str.
[2] Vidi članak Maja Zeman, Ana Marinković et al. „Preliminarna analiza rezultata aktivnosti istraživačko- edukacijskoga projekta Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala (2018.–2020.)“. Godišnjak instituta za arheologiju 16 (2020): 269-282. Vidi i tekst Predstavljeni rezultati petogodišnjeg projekta ‘Otkrivanje starih dubrovačkih katedrala’.
