Život i politika Ivana Groznog
Ivan IV. Vasiljevič rodio se 25. kolovoza 1530. godine u Moskvi. Već u trećoj godini života postaje velikim moskovskim knezom, naslijedivši oca Vasilija III., ubijenog u velikaškoj uroti. S obzirom na to da je titulu moskovskog kneza dobio kao dijete, njegova majka Jelena Glinska vlada umjesto njega. Kao i otac, Ivanova majka ubijena je od strane ruskih aristokrata (boljara) koji su svim sredstvima pokušavali prigrabiti što više moći i vlasti. Upravo su boljari vladali zemljom od trenutka smrti Jelene Glinske pa sve do Ivanove sedamnaeste godine kada postaje carem svih Rusa. Kao državnik vladao je čvrsto i autoritativno, a njegova vladavina bila je obojena mržnjom prema boljarima i ostalim političkim protivnicima. Ženio se čak osam puta, prvi put 12 tjedana nakon krunidbe za cara svih Rusa. Njegova prva supruga Anastazija Romanova umrla je 1560. godine te je krivce za njezinu smrt tražio u boljarima. Sličnu sudbinu zadesila je i njegovu treću suprugu Marfu koja je otrovana samo nekoliko dana nakon ženidbe. S tim na umu, moguće je zaključiti da su navedene životne tragedije oblikovale i odredile njegov način vladanja.
No, Ivan Grozni ipak je nešto više od krvoločnog ubojice. Kao vladar pokušao je modernizirati i urediti unutarnjopolitičku situaciju u zemlji. Tako su značajne njegove odluke u jačanju nižeg plemstva i vezivanja kmetova uz zemlju. Također, uveo je promjene u zakonodavstvo i upravu, odnosno uredio pravne odnose svih staleža i organizirao centralne administrativne urede. Ogledni primjer modernizacije vidljiv je Ivanovim pozivanjem stranih ulagača, umjetnika i znanstvenika u zemlju. Oko 1550. godine uveo je promjene u vojni sustav tako što je organizirao redovitu vojsku naoružanu vatrenim i hladnim oružjem – strelce. Također, ustrojio je i vlastitu vojnu gardu – opričnike, koju je koristio za vojne pohode i sukobe s političkim protivnicima, poglavito boljarima.
Vojnim pohodima značajno je proširio granice Ruskog carstva te je 1550-ih godina osvojio područje Kazanjskog i Astrahanskog kanata. Kasnije je ušao u dugotrajan rat s Livonijom (1558.-1583.) koji je u prvim godinama osigurao širenje Ruskog carstva na zapad, no kasnije su se u rat uključile; Litva, Poljska, Danska i Švedska. Ivan Grozni naposljetku je bio prisiljen predati sav osvojen teritorij na području Baltika.
Čime je Ivan IV. Vasiljevič zaslužio nadimak Grozni?
Ivan IV. Vasiljevič zaista je uveo značajne promjene u zakonodavni, upravni i vojni sistem, proširio granice Ruskog carstva te modernizirao zemlju. Svejedno, ono po čemu ga se u postmoderni i popularnoj kulturi najviše pamti jest njegov nadimak Grozni. Kako je uopće taj ruski car – siroče, dobio nadimak Grozni?
Masakr u Novgorodu
Grad Novgorod (danas Veliki Novgorod), smješten 552 kilometara sjeverozapadno od Moskve, osnovan je u 9. stoljeću kao grad Kijevske Rusije. S većom tradicijom i brojem visokog plemstva, stoljećima je Moskovljanima bio trn u oku. Animozitet među gradovima točku vrelišta doseže 1470. godine kada knez Ivan III. (djed Ivana Groznog) objavljuje rat Novgorodu zbog njihovog navodnog savezništva s Poljskom. Rat se vodio u dva navrata (1470. i 1477.) te je nakon vojnih pohoda Novgorod izgubio autonomiju koju je stoljećima njegovao. Zbog povijesnih okolnosti i držanja stanovnika Novgoroda prema Moskovljanima, u Ivanu Groznom oduvijek je postojala velika sumnja u njihovu odanost Ruskom carstvu. Situacija je kulminirala krajem 1569. godine kad je Ivan Grozni saznao da je Novgorodski nadbiskup Pimen u dosluhu s poljskim kraljem Sigismundom Augustusom kojemu je slao pisma u ime svih žitelja Novgoroda. Nakon tog čina Ivan Grozni odlučio se jednom za svagda obračunati sa stanovnicima tog povijesnog grada.
U vrijeme masakra, u Novgorodu je živjelo oko 100.000 ljudi od čega je nakon Ivanovog pohoda polovica ubijena. Najviše ljudi utopljeno je u rijeci Volhov, tako što su muškarci, žene i djeca mučeni, a zatim vezani i bacani s mosta u rijeku. Iako je rijeka bila zaleđena to nije spriječilo opričnike da probiju rupe u ledu, a zatim ljude uranjaju ispod površine. Ono što baca još mračnije svjetlo na masakr u Novgorodu jest činjenica da je tijekom “opsade grada” Ivan Grozni vlastoručno ubijao stanovnike. O tome postoji zapis kako je u svrhu razbijanja monotonije osmišljavao za sebe zabavne načine mučenja i ubijanja. S toga je Ivan naokolo žitnih polja dao podići visoke zidove kružnoga tipa. Zatim bi obukao vojnički oklop, popeo se na konja i uzeo bodno koplje, a pojedine goloruke trgovce Novgoroda natjerao u ograđeni prostor te ih lovio i ubijao.
Sukob s boljarima
Nakon obiteljskih i životnih tragedija Ivan razvija snažni antagonizam prema boljarima i ostalim političkim protivnicima. Uz to, Ivan Grozni bio je iznimno paranoična ličnost koja je u svakom čovjeku vidjela izdajicu ili ubojicu. Živio je u stalnom strahu da bi mu netko mogao nauditi, a produkt toga bila su masovna ubojstva nedužnih ljudi. Sukob s boljarima za Ivana nije bio nimalo lak zadatak. Naime, boljari su bili bitan element u društvenoj hijerarhiji i državnoj organizaciji te je morao tražiti razne načine za njihovo uklanjanje. U tom kontekstu, značajna je Ivanova odluka o oduzimanju zemlje boljarima koju naknadno dodjeljuje članovima svoje privatne vojske. Tim aktom pokušao je smanjiti im bogatstvo, a time i njihovu moć. S druge strane, većina sukoba bila je usmjerena na primjenu terora i nasilja. Potonju rečenicu potkrjepljuje primjer boljara Mikhaila Morozova koji je usmrćen tako što su mu probili prsni koš te kroz ubodnu ranu povlačili ručnik.
Postoje još razne teorije koje nisu znanstveno dokazive koje bi Ivana IV. mogle opisati kao groznog. Jedna od takvih teorija jest ona da je Ivan Grozni arhitektima Katedrale sv. Vasilija Blaženog u Moskvi, Barmi i Postniku, dao iskopati oči kako nikada ne bi mogli dati sagraditi ljepšu crkvu od te. No, vjerojatno najpoznatija epizoda iz Ivanova života jest ona iz 1581. godine u kojoj prema legendi Ivan Grozni u naletu bijesa štapom ubija sina Ivana Ivanoviča. Ova legenda poprimila je zaista mitske razmjere nakon slike ukrajinsko-ruskog umjetnika Ilya Yefimovicha Repina.
Kako je Ivan Grozni postao Ivan Pokajnik
Ivan Grozni tijekom vladanja ubio je ili bio odgovoran za ubojstva i mučenja više desetaka tisuća ljudi. Za života je smatrao da je to jedini način za očuvanje vlasti, a svoje postupke opravdavao bi na sljedeći način: „Istina je da sam grub i okrutan, ali zapitajte se prema komu sam takav. Samo prema onima koji su okrutni prema meni.“ Usprkos tomu, Grozni je bio pobožan i bogobojazan, a u većini slučajeva svoje postupke opravdavao je uvjerenjem kako on predstavlja dobro u borbi protiv zla. Potonje je najjasnije prikazano tijekom masakra u Novgorodu kada se Ivan obraćao biskupu Pimenu sljedećim riječima: “Ti štuješ zlo, a u rukama ne držiš križ nego oružje. To oružje, zajedno s tvojim zlim mislima, stanovnicima i svećenicima Novgoroda samo su paravan za predaju naše djedovine neprijatelju, Sigismundu Augustusu. Zato ti nisi pastir, učitelj ni nadbiskup sv. Sofije! Ti si vuk, predator, razarač, izdajica i neprijatelj krune!“ Zanimljivo, Ivan je bio svjestan svoje grešnosti, a to dokazuje govor pred Vijećem boljara i crkvenim poglavarima u Kremlju 1551. godine:
„Nitko ne može opisati ljudskim jezikom sva zla koja sam učinio kroz grijehe moje mladosti. Najprije me Bog ponizio oduzevši mi oca, koji je bio tvoj pastir i zaštitnik. Boljari i plemići, pretvarajući se da mi žele dobro, grabili su vlast za sebe, a njihovi umovi ispunjeni tamom usudili su se uhititi braću mog oca i ubiti ih. Nakon smrti moje majke, boljari su vladali carstvom kao despoti. Zbog mojih grijeha, jer sam bio siroče i mlad, mnogi su stradali u sukobima, a ja sam odrastao zapušten i bez oslonca. Od tog trenutka do danas griješim pred Bogom! Koliko je kazni Bog poslao na nas! Nisam shvaćao da mi Bog nanosi velike kazne pa se stoga nisam pokajao za svoje grijehe. Bog me kaznio poplavama i kugom, ali ni tada se nisam pokajao. Zatim Bog posla velike vatre i užas uđoše u moju dušu, moje kosti zadrhtaše i duša se ponizi. Bio sam ispunjen velikom duhovnom emocijom i znao sam da sam zgriješio. Zamolio sam te dobio oprost od svećenika, a ja sam oprostio knezovima i boljarima.“
Iako očito svjestan težine grijeha, nasilje i teror i dalje ostaju Ivanov modus operandi. Tek se pred kraj života istinski posvetio promišljanju o grijehu i zadnje godine života provodi u iskupljenju. Grijehe je pokušao otkupiti popisivanjem imena ubijenih ljudi u knjige (sinodiki) koje je zatim uz novčanu naknadu slao samostanima diljem Rusije. Tako je za spomenutog Mihaila Morozova 1583. godine poslao više stotina rubalja. Nadalje, grijehe je pokušao otkupiti time što je danonoćno nosio redovničku odoru načinjenu od kozje dlake (kostrijet), čija je svrha bila stvaranje nelagode i nanošenje boli. Danas se u Državnom povijesnom muzeju u Moskvi nalazi redovnička halja za koju se vjeruje da je pripadala upravo njemu, caru svih Rusa.
Time možemo zaključiti da je jedan od najokrutnijih vladara svih vremena zadnje godine života proveo ispravljajući vlastite pogreške u nadi da će nakon smrti pronaći vlastiti mir. To potvrđuju i podaci vezani uz njegovu smrt iz 18. ožujka 1583. godine. Nakon utvrđivanja smrti, svećenik ga je ošišao i prekrstio kao Jona (starozavjetni prorok koji je tražio oprost od Boga). Osim što je Ivan Grozni postao Jona, on je nakon smrti odjeven u redovničku haljinu s kapuljačom i šalom s prikazima Golgote. Naposljetku, Ivan Grozni sahranjen je u Katedrali sv. Mihaela Arkanđela pokraj svog najstarijeg sina te je na dan sahrane sakralnom mašću očišćen od grijeha i preobraćen u redovnika. Tako je Ivan Grozni pokopan kao redovnik bez grijeha. Ivan Grozni preminuo je i pokopan kao pokajnik.
Preporuke za čitanje:
BOBRICK, Benson. Fearful Majesty: The Life and Reign of Ivan the Terrible. New York: G. P. Putnam’s Sons, 1987.
DE MADARIAGA, Isabel. Ivan the Terrible: First Tsar of Russia. New Haven: Yale University Press, 2005.
HALPERIN, Charles J. Ivan the Terrible: Free to Reward and Free to Punish. Pittsburgh: University of Pittsburgh Press, 2019.
PAYNE, Robert; ROMANOFF, Nikita. Ivan the Terrible. New York: Cooper Square Press, 2002.
