Jedna od poznatih dvojbi u historiografiji pitanje je jesu li za velike povijesne događaje zaslužniji pojedinci koji su ih proveli ili su oni rezultat povijesnih okolnosti te bi se dogodili ovako ili onako. U ovom članku bavimo se primjerima koji pokazuju kako je jedna urođena ljudska osobina – i to možda najmanje potrebna – arogancija, utjecala na tijek povijesti.
Zanimljivo je da iznimne osobe, uz mnoge dobre osobine poput hrabrosti, inovativnosti i poduzetnosti, često dijele i ovu negativnu crtu. Uspjeh ili neuspjeh njihova djelovanja nerijetko se svodi na to koliko su u stanju kontrolirati svoj ego, odnosno – aroganciju.
Kad slava udari u glavu: pobjednička bolest
Povijest nudi brojne primjere koji pokazuju da je brojnim ljudima teško nositi se s uspjehom. Popratna pojava velikog uspjeha često je preuveličavanje vlastite važnosti, poznato i kao pobjednička bolest. Vođe opijene vlašću povezuju iste osobine: neobuzdana ambicija, postavljanje nemogućih ciljeva, potreba za kontrolom i donošenjem svih odluka, uz naglašavanje vanjštine i statusa.
Takve osobe često preuzimaju zasluge za tuđe uspjehe, dok krivnju za vlastite pogreške svaljuju na druge. Ne podnose kritiku, a slabosti ne priznaju – ni sebi ni drugima. Ovisne su o pohvalama i nastoje kontrolirati sve oko sebe. Prosječni poznavatelj povijesti vjerojatno je do ovog trenutka već pomislio na barem nekoliko poznatih ličnosti kojima se historiografija opetovano bavi. Zašto nas uvijek iznova, unatoč protoku vremena, fasciniraju vladari poput Aleksandra Velikog, Napoleona ili Hitlera? Možda je odgovor upravo u tome što ih ne možemo u potpunosti razumjeti, budući da nam u metodološkoj jednadžbi nedostaje arogancija.
Napoleon – ovisnik o dopaminu i serotoninu
Kada je Napoleon došao na vlast 1799., Francuska je bila najjača europska država. Kada je 1815. protjeran na Svetu Helenu, Francuska je izgubila znatan dio teritorija, kolonija i gospodarske moći. Nakon 17 godina ratovanja i više od milijun žrtava, zemlja je bankrotirala. Napoleon je u početku pridobio narod, ali njegova nesklonost tuđem mišljenju i različitosti pretvorila je uspjeh u katastrofu.
Neuroznanstvenici objašnjavaju „udar uspjeha u glavu“ kemijom mozga. Dopamin i serotonin, neurotransmiteri povezani sa srećom i nagradom, preplavljuju mozak vladara opijenih moći. Kombinacija serotonina i dopamina utječe na samouvjerenost. Kad ih u živčanom sustavu ima mnogo, smanjuje se inhibicija u ophođenju s drugima, kao i osjećaj straha, tjeskobe i depresije. Povećava se samosvijest i ljudi se počinju osjećati energično, sretno i zadovoljno. Takvi pozitivni osjećaji stvaraju ovisnost, tako da su takvi vođe doslovno opijeni vlašću. Tada shvate da vlast mogu koristiti da bi se neprestano osjećali high. Mogu kontrolirati okolinu, uživati u luksuzu, osvećivati se neprijateljima. Koriste svaku situaciju i sve ljude kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih potreba. Na kraju dolazi do toga da se doživljaj stvarnosti iskrivi, dotadašnje prednosti postaju uteg, svaki neuspjeh stvara apstinencijsku krizu, a tada dolazi do gubitka položaja i poraza.
Arogancija presudila apsolutizmu
Arogancija engleskog kralja Ivana Bez Zemlje, sina Henrika II., izravno je dovela do sloma apsolutizma – dotad uobičajenog oblika vlasti u europskim monarhijama. Ivan je bio mlađi brat slavnog križara Rikarda Lavljeg Srca, a nakon njegove smrti 1199. zasjeo je na prijestolje jedne od najmoćnijih zemalja Europe.
Njegovo ponašanje od rane mladosti bilo je neobuzdano i bahato. Kao mladić, više je puta prekidao svećenike tijekom mise, zahtijevajući da skrate propovijed. U devetnaestoj godini dobio je zadatak osvojiti Irsku – i u tome uspio – no tada pokazuje svoju aroganciju: ismijavao je pokorene irske vladare, povlačio ih za bradu i rugao im se. Vrhunac bahatosti pokazao je kad je njihovu zemlju i dvorce podijelio Englezima, čime je izazvao ogorčenje među Ircima.
Njegovi postupci nisu se zaustavili na tome. Lokalne engleske šerife zamijenio je strancima iz Normandije, koji nisu poštovali domaće običaje. U tom kontekstu počinje nicati i legenda o Robinu Hoodu. Opsjednut strahom da mu netko ne otme vlast, vrijeđao je čak i najbliže prijatelje, odbijajući im priznanje i počasti. Barune je zlostavljao, namećući im iznimno visoke poreze za ratne pohode, dok su njegovi pokušaji vraćanja Normandije završavali porazima.
Prema ratnim zarobljenicima odnosio se okrutno čak i po tadašnjim standardima. Na kraju je njegovo ponašanje izazvalo opću pobunu u Engleskoj. Ivan je bio prisiljen potpisati „Veliku povelju“ (Magna Charta) – dokument koji je u Engleskoj prvi put ograničio kraljevsku vlast i time promijenio temelje političkog poretka. Ovim činom otvoren je put prema parlamentarizmu. Parlament, čija je zadaća bila nadzirati da se moć ne koristi nesmotreno, nastao je kao izravna reakcija na samovolju i bahatost vladara.
Kada podcjenjivanje protivnika vodi u propast
U 19. stoljeću svjetska velesila Velika Britanija doživjela je niz poraza od Bura – jednostavnih zemljoradnika i stočara s juga Afrike. Glavni razlog bio je britanski prijezir prema protivniku. General Colley ustrajno je opisivao Bure kao „jadne kukavice nesposobne za bilo kakvo kolektivno vojno djelovanje“, ne mijenjajući mišljenje čak ni nakon niza poraza. Ignorirao je osnovna pravila ratne strategije, dopustivši svojoj vojsci da maršira bučno i otvoreno, pa čak i da se izruguje protivniku. Posljedica? Katastrofa u kojoj je mala skupina burskih dobrovoljaca natjerala u bijeg čak 544 britanska vojnika.
Sličan obrazac bahatosti i podcjenjivanja protivnika vidimo i u 20. stoljeću, kada su Francuzi kod Dien Bien Phua u Vijetnamu podcijenili vojnu sposobnost vijetnamskog zapovjednika Vo Nguyen Giapa. Francuski general Navarre bio je uvjeren u nadmoć europske vojne doktrine i intelektualnu premoć Zapada, dok je Giapa omalovažavao. Ishod je bio katastrofalan: francuske trupe smjestile su se u srce neprijateljskog teritorija, gdje ih je Giapova mnogobrojna gerilska vojska opkolila i iscrpljivala puna tri mjeseca, odsijecajući ih od kopnene opskrbe. Još poraznija činjenica jest da Amerikanci kasnije nisu izvukli pouku iz francuskog fijaska – ušli su u Vijetnamski rat s istim podcjenjivačkim stavom i završili istom sudbinom.
Kralj arogancije: Luj XIV.
Ako bismo tražili povijesnu osobu koja utjelovljuje pojam arogancije, malo tko bi se mogao mjeriti s francuskim Kraljem Suncem – Louisom XIV. Njegova slavna izjava Država, to sam ja! dovoljno govori sama za sebe. Louis nije bio tek vladar; on je diktirao pravila ponašanja, mode i zabave, ne samo u Francuskoj, nego i diljem Europe. Njegov dvor u Versaillesu postao je uzor svim europskim monarhijama. Kralj Sunce nonšalantno je primao posjetitelje sjedeći na baršunom obloženom toaletu, satima pozirao u slojevima raskošne odjeće i, umjesto kupanja, svoje tijelo obilno prekrivao litrama parfema.
Ipak, gledano iz današnje perspektive, najveća pogreška Louisa XIV. s dalekosežnim posljedicama bila je izdavanje Edikta iz Fontainebleaua kojim je ozakonio progon hugenota. Bio je uvjeren u vlastiti položaj izvršitelja božanske volje, no time je počinio fatalnu ekonomsku štetu vlastitoj zemlji. Hugenoti su činili oko deset posto francuskog stanovništva i predstavljali najsposobniji sloj društva – bili su vrsni obrtnici, tekstilni majstori, proizvođači papira, trgovci, bankari, brodograditelji, pravnici i liječnici. Sustavno tlačenje natjeralo ih je u egzil, a s njima su otišle i tajne tehnologije koje su Francuskoj davale konkurentsku prednost.
Vrlo slična priča ponovila se u nacističkom Trećem Reichu sa Židovima. Isključivost i netolerancija nikada u poznatoj povijesti nije podigla standard nekog naroda. Naprotiv, to je najčešće vodilo ka slabljenju gospodarskog razvoja, a najčešće su od toga profitirale zemlje koje su prihvaćale izbjeglice. Nizozemska, Švicarska i SAD sjajni su primjeri zemalja koje su se gospodarski okoristile priljevom izbjeglica, dok su Francuska, Španjolska i Njemačka zbog netrpeljivosti izgubile svoje najbolje ljude.
Zaključak: lekcija iz prošlosti
U ovom članku prikazali smo tek dio povijesnih primjera u kojima je arogancija odigrala ključnu ulogu. Lista je mnogo duža: od bahate podjele svijeta između Španjolske i Portugala nakon velikih geografskih otkrića – koja je obje sile dugoročno izbacila iz kruga najmoćnijih – do Versailleskog ugovora, čija je nametnuta ponižavajuća narav stvorila plodno tlo za Drugi svjetski rat. Takvih primjera mogli bismo navoditi unedogled.
Ako bismo pokušali opravdati poznatu maksimu da je povijest „učiteljica života“, tada bi pouka koju bismo trebali usvojiti, osobito u današnjem, sve bahatijem svijetu zapadne civilizacije, bila jednostavna: smanjimo aroganciju. Kao društva, ali još važnije – kao pojedinci. Jer, kako nam povijest neumorno pokazuje, arogancija možda donosi kratkotrajan osjećaj moći, ali dugoročno gotovo uvijek vodi u propast.
Preporuka za čitanje:
Turunen, Ari. Zar ne znaš tko sam ja? Povijest arogancije. Zagreb: TIM press, 2020.
