Jezik kao temelj nacije: kratka studija mađarskog slučaja

Unatoč životu u političkoj zajednici u razdoblju od 800 godina i zajedničkom otporu Osmanlijama kao snažnom ujedinjujućem čimbeniku, hrvatski i mađarski narod na početku suvremenog razdoblja uvelike su razdvojeni. Iako su tome pridonijeli u starijoj hrvatskoj historiografiji uvelike razrađeni sukobi iz 19., a još više političke prilike 20. stoljeća, ključnu ulogu igrale su i igraju naglašene jezične razlike. Ipak, smatrajući da zajednička hrvatsko-mađarska prošlost traži veću pozornost nego ju trenutno dobiva, zainteresiranim čitateljima preporučujemo članak Lászlóa Marácza “The Roots of Modern Hungarian Nationalism: A Case Study and a Research Agenda”, posvećen upravo razvoju mađarskog jezika kao temelja modernoga mađarskog nacionalizma. Osim kao studija konkretnog slučaja, ovaj članak koristan je i za prezentaciju nekih od temeljnih shema historijskog proučavanja razvoja europskih nacija i njihovih identiteta.

Mađarski jezik – temelj zasebnog identiteta

Okruženi germanofonim i slavenofonim susjedima, Mađari se od ostatka svoje okoline razlikuju ponajprije svojim jezikom. Budući da je, uslijed njegove izražene različitosti od jezika okolnih naroda, upravo njegovo poznavanje postalo temeljem participacije u mađarskom nacionalnom i kulturnom nasljeđu, mađarski je jezik postao središnjom osnovicom mađarskog nacionalizma. O tome svjedoči i izreka koja se tijekom 19. stoljeća proširila mađarskim domoljubnim krugovima:

A nyelvében él a nemzet.
(Nacija živi u svojem jeziku.)

Ipak, govoreći o nacionalnom jeziku, naciji i samom nacionalizmu, nameće se pitanje njihovog povijesnog razvoja. Budući da je u nedavno objavljenom članku, posvećenom teorijama Anthonyja Smitha, već razjašnjena podvojenost suvremenih historičara glede nacije kao modernog ili starijeg fenomena, ovdje će dostajati tek spomenuti kako László Marácz, unatoč određenim kritikama, poseban naglasak stavlja na koncept tiskovnog kapitalizma Benedicta Andersona. Prema toj tezi, izum tiskarskog stroja u 15. i početci njegove masovnije primjene u 16. stoljeću omogućili su središnju ulogu jezika u formiranju homogenih zajednica, odnosno nastajanju nacija.

Maráczova je, dakle, teza da je ovakav slijed događaja odigrao ključnu ulogu i u razvoju mađarske nacije. Uslijed toga, njegovo je stajalište moguće promatrati kao treći put, smješten između modernoga i tradicionalnog poimanja nastanka nacije, odnosno između nacije kao relativno suvremenog konstrukta i nacije izravno temeljene na starijoj etno-lingvističkoj bazi.

Četiri faze razvoja europskih narodnih jezika

U svom djelu Languages and Communities in Early Modern Europe Peter Burke postavio je temeljni okvir za analizu razvoja europskih narodnih jezika. Taj je proces moguće podijeliti na nekoliko faza:

1. razdoblje supostojanja narodnog i latinskog kao službenog jezika (od izuma tiskarskog stroja polovinom 15. do proglašavanja narodnih jezika službenima u nekima od europskih država u 17. stoljeću), odnosno standardizacije narodnih govora putem prijevoda Biblije i drugih lingvističkih postignuća
2. razdoblje ulaska latinskih riječi u narodni jezik i riječi narodnog jezika u latinski uslijed njihove zajedničke uporabe
3. razdoblje nadmetanja narodnog jezika s latinskim za prevlast i posljedičnog čišćenja od latinskih riječi izumom novih
4. razdoblje nacionalizacije narodnih jezika njihovim službenim odabirom i smještajem u formirani/formirajući okvir nacionalne države (od kraja 18. stoljeća)

Vertikalna mreža autora i publikacija

Smatrajući kanonske publikacije na mađarskom jeziku dokazima mađarskog praćenja opisane putanje razvoja europskih jezika, Marácz kao cilj svog članka postavlja konstrukciju (odnosno prezentaciju povijesno manifestirane) kroz nekoliko stoljeća protegnute vertikalne mreže utjecajima i citiranjima isprepletenih publikacija i autora ključnih u razvoju mađarskog jezika. Također, ističe uporabu mađarskoga jezika na kraljevskom dvoru Matije Korvina istovjetnoga onom korištenom kod nižih društvenih slojeva. Time uloga tiska, unatoč spomenutoj mreži, u nacionalizaciji jezika u mađarskom slučaju dijelom gubi svoju presudnu važnost, dok se istovremeno omogućuje povezivanje spomenutih tradicionalnih i modernih identiteta.

Za prezentaciju razvoja spomenute mreže odabran je kronološki okvir mađarske povijesti s uobičajenim prijelomnim točkama:

• 1526. Mohačka bitka i (posljedični) lom Ugarskog Kraljevstva na tri dijela
• 1711. propast neovisnosti Erdelja i Rákóczyjeve pobune protiv habsburške vlasti
• 1838. proglašenje mađarskog jezika službenim u mađarskim dijelovima Habsburške Monarhije

Presudna uloga kalvinizma

Razdoblje između 1526. i 1711. godine presudno je obilježilo širenje osmanske, odnosno habsburške vlasti na prostor nekad samostalnoga Ugarskog Kraljevstva. U takvom se kontekstu, posebice kao vid otpora pritiscima katoličke habsburške dinastije, u Erdelju proširio kalvinizam, uvjetovavši svojim značajkama razvoj mađarske književnosti. Pored tiskanja raznih prijevoda s latinskog jezika, kao i izvornih mađarskih priča, ključnu je ulogu zauzelo tiskanje prvog prijevoda Biblije na mađarski jezik Gáspára Károlyja 1590. godine.

Važan poticaj njegovanju mađarskog jezika u Erdelju pružala je teorija njegovih vladara, osmanskih vazala, o Erdeljskom Vojvodstvu kao nasljedniku srednjovjekovnoga Ugarskog Kraljevstva. Onemogućeni u studiranju na katoličkim sveučilištima Monarhije i nakon sloma osmanske vlasti u Panonskoj nizini, erdeljski su protestanti započeli svoja studijska putovanja u Zapadnu Europu. Tim putem uspostavljena je plodna suradnja s najvećim onovremenim europskim misliocima, a mađarski je jezik u njihovoj međusobnoj prepisci ostvario kulturno-znanstveni značaj. Takav je razvoj označen tiskanjem prve Mađarske enciklopedije u redakciji Jánosa Apáczaija Cserea 1655. godine.

No, uporabu i razvoj mađarskog jezika pospješila su i protureformacijska nastojanja mađarskih katoličkih krugova, predvođenih kardinalom Pázmányjem. Također, stalne borbe s Osmanlijama dovele su do razvoja specifične poezije vezane uz pogranične utvrde. Pored Bálinta Balassija i drugih autora-ratnika poznatijih mađarskoj publici, u tom se kontekstu svojim baroknim spjevom Adriai tengernek Syrenaia istaknuo i hrvatski ban i pjesnik Nikola Zrinski.

Znanost na vlastitom jeziku

Premda je slomom Rákóczyjeve pobune i njegovim odlaskom u inozemstvo 1711. godine spriječen povratak ugarske samostalnosti, mađarska pomoć Mariji Tereziji u Ratu za austrijsko nasljeđe omogućila je postupno smanjivanje tenzija između ugarskih protestanata i katoličke dinastije. Prestankom otvorene represije nad mađarskim povratnicima iz inozemstva omogućen je stoga početak mađarskog prosvjetiteljstva u domovini.

Iako su se važna središta započela razvijati i na samom mađarskom prostoru, zanimljivo je što se jedno od najvažnijih nalazilo u samom Beču, u krugovima plemićke ugarske tjelesne straže spomenute vladarice. Iz tog je kruga, iz pera Györgyja Bessenyeija, proizašao i onovremeni programatski spis razvoja mađarskog jezika. Naime, pozivajući se na prijašnje mislioce, Bessenyei je istaknuo kako je za modernizaciju i sreću mađarske nacije ključno njezino napredovanje u znanosti, ali na vlastitom jeziku. S obzirom da je to impliciralo i pretvaranje jezika iz narodnog u znanstveni, javila se i potreba za osnutkom Mađarske akademije znanosti sa zadaćom jezičnog pročišćavanja.

Između germanizacije i modernizacije

Ipak, za ostvarenje te ideje trebalo je čekati tek inicijativu Istvána Széchenyija i Józsefa Telekija 1830. godine. Iako je takvo odugovlačenje, uvjetovano onovremenim okolnostima, institucionalni razvoj mađarskog jezika, a samim time i nacije, smjestilo u kronološke okvire moderne teorije o nastajanju nacionalizama, nezanemarivim ostaje kronološka protegnutost ideje o njegovoj potrebi već u predmoderna razdoblja.

Unatoč svojim suprotnim nastojanjima, tome je pridonijelo i germanizacijsko djelovanje Josipa II. Naime, potaknuvši svojim agresivnim nastupom mađarski otpor, Josip II. ujedno je „aktivirao“ i mrežu mađarskih inteligenata, čija je reakcija na državna nastojanja, u skladu s ranijim idejama, bio poziv na izbacivanje stranih izraza iz mađarskog jezika i njihovu zamjenu novostvorenim mađarskim kovanicama. Kao što je već rečeno, svi opisani postupci naposljetku su urodili proglašenjem mađarskog službenim 1838. godine.

Zaključna razmatranja

Premda u ovom sažetom izlaganju Maráczovog teksta zbog svoje kompleksnosti i oslanjanja na kontekstualno znanje prvenstveno mađarske publike nedovoljno naglašeno, referiranje mađarskih mislioca jednih na druge kroz promatrana stoljeća dokaz je utjecaja predmodernih etno-lingvističkih identiteta na modernije formiranje mađarske nacije. Dok su razni povijesni utjecaji, poput Reformacije ili germanizacijskih pretenzija prosvijećenih apsolutista, poslužili kao kontekst razvoja na početku teksta spomenute vertikalne mreže, njezinu osnovnu nit činila je ideja o važnosti jezika kao sredstva usvajanja znanstvenih ideja, a time i postizanja nacionalne sreće.

Vrativši se u prvom dijelu teksta spomenutim Burkeovim fazama razvoja europskih narodnih jezika, Maráczova razdoblja u njegovu strukturu možemo uklopiti pripajanjem 1. i 2. faze događajima između 1526. i 1711. godine, odnosno započinjanjem 3. faze otprilike u periodu germanizacije Josipa II. i čišćenja mađarskog jezika od tuđica kao reakcije na nju. Napokon, 4. faza podudarna je s odlukom o proglašenju mađarskog jezika službenim, čime završava i Maráczov kronološki okvir, a započinje vrijeme mađarskog sukoba s ostalim narodima naseljenima diljem Zemalja Krune sv. Stjepana, kod kojih su se u međuvremenu također odvili procesi nacionalnog buđenja.

Iako, dakle, Marácz svojim izlaganjem efektivno negira modernu teoriju o razvoju nacije bez direktnih razvojnih poveznica s povijesnim etno-lingvističkim identitetima, on ju ipak sasvim ne uklanja, ostavljajući presudnu ulogu u ostvarenju dugo željenih ideala događajima i izazovima 19. stoljeća. Premda je u promatranom slučaju riječ o mađarskoj situaciji, time je na konkretan način prikazana najvjerojatnija putanja razvoja i ostalih europskih nacija, smještena negdje između tradicionalne i moderne teorije o njezinom tijeku.

Preporuka za čitanje:

Marácz, László. “The Roots of Modern Hungarian Nationalism: A Case Study and a Research Agenda”. U The Roots of Nationalism. National Identity Formation in Early Modern Europe, 1600-1815, ur. Lotte Jensen, 235-250. Amsterdam: Amsterdam University Press, 2016.