Jeronim Stridonski ili kako je latinski postao jezikom Zapada

Euzebije Jeronim, tvorac čuvene Vulgate, nesumnjivo spada među najintrigantnije ličnosti kasne antike. U Crkvi je omiljen kao svetac i doctor maximus Svetoga pisma, odnosno jedan od četiri kasnoantička crkvena naučitelja, a na Istoku i kao bogoprosvjetitelj (theofoster), dok se u hrvatskim krajevima od humanizma redovito povezivao s glagoljaštvom i hrvatskim identitetom, premda s njima nema neposredne veze. Još je ne tako davne 1930. Ujević pisao o „najpopularnijem svecu u narodnoj masi“ koji je „napokon istočio vrela tamnog Orijenta, svoje kršne i gorde Dalmacije, te Hristove ilirske i misionske Judeje“. Tko je bio Jeronim?

Rane godine i poziv na istok

Rođen je 331. u zagonetnom Stridonu, gradu na granici rimskih provincija Panonije i Dalmacije. Kao dječak otišao je na školovanje u Rim u kojem se tada više nego igdje drugdje osjetila duboka transformacija koja je prožimala Carstvo. Poganski je identitet jenjavao, a mijenjali su ga razni istočni kultovi, ponajprije sve utjecajnije kršćanstvo, koje će već za njegova života pod Teodozijevom palicom postati službenom religijom. Društvo ovog provincijalca bilo je stoga vrlo raznoliko. U Rimu je upoznao mnoge poznate suvremenike s kojima se nastavio dopisivati tijekom života, između ostalog i budućeg papu Damaza. Nedvojbeno jedan od najučenijih ljudi svoga doba, školovao se kod uglednog gramatičara Elija Donata, kojeg je rado slušao kako uči o Terencijevim stihovima, a tih se dana susreo i s grčkom filozofijom. U kasnijim pismima, inače važnom vrelu biografskih podataka, redovito spominje Vergilija, a mjesta nalazi i za Homera i Hesioda, Zenona, Pitagoru, Demokrita i Platona, te brojne dramatičare. Čitavog života Jeronim će ostati blizak pretkršćanskoj pisanoj baštini, iz koje je razvio svaki senzibilitet za ono “književno” u tekstu.

Već od mladih dana mnogo je putovao. Najprije u carski Trier, gdje se zainteresirao za egipatsko monaštvo, pa u zavičaj, uključivši se putem u sve popularniji asketski pokret. Vođen ovim kršćanskim idealom krenuo je za Siriju. Zaustavio se kod Antiohije te je, boraveći kod jednog znanca, učio grčki i započeo prevođenje biblijskih tekstova. U potrazi za duhovnim zadovoljstvom nastavio je najzad prema Halkidskoj pustinji, tada napučenoj pustinjacima.

U pustinji

Trapeći se do iznemoglosti, Jeronim nije zanemario intelektualni rad. Štoviše, u grubom pustinjačkom okruženju, sklonijem fizičkom radu, svoja je saznanja i prijevode nastavio neumorno zapisivati, nerijetko okružen pratnjom prepisivača. Ionako zahtjevan hebrejski i aramejski naučio je bez pomoći rječnika i gramatike, oslanjajući se tek na Origenovu Heksaplu (popularni prijevod Starog zavjeta u šest stupaca, od kojih su prva dva činili hebrejski izvornik i grčka transliteracija, a ostatak prijevodi Biblije na grčki, tzv. Septuaginta) i pomoć židovskih učitelja.

Od semitskih jezika do latinskog trebalo je prevaliti težak put. Sama sintaksa vrlo je različita. Dok u latinskom postoji glavna rečenica oko koje se okupljaju podređene joj surečenice, hebrejski se sastoji od paralelnih rečenica labavo spojenih kopulom, često izričući istu ideju na više različitih načina. Uz to, olovni se latinski katkada čini miljama daleko od živopisnog biblijskog izričaja, obično popraćenog egzotičnim metaforama. Na koncu, tu je i fonetska razlika. Hebrejski mu je „sa svojim oštrim i zadihanim samoglasnicima“ zadao mnogo muke, ali ga je uz oklijevanja ipak savladao.

U službi rimskog biskupa

Nekoliko teških godina u pustinji donijele su mu mir, ali i razočaranje u pustinjake, za koje je bio i ostao stranac. Povratkom u Antiohiju zaredio se i aktivirao u gorućim crkvenim pitanjima. U Carigradu je prisustvovao Drugom općem saboru, ključnom po afirmaciji Nicejskog vjerovanja. Učio je kod Grgura Nazijanskog te pod njegovim utjecajem promijenio svoj način gledanja na Sveto pismo. Promatrano kroz prizmu filologije, ono je tradicionalno stajalo u sjeni klasičnih autora, dočim je Jeronim na tragu Origena i istočne egzegeze umjesto pukog prijevoda počeo tražiti alegorije. U starozavjetnim pričama oduševljeno je pronalazio pandane poganskih tekstova, što je koristio pri modeliranju svojih prijevoda.

Dolaskom u Rim 382. sudjelovao je na crkvenom sinodu kojeg je sazvao car. Kao renomirani učenjak postao je tajnikom svoga prijatelja i pape, Damaza. Bio je to početak vrlo plodnog perioda. Upravo je na papinu inicijativu iste godine započela revizija postojećih latinskih tekstova Biblije (zvanih Vetus Latina) mahom sačinjenih od svakojakih prijevoda s grčkog. „Koliko rukopisa, toliko tekstova“, žalio se Jeronim. Zamišljena kao parcijalna i primarno utilitarnog karaktera, revizija je zapravo bila prva faza Jeronimova rada na Vulgati, Bibliji na pučkom latinskom. Prevedena su četiri Evanđelja i Psalmi, no rekonstrukcija ove faze rada teška je budući da, izuzev potonjih, nemamo originale s kojih je prevodio, kao ni same prijevode (koji su navodno ukradeni). Jeronim u prijevodu nije pokušao grčkim predlošcima „helenizirati“ latinsku varijantu te je često zadržavao latinski izričaj, osim ako to nije mijenjalo značenje. Zbog toga se našao na udaru nekih kritika. Također, u tekstove je uključio praktične Euzebijeve kanonske tablice (usporedne popise mjesta u kojima se evanđelja poklapaju ili razilaze), što se s vremenom uvriježilo kao tradicija. Za ostale knjige Novog zavjeta koje će se kasnije naći u Vulgati sumnja se da ih je preveo Jeronimov učenik.

U međuvremenu je Damaz preminuo, a Jeronim Stridonski postao favorit za Petrova nasljednika. Ipak, izabran je Jeronimu nesklon Siricije te je ovaj izgubio mjesto tajnika. Godine 385. opet se zaputio na istok, ovaj put konačno. Smjestio se u Betlehemu, gdje je vodio školu za jezik i književnost te samostan koji je posredstvom hodočasnika vjerojatno znatno utjecao na razvoj zapadnog monaštva.

Betlehemske godine i smrt

Rad na prijevodima 390.-405/6. ostao je upisan u temelje europskog identiteta. Pouzdano znamo da je preveo sve knjige koje je smatrao dijelom Starog zavjeta. Još se u Rimu pozabavio Psalmima, za koje je prema Heksapli ustvrdio da su loše prevedeni te ih opet revidirao. Nakon što je kasnije revidirao i Joba, te Ljetopise i Salomona, odustao je od grčkog te zdušno počeo prevoditi s izvornika. Sumnja u grčke tekstove započela je uvidom u njihovu različitost, a pojačalo ju je znanje hebrejskog. Iako nije prvi koji je shvatio važnost hebrejskog izvornika, prvi se ozbiljno primio prevoditeljskog posla. Tako je nadišao autoritet grčkog, tzv. graeca veritas, i uzdigao svoj latinski prijevod na prestižno mjesto koje će sačuvati u nadolazećim stoljećima, a uz revizije sve do Drugog vatikanskog sabora.

Posjedovao je golemu erudiciju koju je prenio u svoje prijevode i komentare, prikupljenu konzultiranjem crkvenih pisaca, biblijskih egzegeta i židovskih učenjaka. Bibliju je prilagodio čitatelju, opremivši je kritičkim aparatom te listama imena. Uveo je klasičnoj literaturi svojstvene predgovore. Iz bilješki saznajemo da je temeljito proučavao biblijski stil i metar. Poetske tekstove podijelio je retoričkim sustavom per cola et commata iz rimske tradicije, posebno dizajniranom za pomoć pri čitanju naglas. Svaka je fraza započinjala slovom koje je stršilo na margini i zapravo se tretiralo kao sićušni odlomak, prije kojeg se od čitatelja očekivalo da ponovno udahne.

Betlehemski dani imali su i loše strane. Jeronim je, naime, tijekom godina stekao velik broj neprijatelja. Bilo zbog svojih kritičkih stavova prema braku, koji su se u vrijeme prodora kršćanstva u mase činili sve kontroverznijima, kao i teoloških sporova, koji su ga uz britki jezik udaljili starih od prijatelja, ili dobrih odnosa s pobožnim rimskim patricijkama, svojim pokroviteljicama, na što je patrijarhalni Rim gledao s gnušanjem; bilo pak zbog činjenice da nisu svi suvremenici gledali blagonaklono na prijevod Biblije, pa ni znameniti Aurelije Augustin. Nezainteresiran za filološke probleme koliko za teologiju, Augustin nije podržao Jeronimov pothvat, dok se sam Jeronim pred kritikama prilično skromno branio:

„Ne namjeravam zabaciti stare prijevode, dapače, ja sam ih popravio, i preveo s grčkoga na latinski, za one koji poznaju samo naš jezik. (…) Tko želi, neka sa slašću pije staro vino, a neka odbije moje novo“.

Uza sve to, sa zapada su stizale loše vijesti. Predvođeni Alarikom, Goti su 410. na zaprepaštenje suvremenika opljačkali Rim, pri čemu su stradali i neki Jeronimovi bližnji. U svojim pismima ne skriva da je bio vrlo potresen takvim razvojem događaja.

Umro je 420., nakon godina neumorna rada. Datum smrti, 30. rujna, postao njegov liturgijski spomendan. Za liturgijske potrebe iz starijih je prijevoda Crkva u novi prijevod preuzela još pet starozavjetnih knjiga i tako zaokružila Jeronimovu Vulgatu. Kako zaključuje Bratulić: „Biblijom na latinskom jeziku Jeronim je latinski jezik učinio kršćanskim.“ No još važnije, zanemarivši golemu stigmu latinskog koji se do tada sjajno snalazio u domeni prava, i bio jezikom velikih govornika i literata, ali se u odnosu na grčki svejedno smatrao manje prijemčivim za apstraktnu misao (što se očitovalo i u brojnim teološkim sporovima rane Crkve), svojim je djelom Zapadu sačuvao latinitet kao višestoljetni instrument kulturnog prijenosa i akumulacije, kojemu utjecaji kroz znanost, umjetnost i društvo sežu sve do danas.

Preporuke za čitanje:

Bratulić, Josip. „ Sveti Jeronim Dalmatinac“. U Izabrane poslanice / Sveti Jeronim. Preveli Marković, Ivan, Mate Križman. Split: Književni krug, 1990.

Kelly, John Norman Davidson. Jerome: His Life, Writings and Controversies. New York: Harper & Row, 1975.

Kitchin, William P. H. “The Literary Influence of St. Jerome.” The Catholic Historical Review 7, br. 2 (1921.): 165–72.

Tkacz, Catherine Brown. „‘Labor Tam Utilis’: The Creation of the Vulgate.” Vigiliae Christianae 50, br. 1 (1996.): 42–72.