Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Pitanje “uništenja” Aleksandrijske knjižnice jedan je takav primjer. Naime, u javnosti živi slika da je njeno navodno nasilno uništenje (ma kome bilo pripisano) unazadilo europsku civilizaciju i znanost za “tisuću godina”.

„If this library had survived, the dark ages, despite the dominance of Christianity, might have been a good deal lighter; its loss is one of the greatest of many disasters that accompanied the ruin of the ancient world.“
Hugh Lloyd-Jones (1922 – 2009)

Mit o uništenju Aleksandrijske knjižnica ima nekoliko ishodišta i verzija. Prema jednoj verziji uništio ju je Cezar, prema drugoj kasniji rimski carevi, a prema trećoj – posebno popularnoj tijekom 19. i 20. stoljeća kada dolazi do sekularizacije – knjižnicu su „dokrajčili“ kršćani krajem 4. stoljeća. U ovom kratkom pregledu nastojat ćemo dekonstruirati mit da je uništenje Aleksandrijske knjižnice – ma kome bilo pripisano – unazadilo europsku kulturu i znanost te gurnulo Europu na putanju prema „mračnom dobu“ srednjega vijeka.

 

Kada je i zašto osnovana Aleksandrijska knjižnica

Iako postoji više verzija priče o osnivanju knjižnice – a svakako je najpoznatija i „atraktivnija“ ona da ju je osnovao Demetar, učeniku Teofrasta koji je pak bio učenik Aristotela – zapravo ne možemo sa sigurnošću znati tko je i točno kada osnovao knjižnicu. Većina povjesničara smatra da je osnovana u vrijeme Ptolomeja II. Filadelfa (285. – 246. pr. Kr.), no neupitno je da je utemeljena prije kraja 3. st. pr. Kr. Knjižnica je osnovana kao institucija unutar Musaeuma ili Mouseiona (religijskog objekta posvećenog grčkim muzama i sakupljanju znanja). Iako je uloga knjižnice doista bila proučavanje i sakupljanje knjiga riječ je o tek jednoj od niza takvih institucija koje su postojali u antičkom svijetu. Knjižnica se brzo razvila zahvaljujući aktivnoj financijskoj potpori egipatskih vladara koji su nastojali njenim bogatstvom znanja pokazati važnost i moć egipatske države.

 

„Aleksandrijska knjižnica bila je najveća knjižnica antičkog svijeta i sadržavala više od milijun knjiga…“

Izvori koje imamo upućuju na zaključak da je Aleksandrijska knjižnica doista bila najveća (u svakom slučaju jedna od najvećih) u antičkom svijetu. No broj knjiga koji se u njoj čuvao značajno varira. Tako primjerice Stephen Greenblatt tvrdi da je knjižnica na vrhuncu moći sadržavala najmanje pola milijuna rola papirusa, a neki povjesničari brojku su dovodili i do preko milijun knjiga. Zahvaljujući Jamesu Hannamu, koji je sakupio i sistematizirao sve poznate izvore o broju knjiga u knjižnici, imamo sljedeću tablicu:

Kao što je vidljivo izvori pružaju veoma različite podatke o broju knjiga. Problem je relativno nedavno pokušao razriješiti Roger S. Bagnall matematičkim pristupom. Naime, autor je pobrojao sve poznate autore koji se spominju u klasičnim izvorima do 3. i 4. st. pr. Kr. (dakle uključujući i djela koja nisu sačuvana, ali postoje spomeni da su postojala), odredio prosječnu duljinu djela (postoje duža od 100 rola, ali i kraća od svega par, pa je uzeo srednju vrijednost od 50) te došao do brojke od 31 250 rola papirusa. Dakako, tu treba dodati i djela koja su kasnije pridodana te djela koja  su postojala, ali o njima ne postoje spomeni (no, također, treba uzeti u obzir da nisu i sva poznata djela bila čuvana u Aleksandrijskoj knjižnici!), što nas dovodi do zaključka da su izvori koji govore o nižim brojkama (do 100 000) vjerojatno bliži stvarnoj situaciji.

Za Aleksandrijsku knjižnicu ne znamo točnu lokaciju (tj. njeni ostaci do danas nisu pronađeni) pa se nažalost ne može pristupiti izračunima broja knjiga temeljem njene površine. Međutim, za neke knjižnice imamo te podatke, a jedna od njih posebno je važna. Naime, knjižnica u Pergamu – čije ostatke imamo sačuvane – spominje se u antičkim izvorima kao najveći rival Aleksandrijske knjižnice. Ona je, prema izračunima, sadržavala oko 30 000 rola papirusa što je još jedan argument za tezu da je broj aleksandrijskih rola bliži brojki od 50 000, a svakako ne više od 100 000.

 

Je li uništenje knjižnice izbrisalo veliki korpus antičkih djela?

Malo prije smo se dotakli knjižnice u Pergamu te stoga i jednog od ključnih dijelova mita o uništenju Aleksandrijske knjižnice. Naime, prema mitu, uništenje knjižnice rezultiralo je nepovratnim gubitkom velikog dijela antičkih spisa. To, dakako, nije istina jer znamo da su u grčkom i rimskom svijetu postojale mnogobrojne velike knjižnice – osim spomenute u Pergamu postojala je, primjerice, i velika knjižnica na Trajanovom forumu u Rimu koja je brojala oko 20 000 rola papirusa (poznata po tome što je imala dvije odvojene prostorije za latinske i grčke autore).

 

Što se čuvalo u knjižnici?

Ovdje dolazimo do jednog od ključnih elemenata mita. Naime, na krilima interpretacija 18. i 19. stoljeća o srednjem vijeku kao „mračnom dobu“, rodila se ideja da je uništenje Aleksandrijske knjižnice nepovratno usmjerilo zapadnu civilizaciju u to mračno doba neznanja. S jedne strane teza ne drži vodu na prethodno ustanovljenoj činjenici da su se mnoga djela prepisivala i čuvala u različitim knjižnicama antičkog svijeta te stoga uništenje jedne knjižnice nije moglo zauvijek izbrisati znanja antičkih autora. S druge strane, kao što to mnogi povjesničari znanosti ističu, mnoga djela i njihove ideje preživjele su kroz cijeli period „mračnoga“ srednjeg vijeka, samo što su ponovnu revitalizaciju (ili „polet“) doživjeli u renesansni kada se „nanovo otkrivaju“. No, možda je ključan element onaj treći – naime, znanost kakvu mi danas poznajemo nije postojala u antičkom svijetu. Štoviše, čini se – temeljem do danas iz izvora poznatih antičkih autora koji su radili u knjižnici – kako je „istraživanje“ u Aleksandrijskoj knjižnici primarno bilo fokusirano na antičku poeziju! Iako su antički autori neupitno utjecali na razvoj moderne znanosti uglavnom su djelovali unutar filozofije te je njihova tumačenja možda najbolje promatrati kao krajnje racionalne pokušaje razumijevanja temeljnih propisa fizičkog i prirodnog svijeta, no ti „pokušaji“ temeljili su se na filozofiji, induktivnim pristupima i ideji racionalnog zaključivanja, a ne – kao moderna znanost – na mjerenjima, eksperimentima i propitivanju prethodno etabliranih teza (možda je najbolji primjer toga humoralna teorija proizašla iz hipokratsko-galenovske tradicije, koja je sve do ranoga novog vijeka ostala temelj europske medicine i čiji se postulati počinju propitivati tek u 17. stoljeću, a potpuno je odbačena tek teorijom stanica u 19. st.!). Aleksandrijski učenjaci daleko su se više bavili poezijom, analizom teksta, gramatikom, leksikografijom i retorikom nego bilo čime što bismo vidjeli kao „znanost“. Dakle, možemo zaključiti kako je teza da je uništenje jedne knjižnice „unazadilo znanost 1000 godina“ neutemeljena na više razina.

 

Tko je zapravo uništio Aleksandrijsku knjižnicu?

Odgovor na ovo pitanje iako krajnje neatraktivan, zapravo je veoma logičan. Dva su glavna krivca za nestanak Aleksandrijske knjižnice – vrijeme i novac. Kako je vrijeme odmicalo interes egipatskih vladara za knjižnicu je slabio, a time i financijska sredstva kojima je knjižnica raspolagala. U slučaju Aleksandrije, ali i općenito antičkih knjižnica, pitanje financija bilo je mnogo važnije nego li je to za današnje knjižnice. Naime, papirus je mnogo delikatniji materijal od papira te je mnogo podložniji oštećenjima. Knjižnice su trebale imati mnogobrojno osoblje koje je bilo zaduženo za održavanje biblioteke (popravke, prepisivanje oštećenih knjiga, itd.). Situaciju je dodatno komplicirao nedostatak „sigurnog“ umjetnog svjetla koje se moglo koristiti u knjižnicama – naime, kao što se može i očekivati, svijeće i lako zapaljiv papirus savršen su recept za katastrofe većih i manjih razmjera.

Međutim, kao što izvori svjedoče, čini se kako je knjižnica ipak pretrpjela nekoliko materijalnih oštećenja tijekom sukoba koji su svakako pripomogli njenom slabljenju i propadanju, no nisu značili njen kraj (a i vrijeme spomenutih „uništenja“ već pripada periodu „silazne putanje“ povijesti Aleksandrijske knjižnice). Iako za svako od „uništenja“ postoje historiografske rasprave o utemeljenosti izvora te razmjerima uništenja ovdje tek kratko donosimo pregled stavova ne ulazeći u dublje propitivanje:

a) Prvi ili Cezarov požar

Tijekom Cezarovog opsjedanja Aleksandrije 48. pr. Kr. požar se navodno proširio sa Cezarovog brodovlja na aleksandijsku luku te zahvatio i knjižnicu. Antički izvori podijeljeni su po pitanju ovog uništenja – jedni govore u prilog Cezarovom uništenju, a drugi tvrde da je požar zahvatio tek „nekoliko kuća uz more“. Svakako je razvidno da je Aleksandrijska knjižnica preživjela ovu katastrofu, iako vjerojatno uz gubitak značajnog dijela biblioteke, jer je Marko Antonije – kako barem govore izvori – kao poklon Kleopatri predao cijelu kolekciju svezaka knjižnice u Pergamu (iako su neki autori pretpostavili da bi se navod trebao tumačiti kao prijepis/kopiju svih knjiga dostupnih u Pergamu). Osim toga poznato nam je i da je car Klaudije dodao novo krilo knjižnici koje je čuvalo njegova historiografska djela.

b) „Kriza trećeg stoljeća“

Tijekom mnogo širih zbivanja u Rimskom Carstvu, tzv. „krize trećeg stoljeća“, Aleksandrija se našla u žarištu sukoba. Poznato je da su 215. rimski vojnici, po naredbi cara Karakale, opljačkali grad. Iako nemamo spoznaja o tome je li u pljački nastradala i knjižnica čini se razumnim zaključiti da jest. Nova tragedija zadesila je grad 272. u vrijeme cara Aurelijana kada je Aleksandrija žestoko nastradala u borbama protiv pobunjeničkog carstva carice Zenobiae, a nekoliko godina kasnije i pod carem Dioklecijanom.

c) Kršćansko uništenje

Nakon trećeg stoljeća stvari postaju maglovite. Većina autora smatra kako knjižnica nije preživjela jednu od najvećih kriza Rimskog Carstva, no očito su neke „podružnice“ knjižnice, kao što je hram Serapion ili Serapeum, nastavile postojati. O tome je li Serapeum u 4. stoljeću još uvijek sadržavao sveske papirusa postoje različita mišljenja, no ako i jest riječi je tek o sjeni nekadašnje slavne „Velike knjižnice Aleksandrije“. Hram je 391. zatvoren i opljačkan u sklopu šire reforme cara Teodozija koji je iste godine zabranio poganske religije te naložio zatvaranje svih poganskih hramova u Carstvu.

d) „Posljednji čavao u lijes“? – muslimansko osvajanje Egipta

Unatoč tome što se gotovo svi povjesničari slažu da je do vremena arapskog osvajanja Egipta knjižnica bila već daleka prošlost, u popularni narativ o povijesti knjižnice ušla je i epizoda arapskog osvajanja Egipta. Arapski izvori svjedoče o uništenju knjižnice, a jedan od njih postao je posebno popularan zbog navodne rečenice kalifa Omara (koju ipak treba promatrati više kao religijski exemplum, nego li povijesno utemeljenu epizodu):

Ako se knjige iz knjižnice slažu s Kur’anom, mi ih ne trebamo; a ako se protive Kur’anu, uništite ih.

 

Zaključak

Aleksandrija je bila tek jedna od više stotina knjižnica antičkog svijeta te iako najveća nije bila značajnije opskrbljena od drugih „rivalskih“ knjižnica, poput one u Pergamu. Njeno „uništenje“ rezultat je dugoga procesa propadanja, a krivac nije jedna osoba već vrijeme i novac. Ideja znanosti u antičkom svijetu značajno je drugačija od našeg današnjeg poimanja, a osim toga mnogobrojna djela antičkih autora koja su preživjela dokazuju da priču o „stagnaciji znanosti kroz 1000 godina“ zbog uništenja Aleksandrijske knjižnice ne drže vodu. Možda se najbolje poslužiti jednom alegorijom na koju sam naišao u čitanju:

Ako bismo, primjerice, prije 40-ak godina (prije ere interneta) otišli u američku knjižnicu Kongresa i uništili sve što tamo pronađemo da li bi to uništilo i naše znanje o (i iz) knjigama koje su se u njoj čuvale? Izuzev nekoliko rijetkih djela te kataloga koje je knjižnica sastavila za svoje interno korištenje zapravo ne bismo izgubili ništa što se ne čuva i na mnogim drugim mjestima.

Ako mnogobrojna antička djela nisu nestala zbog velikog uništenja najveće antičke knjižnice zašto jesu? Odgovor je ponovno vrlo jednostavan i očekivan – djela su se prestala prepisivati jer, nažalost, nije postojao interes za njih. Mnogobrojna djela antičkih autora koja su sačuvana do danas sačuvana su isključivo jer su nekome i zbog nečega bila važna. Tako su, primjerice, posredstvom Istočnog Rimskog Carstva preživjela antička djela koja su bila važna za očuvanje njihovog vlastitog rimskog identiteta i povijest ili pak (kao što je i slučaj na Zapadu) djela koja su bila važna u obrazovanju. Kao što je to dobro sumirao bizantolog Anthony Kaldellis: „Kada sljedeći put uđete u knjižnicu punu klasika znajte da gledate bizantsku knjižnicu“. Oslanjajući se na njegovu misao možemo samo zaključiti ovaj rad s: „Kada sljedeći put pročitate o izgubljenim antičkim djelima znajte da za njihov nestanak nije krivo uništenje jedne knjižnice, niti jedan rimski car, diktator ili neki drugi pojedinac, niti jedna religijska ili društvena skupina, već vrijeme i, nažalost, manjak interesa.“

 

Preporuke za čitanje:

Ancient libraries, ur. Jason Konig, Katarine Oikonomopoulou, Greg Woolf (Cambridge: Cambridge University Press, 2013).

Diana Delia, „From Romance to Rhetoric: The Alexandrian Library in Classical and Islamic Traditions,“ The American Historical Review 97/5 (1992): 1449 – 1467.

James Hannam, „The Foundation and Loss of the Royal and Serapeum Libraries of Alexandria,“ Bede’s Library.

Lionel Casson, Libraries in the Ancient World (New Haven, London: Yale University Press, 2002).

Roger S. Bagnall, „Alexandria: Library of Dreams,“ Proceedings of the American Philosophical Society 146/4 (2002): 348 – 362.

Tom O’Neill, „The Great Myths 5: The Destruction of the Great Library of Alexandria,“ History for atheists.

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA