Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Jedno takvo pitanje jest i legendarni “Pad Rimskog Carstva” na Zapadu. Iako u popularnoj kulturi – ali nažalost i u školskim udžbenicima – prevladava narativ o ‘velikim barbarskim hordama’ koje ruše rimsku civilizaciju, dio povjesničara sagledao je urušavanje Zapadnog Rimskog Carstva iz drugoga kuta – je li u konačnici Rim zapravo pokorio ‘barbare’?

Polazišne točke

Osnovno polazište od kojega povjesničar Walter Goffart kreće jest da su barbari i Rimljani u kasnoj antici dio istoga svijeta te da kohabitiraju dugi niz stoljeća. Dok klasična historiografija (ali i popularna kultura) širenje barbara po rimskom svijetu vidi kao invaziju, zapravo je riječ o naseljavanju na ‘poziv’ Rima. Stariju interpretaciju Goffart povezuje s idejom ‘mračnog doba’ koje je, po interpretacijama renesansnih intelektualaca, uslijedilo na Zapadu nakon propasti (Zapadnog) Rimskog Carstva, ali i tijekom posljednjih stoljeća zapadne rimske države zbog ‘trovanja’ rimske civilizacije usred dodira s barbarima. Takve navode možemo odbaciti, pogotovo ako sagledamo ključne elemente rimske civilizacije – rimska vjera (kršćanstvo), administracija, jezik, književna i umjetnička djela nastavljaju živjeti kroz cijeli srednji vijek.

 

Mjesto ‘barbara’ u kasnoj antici?

Tipični prikaz ‘Seobe naroda’ iz školskih udžbenika.

Uvriježeni narativi o događajima koji prethode padu Zapadnog Rimskog Carstva (ZRC) manje-više prate isti obrazac: germanske populacije kreću iz svojih udaljenih mjesta podrijetla na sjeveru, upuštaju se u dugačke migracije, napadaju Rimsko Carstvo i u konačnici ga ruše i osnivaju vlastita kraljevstva na rimskom tlu, a borba Rima (koje se poistovjećuje s europskom civilizacijom) i barbara prikazivana je kao borba za život ili smrt. Dovoljno je otvoriti bilo koji osnovno- ili srednjoškolski udžbenik i u njemu ćemo pronaći karte koje potvrđuje takav prikaz – naizgled homogene skupine, objedinjenje pod jasnim imenima kreću se, pravcima označenim strelicama, zajedno prema Rimskom Carstvu te se u konačnici zaustavljaju na ‘kraju’ kartografske strelice i osnivaju svoja kraljevstva nakon što su srušili Rimsko Carstvo.

Pet snažnih prigovora toj tezi

  1. Barbari nisu bili jedinstvena skupina.
  2. Spomenuti barbarski gentes nemaju međusobni osjećaj solidarnosti. Germani, ili oni koje Rimljani (ili kasnije povjesničari) nazivaju Germanima, nisu imali međusoban osjećaj ‘germanstva’ koji bi ih povezivao.
  3. Barbari nisu imali želju rušiti Carstvo. Štoviše, kada bi dobili rimsku ponudu za naseljavanje spremno su je prihvaćali, a mnogi lojalni vojnici i državnici kasnoantičkog Rima bili su barbarskog podrijetla.
  4. Kraljevstva Gota, Burgunda i Franaka nisu rezultat osvajanja! Kraljevstva su stvorena na poticaj Rima i na rimskim pravnim temeljima.
  5. Rezultat dodira između Rima i susjeda (barbara) uglavnom je bio pozitivan.

Razarajuća priroda barbara?

Iako ima slučajeva koji nesumnjivo pokazuju da je odnos Rima i barbara znao završiti krvavim i dugim ratovima, prečesto se zanemaruje da su i rimski građanski ratovi bili u najmanju ruku jednako krvavi. Barbare i Rimljane stoga ne treba gledati kao dva odvojena svijeta, već kao dio iste sredine.

Goffart povlači paralele između kršćana i barbara, na slikovit način dočaravajući kako bismo trebali gledat na kasnoantičke barbare:

Barbari su … legitimni ‘stanari’ kasnoantičke rimske države, kao što su to prije njih bile još jedne pridošlice – kršćani … treba ih se gledati ne kao Rimu strano tijelo, već kao integralni dio kasnorimskog društva.

Kao što su kršćani – prethodno proganjani i marginalizirani – vremenom postali integralni dio rimskog društva i kulture, tako su i barbari tijekom kasne antike postali sastavni dio rimske države! ZRC ne samo da nije tjeralo svoje barbarske susjede, već je aktivno gledalo kako ih ukomponirati u rimsko društvo. Takva situacija nikako nije presedan u rimskoj povijesti – u vrijeme Republike postojale su pomoćne jedinice italskih saveznika koji se kasnije uspijevaju izboriti/zaraditi rimsko građansko pravo, a već od vremena ranoga Carstva postojala je Auxilia koja se punila iz redova ne-Rimljana (koji su potom nakon 20/25 godina službe za nagradu dobivali rimsko državljanstvo).

Dakle, barbari su bili dobrodošli, no bilo je ključno da ih se ‘dovede u red’ i nauči živjeti i ponašati po rimskim obrascima – upravo je to bio ključ očuvanja rimske hegemonije.

Između 3. i 7. stoljeća možemo vidjeti dva ključna smjera rimskog djelovanja (u odnosu na barbare):

  1. Rim ‘uvozi’ barbare u carsku službu (naročito vojnu službu gdje vremenom mijenjaju sve skuplje regularne plaćene vojnike). Tu nije riječ samo o izravnom ‘uvozu’ vojnika i ljudi unutar granica rimskih limesa, već i u širenju rimskog utjecaja na barbarske poglavice izvan granica limesa (u tzv. Barbaricum-u) te kristijanizaciji barbara.
  2. Rim jasno pokazuje svoju nadmoć nad barbarima, čak i nasilno ako je potrebno. Ponovno ovaj proces nije vidljiv isključivo ‘na terenu’, već (vrlo važno) i u knjigama te kulturi! Rimska djela, koja će u stoljećima nakon nestanka rimske vlasti na Zapadu postati uzor učenosti, slavila su kulturnu i vojnu nadmoć Carstva.

Rezultat navedenih procesa i međuovisnosti regrutacije i ‘utišavanja’/poniznosti bila je – kako to Goffart naziva – konačna rimska pobjeda (eng. Rome’s Final Conquest). Rim je stvorio romanizirane barbare koji su se borili za Rim i prenosili slavu Rima, čime je dugoročno Rimsko Carstvo sebi osigurali – doduše nesvjesno! – slavu i tradiciju koja živi do danas.

 

Nekoliko zaključnih točaka

  1. Zemlje barbara nisu bile zaseban svijet od Rima, već samo razdvojeno i neorganizirano produženje Rimskog Carstva.
  2. Ono što u popularnoj kulturi nazivamo ‘barbarska invazija’ zapravo je bila regrutacija stranaca u rimsku službu.
  3. Iako je bilo sukoba između barbara i Rimljana oni nisu ni po čemu drugačiji, značajniji ili krvaviji nego međusobni sukobi samih Rimljana.
  4. Je li Rim pao ili ne manje je bitno pitanje. Važno je da Rim nikada nije odbačen!

 

Konačna ‘pobjeda Rima’

Iako je moć Rima prema kasnoj antici bila u geografskom smislu sve ‘stisnutija’, reputacija o moći Carstva nastavila je živjeti. Ideal rimske države živio je na Zapadu – ako gledamo samo u „formalnom smislu“ – sve do 1806. godine, nakon što je ‘zapadni Rim’ poznato oživljen krunidbom Karla Velikoga na Božić 800. godine. Ako gledamo i neizravne utjecaje možemo zaključiti kako ideal Rima kao prototipa carstva živi do danas. Stoga je nemoguće prenaglasiti utjecaj koje je Carstvo ostavilo iza sebe.

Iako su invazije barbarskih skupina (s naglaskom na množinu i nekoherentnost te raznolikost tih skupina) oslabile Rim izvana, daleko su problematičniji bili unutarnji sukobi i niz građanskih ratova koje je država proživljavala tijekom 3., 4. i 5. stoljeća.

Ključni elementi rimske civilizacije nastavili su živjeti kroz cijeli srednji vijek – rimska vjera (kršćanstvo), administracija, jezik, književna i umjetnička djela. Time je Rim u konačnici uspio ‘osvojiti’ svoje barbarske susjede, iako možda nije preživio na Zapadu – spomenuti barbari više nisu bili ‘barbarski’, već su se ‘romanizirali’, a ideali rimske države, kulture i civilizacije postali su nešto čemu su svi težili te osnova i temelji na koje su se oslanjala sva post-rimska barbarska kraljevstva.

 

Preporuka za čitanje:

Walter Goffart, „Rome’s Final Conquest: The Barbarians,“ History Compas 6/3 (2008): 855 – 883.

Walter Goffart. Barbarian Tides: The Migration Age and the Later Roman Empire. Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 2006.

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA