Krajem srpnja ove godine navršilo se 70 godina otkako je u Velikoj Britaniji prvi put objavljena „Prstenova družina“ J. R. R. Tolkiena. Premda je golem interes za njegovo književno stvaralaštvo pokrenut već objavom „Hobita“ (1937.), posljedicom čega i jest postalo pisanje „Gospodara prstenova“ kao svojevrsnog nastavka, tek je novije vrijeme donijelo niz radova i knjiga posvećenih njihovoj analizi iz različitih aspekata. Dok su posebno zanimljivi teološki osvrti na bogatu katoličku simboliku utkanu u sva Tolkienova djela, postavilo se napokon i pitanje – može li se, eksperimenta radi, Tolkienovom svijetu pristupiti i iz povjesničarske perspektive? Potvrdan odgovor svojom je knjigom High Towers and Strong Places: A Political History of Middle-Earth prije desetak godina pokušao ponuditi Timothy R. Furnish, povjesničar s Državnog sveučilišta u Ohiu.

Navodeći kako je Tolkiena zavolio još od školskih dana, Furnish kao glavno područje svog zanimanja ističe politička pitanja Međuzemlja, geopolitičke strategije glavnih likova i državna uređenja političkih cjelina koje Tolkien spominje. Odnosno, budući da su povijest nasilja i odnosa moći u Međuzemlju dosad slabo obrađene, autor postavlja pitanje – mogu li se načela vojne i političke historije ovog svijeta primijeniti na fikcionalni Tolkienov? Na kraju krajeva, i sam je Tolkien u nekoliko navrata o svom pisanju izjavio:

I am historically minded. Middle-earth is not an imaginary world. The theatre of my tale is this earth, the one in which we now live.

Sam „Gospodar prstenova“ koncipiran pak je tako da je prikazan kao da je sastavljen pomoću sačuvanih iskaza samih sudionika događaja o kojima govori, zapisanih u Crvenoj knjizi, koja je navodno pristigla do autora. Iako je Međuzemlje puno fiktivnih bića, od velike pomoći u oslikavanju realističnosti iznimna je Tolkienova spretnost u uvjerljivom worldbuildingu s logičnim internim zakonitostima – plastično rečeno, milje su milje, dani su dani, vremenske su prilike vremenske prilike. (Poznati su slučajevi u kojima je Tolkien detalje priče mijenjao u nekoliko navrata kako bi kretanje likova terenom koji opisuje sveo u realne mogućnosti, odnosno prilagodio čak i očekivanom položaju nebeskih tijela u zadanim datumima.) U tom kontekstu doista se čini moguće provođenje historiografskog eksperimenta tretiranja fiktivne književnosti kao historiografije (što nas približava i razdoblju historiografije prije procesa njenog poznanstvenjenja u osvit suvremenog doba).

Dok neki dijelovi Furnishove knjige nisu jednako uspješni (jer, na kraju krajeva, Tolkien – kao što je G. R. R. Martin, čiji je stil pisanja upravo suprotan, svojevremeno prigovorio, nije svoje djelo opteretio detaljima poput Aragornove porezne politike), prikaz političkih cjelina Međuzemlja i njihovih najosnovnijih karakteristika pomoću povjesničarske terminologije daju zanimljiv pogled na Tolkienove zapise.

*   *   *

Timothy R. Furnish svoj pregled tako započinje nabrajanjem vilenjačkih kraljevstava od Prvoga do Četvrtog doba međuzemaljske povijesti. Kao njihovu osnovnu karakteristiku ističe organiziranje oko moćnih, besmrtnih, pojedinaca – Lorien pod Galadriel i Celebornom tako bi, unatoč izbjegavanju službenih titula, bio monarhija, kao i Thranduilova državina u sjevernom Mrkodolu, dok bi Elrondov Imladris nalikovao idealu ‘dobroćudne diktature’, odnosno svojevrsnom trajnom vojnom logoru izraslom iz pribježišta.

Ipak, budući da su u razdoblju u koje je smještena radnja „Gospodara prstenova“ glavni Sauronovi oponenti bili ljudi, njihovim je političkim cjelinama posvećeno i najviše pažnje. Politički proizašla iz Numenora kao – na vrhuncu moći – transkontinentalnog imperija, kraljevstva Arnor i Gondor u Tolkienovom su tekstu pažljivo povijesno kreirana (posebice u Dodatcima na kraju „Povratka kralja“), što odražava njihovu važnost i povezanost sa stvarnim svijetom. Dakako, riječ je ponovo o državama monarhijskog uređenja u kojima dinastičku vlast kroz stoljeća u rukama drži elita doseljena s propalog Numenora – upravo prilikom pokušaja miješanja sa starosjedilačkim stanovništvom dolazi do kriza unutar vlasti i građanskih ratova, odražavajući time međupovezanost ideje o čistoći vladarske krvi i legitimiteta vlasti. Susjedni Rohan također je monarhija, no vjerojatno naglašenijeg feudalnog i znatno slabije centraliziranog karaktera; riječ je o državi koja je u klijentističkom odnosu spram Gondora, uslijed čega je uobičajen boravak prijestolonasljednika kroz određeno razdoblje na poduci u Minas Tirithu. Na kraju, zanimljiv slučaj čine i Dolje kod Erebora kao monarhijski grad-država te Esgaroth/Jezergrad kao – uz Shire i vjerojatno Bree – jedina politička tvorevina s obilježjima barem ograničene (oligarhijske) demokratičnosti.

Što se patuljaka tiče, njihova su kraljevstva zapravo podzemni gradovi-države, o čijem unutarnjem ustroju nije poznato više podataka. Važnije je istaknuti simbiotski karakter njihovog odnosa s ljudima – u zamjenu za plodove zemlje i ostatak svakodnevnih potrepština, patuljci nude svoje kovačke proizvode i koristi graditeljskog umijeća. Konačno, u pogledu hobita ističe se njihovo naseljavanje Shirea sporazumno s arthedainskim kraljem Argelebom II. koje je primjer tipičnog odnosa s masovno doseljenim stanovništvom koje država nema unutarnje snage aktivnije podložiti – pravo naseljavanja dano je u zamjenu za obvezu održavanja mostova i puteva, opskrbu glasnika prilikom prolaska kroz Shire i priznavanje vrhovne kraljevske vlasti. Kada bi se tome mogla pridodati i vojna uloga (što zbog miroljubive naravi i neadekvatne veličine hobita, dakako, nije bilo moguće), ovakav bismo ‘društveni ugovor’ mogli usporediti s određenim zajednicama i s našeg prostora. Kao što je već spomenuto, demokratsko uređenje Shirea očituje se ponajprije u trodiobi vlasti između nasljednog gospodara Bucklanda kao granične pokrajine, thaina kao (teoretskog) zapovjednika vojnih snaga i gradonačelnika Michel Delvinga kao demokratski biranog civilnog dužnosnika.

Što se zle strane tiče, intrigantna je usporedba Sarumanovog Isengarda s Pruskom – osim najnaglašenije razine industrijaliziranosti, riječ je o vojsci s državom, a ne državi s vojskom. Naravno, najvažnijim zlim političkim entitetom ostaje Mordor pod Sauronovom vlašću – dok je u trenutcima njegove odsutnosti unutarnji život oračkih zajednica sveden na anarhiju, nakon jačanja vlasti Sauron nad svojim podanicima uspostavlja teokratsku vlast boga-kralja koji orke reducira na potpuno slijepu poslušnost svojoj volji, dok ljude s juga i istoka Međuzemlja kontrolira strahom i postavljanjem sebi odanih despota.

U kontekstu ‘međunarodnih odnosa’, navodi autor, Prvo doba Međuzemlja obilježeno je Morgothovom hegemonijom s težnjom prema uspostavi unipolarnosti; Drugo doba započinje multipolarno, razvija se u bipolaran odnos snaga između Numenora i Saurona, nakratko svjedoči uspostavi unipolarnog numenorejskog imperija i završava multipolarno; Treće doba također je obilježeno određenom razinom multipolarnosti, no s tendencijom svrstavanja na dva suprotstavljena bloka, što nužno dovodi do težnji da ga se usporedi s hladnoratovskom podjelom svijeta u kojem je Tolkien 1954. godine objavio „Prstenovu družinu“, koliko god da se on za života ustrajno protivio takvim analogijama.

Iz navedenog Furnish izvodi zaključak kako je rat u Međuzemlju, koji čini glavni zamašnjak radnje „Gospodara prstenova“, zapravo neizbježan ne samo zbog teološko-vrijednosnih, nego i zbog geopolitičkih razloga – radi se o suprotstavljanju sustava temeljenih na koliko-toliko odgovornoj vlasti i vladavini prava sa svojim suprotnostima u svijetu koji je nedovoljno velik za njihovu istovremenost. U takvom kontekstu nasuprot vilenjačkom izolacionizmu (ipak povremeno otklanjanom u korist većeg dobra, ako dolazak vilenjačke vojske u Helmovu klisuru i jest tek plod Jacksonove redateljske mašte neutemeljen na književnom predlošku), važan preduvjet suradnje raznih ljudskih zajednica i političkih cjelina čini uporaba zajedničkog jezika (kao temelja zajedničke kulture) na zapadu Međuzemlja.

*   *   *

Što dakle zaključiti o Furnishevom historiografskom eksperimentu? S obzirom na ograničenost izvornog materijala na kojem je radio, odnosno Tolkienov stil pisanja i kreiranja radnje koji se pretjerano ne opterećuje unutarnjim funkcioniranjem pojedinog društva o kojem piše, upućivanje kritike zbog površnog pristupa bilo bi neutemeljeno. Iako knjiga vjerojatno neće oduševiti obožavatelje „Gospodara prstenova“ koji bi među njenim koricama očekivali pronaći nešto spektakularno novo, moguće ju je ocijeniti kvalitetnijom od većeg dijela slične literature koja se danas nudi na tržištu. U mjeri u kojoj je to bilo moguće autor doista uspješno na političke entitete, kraljevstva i narode iz Tolkienovog fiktivnog svijeta primjenjuje određene koncepte iz političke historije/teorije – Mordor doista biva predatorskom državom čija ekonomija velikim dijelom ovisi o pljački i porobljivanju susjednih područja, Shire svoju demokratičnost duguje kulturnom supstratu miroljubivog hobitskog društva, dok Isengard zaista podsjeća na državu čiji ubrzani razvoj može rezultirati jedino involviranjem u rat. Koliko god da bi ga Tolkien mrzio, kada se stvari postave tako, povlačenje paralela sa suvremenim svijetom je neizbježno.

Je li političku povijest Međuzemlja onda moguće napisati ili ne? Čini se kako ova knjiga dokazuje da jest. A je li ona potrebna? Odgovor na to pitanje prepuštamo čitatelju.

Preporuka za čitanje:

Furnish, Timothy R. High Towers and Strong Places: A Political History of Middle-earth. S. l.: Timothy Furnish, 2016.

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA