Je li „Dječji križarski rat“ doista bio dječji križarski rat?

U proljeće 1212. godine, slijedeći Nikolu iz Kölna i pastira Stjepana iz Francuske, tisuće djece napustile su svoje roditeljske domove, krenuvši na put u Svetu Zemlju u uvjerenju kako će Bog upravo njima, nevinima, omogućiti zauzimanje Jeruzalema, nakon nekoliko uzastopnih pokušaja grešnih moćnika i kraljeva. Prešavši Alpe s molitvom i pjesmom na usnama te sišavši u Italiju, djeca su očekivala kako će se Sredozemno more čudesno rastvoriti pred njima, omogućujući im nastavak putovanja po suhom. No, kada do toga nije došlo, pristala su ukrcati se na lađe nekih trgovaca koji su ih, umjesto do Svete Zemlje, odveli do najbližih afričkih luka i tamo rasprodali u muslimansko roblje.

Ovako, s više ili manje detalja, otprilike izgledaju uobičajeni zapisi o Dječjem križarskom ratu, pojavljujući se ne samo na raznim internetskim stranicama, već i u historiografskim djelima pa i udžbenicima povijesti. Opisani prizori pritom imaju ulogu ne samo uputiti čitatelja u tijek jednog od najneobičnijih srednjovjekovnih događaja, već ga i potaknuti na zaključak o opasnostima vjerskog fanatizma, odnosno prikazati čitavu ideju križarskih pohoda kao apsurdnu. Međutim, među dijelom povjesničara, a temeljena na pažljivom proučavanju izvora, s vremenom se pojavila kritika opisanog narativa, nagrizajući samu njegovu srž – navod o sudjelovanju djece u pohodu. Već 1977. godine tu je tezu u svom članku „The Children’s Crusade of 1212“ detaljno razradio jedan od vodećih nizozemskih medievista, Peter Raedts.

Problematizacija izvora

Osnovno povjesničarsko pitanje pri razmatranju „Dječjega križarskog rata“ određivanje je mjesta na kojem legendarni dodatci smjenjuju činjenice. Odgovor na to može dati samo pažljiva analiza izvora – obrađujući ih, Raedts je izdvojio pedesetak kronika u kojima se događaj spominje, varirajući od tek nekoliko riječi ili redaka do pola stranice teksta. S obzirom na vrijeme nastanka tekstovi su pritom podijeljeni na tri skupine:

1. izravni zapisi – napisani do 1220. godine
2. naknadni zapisi sudionika – napisani između 1220. i 1250. godine
3. zapisi nastali temeljem izvještaja iz druge ili treće ruke – napisani nakon 1250. godine

Dakako, osim vremenske distance, značajnu ulogu odigrala je i prostorna udaljenost autora tekstova od događaja o kojima su pisali. Uslijed toga, kao i natuknute fragmentarnosti, od spomenutih pedesetak tekstova kao relevantna za daljnju analizu isprofilirala se 21 kronika. Najkasnijima od njih pritom je, dakako, potrebno pristupati s najvećim oprezom, no i one imaju svoju povijesnu vrijednost, ponajprije u svjedočenju o opstojnosti križarske tradicije u pojedinim krajevima. Ipak, kako će nastavak teksta prikazati, autori na početku ovog članka spomenutog narativa o „Dječjem križarskom ratu“ glavninu su podataka nekritički preuzeli upravo iz takvih izvora.

Rekonstrukcija događaja putem izvora

No, ako je gore navedena slika događaja iskrivljena, što se onda doista dogodilo te 1212. godine?

Njemački prostor

Nedugo nakon Uskrsa spomenute godine na njemačkom i francuskom prostoru doista je došlo do društvenog komešanja koje je rezultiralo time da su osobe u izvorima označene uglavnom kao pueri masovno krenule napuštati polja i pašnjake te se kretati prema jugu. Na njemačkom prostoru uskoro se kao vođa isprofilirao neki Nikola iz Kölna, pripovijedajući da je primio anđeosku viziju koja mu je naredila da krene prema Svetoj Zemlji; svoje je izabranje Nikola potvrđivao i brojnim čudima. Bitno je pritom naglasiti kako nikakvog – primjerice, kleričkog – nagovaranja na takav postupak, prema izvorima, nije bilo; štoviše, stariji i odgovorniji članovi zajednice na sve su načine pokušavali zaustaviti pohod. No, vodeći se mišlju da će nevini osloboditi Božji grob, što grešni nisu mogli, pueri su nastavili svoj put, krećući se dolinom Rajne.

Konačno, 20. kolovoza, prešavši bavarske i austrijske Alpe – pri čemu ih je nemalen broj stradao – pueri su stigli u Piacenzu. S obzirom na spomene prolaska rastuće procesije kroz razna mjesta, moguće je zaključiti da su pritom putovali prosječnom brzinom od 35 kilometara dnevno. No, kad je oko 7000 osoba svih dobi i oba spola napokon stiglo i do Genove, more se nije razdvojilo. Većina sudionika pohoda potom se razočarana stala vraćati kućama, prilikom čega više nisu dočekivani s oduševljenjem, već s napadima i sramoćenjem (posebice neudate djevojke koje su se vratile trudne), dok su najuporniji pokušali u još nekoliko luka (uključujući Marseilles, pri čemu nije isključeno da su neki doista na prevaru prodani u roblje) ili nastavili hodočašće do Rima.

Francuski prostor

S druge strane Rajne, u Francuskoj je prilično istovremeno došlo do tek po nekim elementima sličnog pohoda. Naime, vidjevši navodno samog Krista, pastir Stjepan od njega je dobio pismo za francuskog kralja. Čudotvorstvom također okupivši veliko mnoštvo (uglavnom pastira i osoba sličnoga društvenog statusa) Stjepan je potom postao predvodnikom pohoda do Pariza. Premda se i u tim krajevima okupilo do nekoliko desetaka tisuća osoba, nakon audijencije kod kralja – koji je pismo primio, a poslanicima odredio da se vrate kućama – pokret se raspršio, izvršivši svoju inicijalnu zadaću.

Dok postoji mogućnost da se razvio pod utjecajem onovremenih procesija održavanih u sjevernofrancuskim gradovima ili pak propovijedanja pohoda protiv Albigenžana, u najranijim kronikama nigdje se kao mogući cilj ne spominje Jeruzalem; takvi elementi pridodani su tek kasnije, kreacijom narativa o „Dječjem križarskom ratu“, odnosno spajanjem francuskih događaja s onima iz njemačkih krajeva.

Jesu li pueri doista bili djeca?

S obzirom na primarno značenje u naslovu spomenutog termina, a zanemarujući veći broj drugih tragova, mnoštvo povjesničara pri pisanju o događajima iz 1212. godine a priori je pred očima imalo kolone bosonoge dječice koja pod križevima koračaju prema Italiji, što je potom utjecalo i na sve ostale zaključke. Međutim, pritom su zanemareni i ostali termini koji se – više ili manje često – pojavljuju u kroničarskim izvještajima o pohodu: servulorum et ancillarum et virginum infinitus numerus (bezbrojno mnoštvo slugu, sluškinja i djevica), pauperes (sirotinja), pastores (pastiri) ili multitudo peregrinorum (mnoštvo hodočasnika). Tek kod dva autora izrijekom se spominju infantes, koje je moguće protumačiti isključivo kao malodobnu djecu.

Kako bi pojasnio što je stoga tu bilo posrijedi, Raedts se osvrnuo na nekoliko čimbenika. Kao prvo, tijekom srednjovjekovlja terminom pueritia označavana je i dječačka dob od 7. do 14. godine, ali ponegdje i adolescencija sve do 28 godina starosti; time je objašnjeno i zašto se neki od puera u izvorima označuju kao oženjeni, dok se ističe i da su se neke od djevojaka s pohoda vratile trudne, što dakako ne bi bilo moguće da nisu ušle barem u pubertetsku dob.

No, za tumačenje značenja pohoda puno je zanimljiviji i važniji navod kako su se puerima u srednjem vijeku nazivali i sluge ili nadničari (Aries), kao i „drugi sinovi“ (Duby), odnosno oni koji nisu uspjeli naslijediti očevinu, već su prepušteni preživljavanju na neki drugi način. Doista, početkom 13. stoljeća kombinacija agrarne prenapučenosti nakon ekonomskoga booma i unutarstaleškog raslojavanja u seoskim je prostorima Zapadne Europe stvorila poveći sloj seoskog proletarijata, osuđenog na preživljavanje čuvanjem stada, bavljenjem zanatima ili nadničarenjem.

Takvo tumačenje u skladu je s izvorima koji sudionike pohoda prikazuju kao iznimno siromašne i ovisne o darovima entuzijastičnog stanovništva prostora kroz koje su prolazili. Živeći kao „žrtve ekonomske revolucije 12. stoljeća“ ovi su ljudi bili skloni potrazi za izvanrednim rješenjima svog statusa, uključujući stoga i vjerovanje vizijama i slijeđenje raznih pokreta, uslijed čega nije nevjerojatno da su se uključili i u pohod na Svetu Zemlju.

Zašto baš Sveta Zemlja?

Započevši pozivom Urbana II. u Clermontu krajem 11. stoljeća, kroz sljedećih dvjesto godina ideja oružanog hodočašća u Svetu Zemlju i pridobivanja svetih mjesta za kršćanstvo u kontinuitetu je tinjala ispod površine srednjovjekovnih društava, izbijajući ponekad u najneočekivanijim trenutcima. Definirajući križarski pohod stoga kao svaku ekspediciju, oružanu ili nenaoružanu, usmjerenu oslobođenju Jeruzalema i drugih svetih mjesta od muslimanske vlasti ili njihovoj obrani, Raedts je bez poteškoća zbivanja iz 1212. godine uklopio u njen sadržaj. Međutim, bitno je istaknuti kako – za razliku od drugih pučkih pohoda, čiji su idealni primjer bili događaji na početku Prvoga križarskog rata – „Dječji križarski rat“ nije nastao u kontekstu očekivanja skore Apokalipse. Ipak, misao u njegovoj pozadini bila je specifična za promatrano razdoblje.

„Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo Nebesko!“ (Mt 5,3)

Već je spomenuto uvjerenje sudionika pohoda kako će upravo oni, neokaljani grijesima, moći i bogatstvom, uspjeti ostvariti ono što moćnici ovoga svijeta nisu mogli; valja se pritom podsjetiti kako se ovi događaji zbivaju nedugo nakon neuspjeha Trećega križarskog pohoda, ali i spektakularnog promašaja Četvrtog. S obzirom na uporabu plovidbe kao osnovnog transporta, iz svih su tih pohoda siromašni bili isključeni. Važno je stoga napomenuti kako je 1212. godine prvi put došlo do formiranja pučkog pokreta bez paralelnog okupljanja viteških vojski – naime, pripremajući se za spomenuti obračun s hereticima na jugu Francuske, papa je tih godina privremeno obustavio propovijedanje pohoda u Svetu Zemlju.

Dva su međusobno povezana duhovna konteksta unutar kojih se sve opisano događalo. Prvi i osnovni među njima čini rast kulta apostolskog siromaštva. Naime, javivši se kao poziv na povratak načinu života rane Crkve, odnosno samih Apostola i Siromaha Krista, a kao odgovor na porast bogatstva u srednjovjekovnom društvu 12. i početka 13. stoljeća, ovaj je kult zagovarao unutarcrkvenu reformu i moralnu obnovu svih njenih dijelova, s naglaskom na kler. Manifestirajući se kroz putujuće propovjednike i dobrovoljno odricanje od bogatstva u korist jednostavnijeg života, ovaj se pokret proširio ne samo ruralnim područjima, već i sveučilištima, uključujući i Pariško, kao jedan od glavnih srednjovjekovnih teoloških stožera, vrhunac doživjevši upravo oko 1200. godine.

Istovremeno, uspješno uklopivši svoj pokret u Crkvu u obliku prosjačkog reda, Franjo Asiški tih je godina prvi put pokušao izvesti svoj naum misijskog putovanja do saracenskog vladara al-Kamila, uvjeren kako će upravo jednostavnim nastupom (i spremnošću na mučeništvo) potaknuti obraćenje muslimanskih neprijatelja. Nije stoga nezamislivo da su slične ideje kolale i među ostatkom nižih slojeva srednjovjekovnog društva, potaknuvši formiranje više puta spomenute ideje o padu Svete Zemlje samo u ruke malenih.

Zaključna razmatranja

Temeljem svega navedenog, Raedts zaključuje kako je, s obzirom na odabrani cilj, barem u njemačkoj komponenti „Dječjega križarskog rata“ doista bila riječ o pokušaju križarskog pohoda. No, istovremeno odbacuje mogućnost da su u njemu sudjelovala prava djeca, smatrajući kako u kronikama prevladavajuća terminologija služi za označavanje ponajprije društvenoga sloja, a ne dobne skupine. Doduše, pritom – zbog niza također navedenih razloga – nimalo nije isključena mogućnost da su prevladavajuću skupinu činile mlade, adolescentne osobe. Kao osnovu „Dječjega križarskog rata“ stoga je potrebno označiti težnju za „reformom ideje križarskog rata“, odnosno zamjenom ideje o doslovnom oružanom pohodu viteških vojski idejom o pobjedi pobožne sirotinje predvođene Siromahom-Kristom.

No, zašto se onda javila i do danas proširila ideja da su u ratu sudjelovala djeca? S obzirom da su nositelji kulta apostolskog siromaštva kritizirali upravo bogati kler i opate etabliranih redovničkih zajednica, koji su zapravo činili kroničare onodobnih zbivanja, jedno od tumačenja mogućnost je svojevrsnog manifestiranja neprijateljstva prema tim kritičarima kroz iskrivljavanje narativa. S druge strane, kasniji povjesničari – iz raznih razloga, uključujući zasigurno dijelom i ideološke – u slikanju klasične slike o pohodu nekritički su se oslanjali upravo na one, mahom tek desetljećima starije, izvore koji su omogućavali takvu interpretaciju, zanemarujući ostale, kao i šira terminološka tumačenja i kontekst u kojem su se događaji iz 1212. godine zbili.

Preporuka za čitanje:

Raedts, Peter. „The Children’s Crusade of 1212“. Journal of Medieval History 3 (1977): 279-324.