Vjerske institucije u svjetskom sukobu
Kao sukob koji je navijestio razaranja totalnog rata dvadesetak godina kasnije, Prvi svjetski rat utjecao je na čitava zaraćena društva, uključujući i njihovu religijsku komponentu. U zapadnoj Europi takav je utjecaj bio dvojak – s jedne strane, izbijanje rata uzrokovalo je privremeno povećanje broja participanata u vjerskim obredima (posebice u Francuskoj), dok su, s druge strane, četverogodišnje ratovanje i užasi koje je ono donijelo dodatno pospješili sekularizaciju i pad društvenog značaja organiziranih vjerskih zajednica (napose u protestantskim zemljama). Bez obzira na razlike u ishodima, zajednička Crkvama na obje zaraćene strane bila je aktivna participacija klera u vojnim naporima – od patriotske agitacije i pružanja humanitarne pomoći i vojnih kapelana do regularnog novačenja svećenstva u rapidno sekulariziranoj Francuskoj.
No, dok je istraženost utjecaja Prvoga svjetskog rata na katolicizam i protestantizam relativno zadovoljavajuća, istraživanja snalaženja Ruske Pravoslavne Crkve u prvom svjetskom sukobu uglavnom su izostala te se zaključci stoga svode tek na površne – i propagandnim akcijama režima čija je vlast uslijedila uvelike uvjetovane – tvrdnje o manjku popularnosti Crkve uslijed potpore autokratskom režimu i nepopularnom ratu te Rasputinovih skandala. Na posebnom udaru takvih ‘zaključaka’ obično se nalaze manastiri, koje su već u prijeratno doba liberalna i revolucionarna inteligencija, ali i dijecezanski kler, optuživali zbog navodne pretjerane odvojenosti od moderniziranog društva i njegovih potreba, pa samim time i ratnih napora.
Kenworthyjevo istraživanje
No, svojim istraživanjem – temeljenima na obradi ponajprije godišnjih dijecezanskih izvješća Svetom sinodu (kao tadašnjem upravljajućem tijelu Ruske Pravoslavne Crkve, umjesto institucije patrijarha, vraćene tek padom carske vlasti 1917. godine) od 1914. do 1916. godine – američki povjesničar i stručnjak za komparativnu religiju Scott M. Kenworthy došao je do drugačijih zaključaka, sažeto ih iznijevši u svom članku „The Mobilization of Piety: Monasticism and the Great War in Russia, 1914-1916“. Uklapajući ga u kontekst porasta važnosti manastira i monaštva u ruskom društvu tijekom 19. stoljeća, Kenworthy je ciljem svog istraživanja odredio ispitivanje mogućih promjena slike manastira u zaraćenome ruskom društvu, odnosno mogućnosti nastanka antiklerikalnih tendencija te povezanosti manastira s laičkim dijelom društva.
Temeljem provedene analize dostupnih povijesnih izvora, potom su se isprofilirale četiri osnovne istraživačke cjeline:
-
neposredni ratni učinak na manastirske zajednice
Prema Kensworthyju, odnosno materijalu što ga je analizirao, ekonomski učinak rata na manastire bio je štetan, ali ne i katastrofalan. U prvom redu, najveći utjecaj na manastire imali su porast cijena i nestanak raspoložive radne snage uslijed mobilizacije. Štoviše, u mobilizacijskom valu obuhvaćeni su i monaški novaci, uslijed čega u vodu pada tadašnja i kasnija propagandna tvrdnja kako su manastiri bili krcati onima koji su pokušavali izbjeći odlazak na bojište. Većina većih i popularnijih manastira (a posebice ženski) takve je teškoće ipak uspješno nadišla uslijed nastavka dolaženja hodočasnika, kao i kreiranja stabilnih gospodarskih sustava na zemljoposjedima u prijeratnom razdoblju. Na najvećem udaru našli su se oni manastiri koji nisu posjedovali dovoljan stupanj samoodrživosti, kao i – dakako – oni koji su se našli na području ratnih aktivnosti u zapadnim krajevima Carstva.
-
načini participacije manastira u ratnim naporima
Očekivano, Kenworthy u ovom dijelu svog članka nabraja ratne aktivnosti koje su ruski manastiri dijelili ne samo s ostatkom ruske populacije, već i s vjerskim organizacijama i ustanovama u drugim zaraćenim zemljama. U prvom redu riječ je o duhovnoj potpori pružanoj vojnicima i članovima njihovih obitelji, bilo služenjem posebnih liturgija bilo poklanjanjem blagoslovljenih predmeta. Dakako, direktno vezana uz to bila je i patriotska agitacija, odnosno uvjeravanje vojnika kako se trebaju boriti za domovinu, pravoslavlje (i pravoslavnu braću na Balkanu) i cara. Ipak, uz to je naglašavana i potreba milosrđa prema civilima i ranjenim borcima na neprijateljskom terenu.
S materijalne strane Kenworthy nabraja i oprimjeruje čitav niz akcija poduzimanih diljem ruskih dijeceza – od pretvaranja članova manastira u bolničko osoblje, a manastirskih zgrada u bolnice do brige za ratne izbjeglice i vojničku djecu te podučavanja invalida novim vještinama, prilagođenima njihovim sposobnostima. Konačno, manastiri su postali i značajnim ishodištima donacija – od financijskih sredstava potrebnih ratnim ili humanitarnim ciljevima, do tkanina, odjeće i obuće izrađivane manastirskom radnom snagom od manastirskih sirovina. Sve to, u kombinaciji s općim ekonomskim stanjem u društvu, mnoge manastirske zajednice dovelo je do ruba materijalne opstojnosti.
-
odnos manastira i pravoslavnih vjernika u ratnom razdoblju
Nasuprot dotadašnjim tezama o nastanku i širenju antiklerikalnih sentimenata uslijed nepovoljne kombinacije iskustava na bojišnicama i crkvene potpore sve nepopularnijem ratu i carskoj vlasti, Kenworthy je temeljem svoje analize izvještaja o broju hodočasnika zaključio kako su poštovanje prema monasima i običaji hodočašćenja ostali sastavnicama ruske duhovnosti. Uslijed toga privlačenje vjernika svečanim liturgijama, pobožnošću monaha i duhovnim vodstvom staraca te čudima vezanima uz relikvije i ikone nastavljeno je kao u prijeratnom razdoblju. Dakako, uz dodatnu ulogu duhovne utjehe u ratnim uvjetima, što je ponegdje dovelo i do rasta broja hodočasnika, pristiglih i iz prilično udaljenih krajeva Carstva. Arhiepiskop Nikon stoga je ustvrdio:
„Rat, kao iznimna božanska kušnja, postigao je veliko djelo: narodna duša je probuđena, kršćanska savjest počela je govoriti i ruski se narod prisjetio običaja svojih otaca, dotad potpuno zaboravljenih pod utjecajem alkohola i drugih grijeha, te se vratio na stari put. Daj, Bože, da ovo buđenje ne bude tek privremeno.“
-
nastavak uobičajenih vjerskih praksi u manastirima unatoč ratu
Naravno, unatoč izbijanju rata monasi u manastirima nastavili su svoje bogoslužne aktivnosti, kao i rukovođenje školama, ubožnicama i ostalim ustanovama vezanima uz njihove zajednice. Očekivano, što su se nalazili dalje od bojišnica, to je ratni utjecaj – na računajući spomenute teškoće zajedničke svim Rusima – na njihovu svakodnevicu bio manji.
Zaključna razmatranja
Dakle, svojim istraživanjem Scott M. Kenworthy dokazao je (iako tek na površnoj razini, dok daljnja mikrohistorijska istraživanja tek predstoje) da su ruski pravoslavni manastiri tijekom ratnih godina nastavili uživati narodnu potporu, potvrđujući ju svojim ratnim doprinosima. S druge strane, liberalna i revolucionarna inteligencija monahe i manastire prezirala je već u prijeratnom razdoblju, dok je ratno (kasnije i revolucionarno) stanje samo pospješilo polarizaciju ruskoga društva, stavivši naposljetku Rusku Pravoslavnu Crkvu na stranu poražene vlasti. Tome je pridonijela i činjenica da su manastiri nemirnu 1917. godinu dočekali znatno oslabljeni ratnim naporima.
