Povodom 750 godina donošenja Statuta grada Dubrovnika razgovarao sam s akademkinjom Nellom Lonza. Mislim da sugovornicu ne treba na poseban način predstavljati. Hrvatska povjesničarka, zaposlena u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Njezina najnovija monografija Ana, Pavo i Grlica. Rekluze i pustinjaci u pobožnom krajobrazu srednjovjekovnog Dubrovnika objavljena je prošle godine. Nakon što pročitate intervju, uzmite je u ruke i čitajte.
Profesorice, vratimo se 750 godina unatrag. Zamislimo da smo dio mase koja sunčane svibanjske nedjelje znacima odobravanja, osluškujući polifoniju gradskih zvona, svjedoči važnom događaju za našu zajednicu. Što donošenje Statuta znači za jednu srednjovjekovnu komunu? Znači li da je sazrela?
NL: Kao što već naznačujete u svojem pitanju, za Statut je i plod zrele komune i podloga koja je dalje oblikuje. Za tadašnji Dubrovnik donošenje Statuta 1272. imalo je doista puno veće značenje od onog praktičnog, jer je Statut postao jedan od najsnažnijih biljega kolektivnog identiteta i to je s vremenom samo raslo. No, treba znati da su svi kolektivni identiteti, a pogotovo oni srednjovjekovni, složeni. Dubrovački statut je za to dobar primjer: donesen je za vrijeme mletačkog gospodstva i Mlečanin na funkciji kneza ga je i proglasio, a svejedno je snažno integriran u dubrovački identitet jer je svjedočio da je dubrovačka zajednica od davnine uređena pravom, što joj je davalo veliki prestiž u odnosu na one koji nisu imali takve vlastite pravne zbornike, ili njihovi nisu bili tako stari. Kroz dugi, preko 500-godišnji povijesni život Statuta, koji je potrajao sve do pada Republike, njegova su mletačka ishodišta zapravo postala nevažna i sjećanje na njih je izblijedilo. To dugo trajanje ujedno je pouka da pravni sustav nije – kako se danas primitivno misli – samo neka zavrzlama propisa po kojima se stalno mora prčkati i krpati rupe (s time što se istom zgodom obično već stvaraju nove), već nešto što treba pisati tako da izdrži kušnju vremena, jer uvijek, čak i onda kada zakonodavci toga nisu svjesni, pravo progovara o vrijednostima i identitetu, sposobnostima i promašajima i može povezivati i jačati društvo, ali i rastakati ga.
Postoji li razlog zašto moramo zamišljati da smo dio mase upravo u 1272. godini. Kakve su okolnosti? Zašto je Statut donesen baš te godine, a ne dvadeset godina ranije ili kasnije?
NL: Statut 1272. nije „pao s neba“. Zalet prema donošenju Statuta bio je dug i kroz nekih pedesetak godina vidimo kako su se sastavljali sve složeniji pravni propisi, „prastatuti“ manjeg opsega. Ta je masa razasuta po pergamenama postajala sve nepreglednija u primjeni i ojačala je želja da se to sredi u jednome tekstu. U isto vrijeme, 1270-ih sazrela je i ideja da se u pravnoj praksi treba oslanjati na školovane stručnjake, pa tada započinje i „uvoz“ stranih bilježnika. U pozadini oba procesa koja žele zajamčiti kvalitetu prava i pravnu sigurnost stoji, dakako, uzlet trgovine i poslova, ne samo onih sa zemljama zaleđa ili pomorskim lukama, već i živi pravni promet u samome gradu, u kojemu je i sitni puk vidio svoju priliku da nešto unovči, pozajmi, oplodi ili proda. Pravni instrumenti u tome postaju važni i vidi se potencijal prava da uredi odnose među ljudima. Statut zato nije samo knjiga o vlasti, već i o brojnim elementima ljudske svakodnevice koje je bilo potrebno urediti.
Ako smo samo dio mase koja potvrđuje donošenje Statuta, znači li to da nismo uzeli udjela u njegovu domišljanju i pisanju?
NL: Vjerojatno u tome nisu imali prste čak ni dubrovački plemići, koji su držali u rukama konce vlasti, a kamo li sitan puk. Tko je čitao puno srednjovjekovnih pravnih tekstova vidjet će ubrzo da je Statut rad profesionalca, vjerojatno stranca koji je imao dovoljno jako pravno obrazovanje da formulira tekst i unese sistematiku. No, on nije pisao iz glave, nego na temelju propisa koje je Dubrovnik već imao i običaja koje je proučio – to dokazuju, na primjer, i hrvatske riječi u tekstu (međa, babica, ledina itd.). Okupljeni puk koji se u trenutku proglašenja našao na trgu čuo je većini nerazumljiv tekst na latinskom, a odobravanje i potvrda imali su više simboličko nego doslovno značenje. Pa ipak, većina je vjerojatno jasno osjećala da se događa nešto bitno što će dati pečat zajednici kojoj pripadaju i odrediti njihove živote. Uzbuđenje, ponos i ostale kolektivne emocije koje se razvijaju pri javnim ritualima važno su vezivno tkivo za svaku zajednicu i grupu, i to je bilo bitno da Statut zaživi.
Što osjećamo u tom trenutku? Je li donošenje Statuta veliko discipliniranje zajednice ili pokušaj osiguravanja skladne harmonije suživljenja? Što očekujemo? Kakve su promjene?
NL: Državna vlast u to vrijeme niti može niti smatra da treba uvesti čeličnu disciplinu „odozgo“. Pogledajte samo mletačku vlast u Dubrovniku u vrijeme kada je donesen Statut – ona upravlja laganom rukom, a ne silom. Alternativa bi bila trošiti silne pare na vojsku stacioniranu u gradu, sa svim logističkim izazovima i rizicima koje to donosi. Srednjovjekovna zajednica je zajednica suživota, ali ponajprije bih rekla da je to zajednica u kojoj opće dobro doista ima prednost pred pojedinačnom koristi. To prestaje biti floskula ako se vlast i društvo po tome ravnaju i ako se to potiče na svaki način i internalizira odgojem. Na dugu stazu to kreira zajednicu zadovoljnih ljudi, koji će potrpiti ograničenja radi opće koristi, jer vide vrijednost na dulje staze. U takvom je sustavu svašta trebalo prihvatiti što pojedincu možda nije bilo po volji, ali znao je da će i drugi proći isto: na primjer, svima se po gradilištu motalo tročlano povjerenstvo plemića, koje je u ime zajednice pazilo da se ne uđe na općinsko zemljište i ne zapriječi prolaz. Trpeljivost prema vlasti i prema obvezama koje nameće život u zajednici smatralo se nečim prirodnim, a državi se načelno vjerovalo jer je svatko nosio svoj teret. Danas društvo često nije u stanju udovoljiti najjednostavnijoj potrebi svojih građana za redom i pravdom, pa odatle i slabi stupanj identifikacije s državom i polarizacije.
Iako nam je i više nego ugodno i simpatično u 1272. godini, vratimo se u 2022., ali budimo i dalje “samo” promatrači događaja. Vidjesmo brojne posjete uglednika Državnom arhivu u Dubrovniku. Što bi „kneževi“, „vikari“, „vijećnici“… naše sadašnjosti mogli naučiti iz osam knjiga i petstotinjak odredbi?
NL: Jedna od dviju moćnih ideja koje napajaju Statut jest ona o „dobroj vladi“, kako se taj ideal nazivao u političkoj teoriji 13. stoljeća, a koja govori o pravdi, otklanjanju utjecaja prijateljstva ili mržnje, jednakom odnosu suda prema svima. Tako i Statut na pr. zabranjuje da onaj tko sudi za vrijeme trajanja parnice sjedne za stol sa strankama, što nije naodmet oslušnuti ni danas (ili pogotovo danas). No, treba znati da je plemstvo vrline i vještine u upravljanju učilo postupno, kroz praksu, od najranije mladosti. Sustav nije dozvoljavao da se na najviše pozicije katapultira nekoga tko nije ponizno i ustrajno prvo pekao iskustvo i znanje na sitnijim dužnostima i pokazao da je državi spreman služiti ne misleći na svoje privatne interese, i onda kada mu se to možda nije mililo.
Jesu li stari Dubrovčani, prilikom donošenja odredbi, bili sitničavi? Gori ili bolji od primjerice starih Korčulana ili Trogirana?
NL: Imate, naravno, i sitničave pravne odredbe, ili nam se one bar takvima čine iz današnje perspektive. Primjerice, u Dubrovniku su se, kao i u drugim razvijenim državama republikanskog uređenja, povremeno donosile odredbe protiv luksuza, koje su zabranjivale pretjerano kićenje, nošenje ekstremnih modnih detalja ili rasipanje skupih namirnica na privatnim banketima. Logika je bila ta da je, ako su teška vremena i ako mnogi moraju „stisnuti pojas“, neprimjereno da se bogati natječu u pokazivanju raskoši. U krajnjoj liniji, i jednostavna crna toga koju su muška vlastela morala nositi uvijek na gradskim ulicama, pa i po vrućini, bila je skoro kao neka uniforma koja je potirala individualno i govorila da je to plemstvo koje drži vlast, ali da ta vlast služi zajednici. Teško je uspoređivati statute, ima tu i priličnih sličnosti, ali i znatnih razlika. Moji su osobni favoriti Splitski statut s početka 14. stoljeća zbog sjajne baštine podestatske uprave koja je u njega ugrađena i Grožnjanski statut iz 16. stoljeća kao primjer nevjerojatne elegancije pravničkoga stila.
Odakle potječu pravne norme? Brojne spominju stari običaj? Kada se i kako događa prelazak s običajnog prava na pisane norme? Koja sve prava baštini dubrovački Statut?
NL: Neke pravne norme u Statutu i jesu odraz starih običaja, bilo da to spominju ili ne. No, treba znati da Statutom i drugi propisima donesenima poslije njega nije mijenjano, pa ni dotaknuto mnogo toga što je vrijedilo u običajnom pravu. Stara je mudrost da ne treba dirati ni normirati ono što funkcionira – dapače, time se nekim odnosima među ljudima ostavlja podatnost i prilagođavanje novoj situaciji, koju bi propis oduzeo. Primjerice, u Statutu nemate skoro ništa o obrtima i svakodnevnoj trgovini, makar kad uzmete u ruke dokumente iz toga vremena, vidite koliko je to bilo živo. Osim običajnog prava, druga ogromna pravna baština, koja se odražava u Statutu, jest europsko srednjovjekovno pravo, koje se temelji na rimskom i kanonskom pravu. Ono je davalo posve ista načela čitavoj razvijenoj Europi, što je olakšavalo protok robe i ljudi, jer nisu bili izloženi nesigurnosti kako će proći u drugoj sredini. Na primjer, načelo da se, ako ima više vjerovnika, oni namiruju prema tome čija je isprava starija, potječe još iz rimskog prava, a sadržano je i u našem Statutu.
Što Vam je najdraže u Statutu? Postoji li neka odredba koja je Vama posebno draga?
NL: Kao zaljubljenik u pravnu povijest, najviše volim odredbe u kojima se ogleda nevjerojatan kontinuitet prava, koji u nekim rješenjima ide od antike do današnjih dana. Svaki obrazovani čovjek koji danas na nekoj kući vidi korintski kapitel prepoznat će antički uzor, ali kod prava se to toliko ne primjećuje, premda je pravo jedna od tvorevina ljudskoga duha s najjačim kontinuitetom. Zato ću izdvojiti odredbu, koju nalazimo i u Dubrovačkom statutu, da ako brod mora odbaciti dio tereta da se olakša i spasi ostatak, šteta se raspoređuje razmjerno na sve trgovce (pa i na one koji nisu morali baciti u valove svoje). Ne samo da je potpuno isto načelo vrijedilo tada u vodama Barcelone, Hamburga i Dubrovnika, nego se primjenjuje još od antičkog grčkog i rimskog prava do današnjih dana (tzv. zajednička havarija). To je dobar primjer snage i kontinuiteta prava, onog prava koje povezuje društva i udaljene zajednice.
Profesorice, hvala Vam na ovom razgovoru!
NL: Hvala Vama, veseli me svaka prilika da osvijetlimo dubrovačku baštinu, a ujedno podsjetimo na njezine spone s društvom u kojemu živimo.
