Sveti Blaž (Vlaho) svetac je kojeg štuju svi kršćani. Po zanimanju liječnik, bio je biskup u maloazijskoj Sebasti, gdje je u svojim tridesetima pogubljen u progonima kršćana oko 316. godine. Jedan je od 14 svetih pomoćnika u katoličanstvu. Ipak, većini čitatelja vjerojatno je poznatiji po svojoj bliskoj vezi s Dubrovnikom, ili – ako hoćete – vezi Dubrovnika s njime.
Identiteti i sveci
Zajednica će u iskazu svojega kolektivnog identiteta posegnuti za očitim simbolom. Taj će simbol njegovi kreatori pažljivo promisliti, razraditi i odrediti kako bi bio prepoznatljiv znak ne samo onima koji nisu dio zajednice, već i onima koji jesu, koji će u njemu prepoznavati sebe. Govoreći o srednjovjekovnim zajednicama – posebice urbanim – samoidentifikacija će se najčešće preliti na lik svetoga zaštitnika i iz njega će dalje proizlaziti. Međutim, izbor sveca, nabava njegovih relikvija i gradnja crkava nije nešto što se radi na brzinu, već se o tome dobro promišlja.
O promišljenom izboru zaštitnika
Dubrovačku obitelj svetaca zaštitnika – sukladno najstarijim relikvijama, titularima crkava i oskudnim povijesnim izvorima – sačinjavali su Pankracije, njegove relikvije u Dubrovniku spominje Konstantin VII. Porfirogenet u spisu O upravljanju carstvom, Ahilej, Domicila, Petronila, Srđ i Bah, Tripun, zaštitnik obližnjeg Kotora, Zenobija i Zenobije te, naravno, Vlaho.
Porijeklo svetačkih kultova vezuje se uz Istok (Bizant) ili Zapad (Rim). Sveti Vlaho pripadao bi prvoj skupini, što je vidljivo i u samom svetačkom imenu koje dolazi od grčke varijante Vlasios, dok će u drugim krajevima svetac biti poznat kao Blaž (lat. Blasius ili grč. Blasios). Njegov kult bio je prisutan i u susjednoj prekojadranskoj Apuliji, što otvara mogućnost langobardskog i normanskog upliva na njegovo štovanje u Dubrovniku. Konačno, izrada relikvije desne ruke sv. Vlaha pripisuje se normanskoj dvorskoj radionici iz prve polovice 12. stoljeća.
Međutim, nemoguće je tvrditi da je svetom Vlahu prije polovice 12. stoljeća pripadalo istaknuto mjesto među ostalim nabrojenim svecima. Izbor zaštitnika promišljen je potez. Vezan je uz komunalno sazrijevanje. Po čemu Vlaho zadovoljava kriterije? Prije svega, on je biskup – rado se za zaštitnike uzima svete biskupe. Zatim, aristokratskog je porijekla i zaštitnik je trgovaca. Konačno, izbor za patrona odraz je i političke orijentacije prema udaljenom Bizantu, ali i dobro usmjerenje prema vlastitoj autonomiji. Zanimljivo je da je sv. Vlaho pogubljen u svojim tridesetima, a redovito ga se prikazuje kao starijeg muškarca s dugom bradom, a brada bi bila dodatan znak njegove mudrosti.
Kada se dogodio izbor? Dubrovački nadbiskup imao je pravo nositi palij – vrpcu od janjeće kože i znak metropolitanske vlasti – na blagdan sv. Vlaha od druge polovice 12. stoljeća. Blagdan i nošenje palija spominju se u papinskoj buli iz 1158. godine. Ranija bula iz 1153. to ne navodi, što bi značilo da je blagdan uveden tijekom 1150ih. Da je blagdan dobio na važnosti svjedoči odredba o sloboštini – sudskom imunitetu – iz 1190. godine (franchisia sancti Blasii). Svatko tko je imao kakav spor mogao je oko svečeva blagdana slobodno doći u Dubrovnik na sedam dana, boraviti bez straha i razriješiti dugovanja. Dakako, ovo se nije odnosilo na zločince. Trajanje sloboštine prošireno je na 15 dana 1453. godine.
Legenda o zaštiti i protumletačka simbolika
Dubrovački kroničari opisujući postanak Dubrovnika, nakon spominjanja mitskog Pavlimira, vrlo brzo dođu do 971. godine uz nju vezujući događaj kada je sv. Vlaho čudesno obranio grad od Mlečana ukazavši se plebanu crkve sv. Stjepana koji je zatim obavijestio vlastelu. Primjerice, anonimni kroničar iz 15. stoljeća slikovito donosi protumletačku simboliku stavljajući u svečeva usta riječi kojima poručuje svećeniku „smatrate ih prijateljima, ali oni to nisu“ (е voi li tenete per vostri amici, ma non sono vostri amici, ma grandi vostri inimici).
Zaključuje se kako takva simbolika, a i sama legenda, ne mogu biti starije od 1358. godine i vremena prestanka mletačkog vrhovništva nad Dubrovnikom. Štoviše, od početka 13. stoljeća do spomenute godine, iz Venecije je u Dubrovnik dolazio knez koji je prilikom investiture primao stijeg sv. Vlaha, a Dubrovčani su mu prisezali na stijegu sv. Marka. Mlečani nisu pokušavali utrnuti svečev kult jer on nije bio usmjeren protiv sv. Marka, već izraz komunalnog identiteta. Tako ni kult sv. Marka u Dubrovniku nije bio poistovjećen s Venecijom, radi se o svecu koji je jedan od četvorice evanđelista i časti ga cijela crkva.
Suparništvo dvaju gradova-republika u legendi je dobilo jednu novu dimenziju, kojoj se dodala legendarna trajnost i starina.
Vlaho i dubrovačka država
Uzlet dubrovačke države, uzlet je dubrovačkog zaštitnika. U povijesnim izvorima sv. Vlaho nije samo zaštitnik, odvjetnik (parac), prvosvećenik. Pridodava mu se titula koju nosi vlastela pa je on vitez (misser), ali i stjegonoša (vexillifer), vladalac grada. Njegov kult i relikvije temelji su države i poretka.
Sveti zaštitnik grada njegov je nebeski ekvivalent, prvi znak njegove samosvijesti koji zemaljske vrijednosti prožima transcedentnim smislom. (…) Svetac, grad i sloboda izjednačeni su pojmovi.[1]
I drugi su dalmatinski gradovi imali svoje zaštitnike – Zadar Krševana i Stošiju, Split Dujma, Kotor Tripuna itd. Međutim, teško ih je uspoređivati s dubrovačkim slučajem jer ih je po mletačkom osvajanju Dalmacije nakon 1409. ponovno potisnuo državni kult sv. Marka. Krilati lav krasio je njihove kule i zidine, dok su kipovi sv. Vlaha zauzimali dubrovačke prostore, zastave, pečate i novac.
Lik biskupa s gradom na dlanu funkcionirao je – rekli bismo danas – kao brand, prepoznatljiv znak u kojemu je zgusnuto i efektno utjelovljeno dubrovačko biće (…) jedna je od tajni opstanka dubrovačke države bio politički marketing velikih razmjera i mudre strategije, a sv. Vlaho u tome je bio rado i često korišten simbol.[2]
U proslavi blagdana – 3. veljače – sudjelovali su – tako reći – svi. Program je bio višednevan uključujući crkvene obrede grličanja, pjevane vespere, mise, blagoslov kruha i svijeća. Admiral mornarice podizao je svečani svečev stijeg – znak sloboštine – i izgovarao pohvalu svecu – Laus – zazivajući mir, pobjedu i obilje.
Svi članovi Velikog vijeća bili su dužni sudjelovati u procesiji. Članovi bratovština s upaljenim svijećama hodaju po ustaljenom redu u procesiji. Klerici nose relikvije. Tu je, u 18. stoljeću, popodne na svečev blagdan i vojna smotra – koja je više simbolička, nego stvarna manifestacija vojne spreme. Zatim razni obrtnički plesovi na otvorenom, ples obilja koje izvode žene, a uključene su i maske jer je pokladno vrijeme.
U doživljaju ‘malog čovjeka’ vjerojatno je dominirao osjećaj snažne kolektivne identifikacije, to su morali biti dani kada se vlastita osobnost na uzbudljiv način topila u raznim grupnim identitetima.[3]
Kratki pregled
Promišljen izbor patrona izbor je simbola koji će služiti okupljanju zajednice i kreiranju samoidentifikacije. Simbol služi i za prezentaciju drugima. Sveti Vlaho bio je i više od simbola, iz njega je i njegove zaštite proisticalo je sve, njegov je blagdan postao slavlje same Države, njezine dobre vlade, a Svetac je bio taj s kojim se sve poistovjećuje. Poredak je počivao na njegovom imenu i relikvijama.
Preporuke za čitanje:
Janeković Römer, Zdenka. »Sveti Dujam i sveti Vlaho: uporište metropolije i uporište Republike«. U Hagiologija: kultovi u kontekstu, ur. Ana Marinković i Trpimir Vedriš, 123-139. Zagreb: Leykam International, 2008.
Lonza, Nella. »Sveti Vlaho, božanski zaštitnik Dubrovnika, čuvar njegove slobode i mira«. U Zborna crkva sv. Vlaha u Dubrovniku, ur. Katarina Horvat-Levaj, 19-39. Dubrovnik-Zagreb: Zborna crkva sv. Vlaha, Institut za povijest umjetnosti, 2017.
[1] Zdenka Janeković Römer, Okvir slobode: dubrovačka vlastela između srednjovjekovlja i humanizma, (Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 1999), 374.
[2] Nella Lonza, Kazalište vlasti: ceremonijal i državni blagdani Dubrovačke Republike u 17. i 18. stoljeću (Zagreb, Dubrovnik: HAZU, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2009), 357.
[3] Isto, 409.
