Alfred Freddy Krupa (1971.), dramatičan je, zanimljiv i nepredvidljiv umjetnik.
Prve slikarske poduke primio je od svog djeda, Alfreda Krupe (1915. – 1989.), šleskoga Poljaka, diplomanta Krakovske likovne Akademije. Kao poljski branitelji, on, kao i njegova dva brata i sestra, 1939. završavaju u logorima iz kojih se sestra spaljena u Auschwitzu 1944. i brat nestao na Istoku, nikad neće vratiti. Spletom ratnih okolnosti dolazi 1943. na teritorij okupirane Jugoslavije. Pridružuje se Titovim partizanima, odlučivši nakon smrti brata i sestre u logorima, provesti svoj život u toj njemu stranoj zemlji čije su ga prirodne i ambijentalne ljepote očaravale, bilježeći ih u tisućama svojih akvarela koji će mu još za života zasluženo osigurati popularnost i slavu.
Iako je prvih godina svoga rada koračao djedovim stopama, slikajući melodiozne kromatske pejzažne simfonije u akvarelu, osobito na obalama četiriju rijeka rodnoga Karlovca, prst Sudbine odlučio je Freddya, najprije formalnim obrazovanjem, a onda i dramatičnim životnim okolnostima, bespovratno usmjeriti u posve drukčijem likovnome smjeru.
Japan
Nakon diplome na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, Freddy 1998.-99. nastavlja svoje usavršavanje u Japanu, kao prvi hrvatski slikar stipendist japanske vlade. Tu se neposredno upoznaje s hakubyou (白描) monokromnim slikarstvom tušem i kistom na dudovu papiru, bliskom japanskoj monumentalnoj kaligrafiji, i to će iskustvo, doduše s regresivnim odmakom, biti odlučujuće u njegovu umjetničkome formiranju: u njegovu pronalaženju autentične osobne sinteze pristupa Istoka i tradicije Zapada, koja mu je početkom ove godine donijela, kao jedinom ne-Azijcu na tom popisu, mjesto među 10 vodećih svjetskih slikara tušem današnjice!
Likovna je kritika i prije Krupina boravka u Japanu zapazila njegovu „krokijevsku lakoću crteža“, i „produbljivanje iskaza ispod efektivnosti prvog dojma“, ali i slijeđenje „pravila klasične slike, reda i preglednosti“ te „čitke silhuete“.
Povratak mučnoj situaciji
Povratkom iz Japana, a osobito nakon sraza s korumpiranim hrvatskim establišmentom, sirovim i drskim, koji nije imao nimalo takta, niti poštovanja prema njegovoj obitelji (djed učitelj i slikar; otac inženjer, branitelj, izumitelj; on sam nastavnik i branitelj) koja je višestruko zadužila Karlovac i Hrvatsku, Freddyev likovni izričaj suštinski se mijenja. Motivi ostaju isti, ali meditativnost i poetična impresija akvarelističkog tretmana riječnoga krajolika karlovačke okolice postupno ustupaju mjesto, kako sam autor kaže „sirovoj ekspresiji“ slikarstva nerazrijeđenim, gustocrnim tušem, nanesenim dinamičnim, napetim, gotovo nervoznim potezima kista na nježnom rižinom papiru u tradiciji japanskog hakubyou slikarstva i još ranijeg kineskog slikarstva tušem zasnovanog u „razdoblju zaraćenih država“, koje je svojom nesigurnošću, kaotičnošću i atmosferom tjeskobnog iščekivanja u mnogome podsjeća na mučnu društvenu situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi već godinama.
U svoju kromatsku i formalnu likovnu redukciju, u kojoj je slijedeći pristup Istoka cijeli crtež ponekad sveden na jedan jedini kontinuirani potez – liniju koja predstavlja „materijalizaciju tijeka slikareve misli i osjećaja koji prate taj tijek“, Freddy na originalan način interpolira, zapravo slijeva ekspresionistička i enformalistička – gestualna iskustva Zapada, stvarajući vlastitu likovnu sintezu, koja je zadnjih godina međunarodno prepoznata i priznata nizom nagrada, od Kine do SAD-a.
Ta osobna i osebujna, spontana likovna sinteza nije međutim rezultanta slikareve potrage za potvrđivanjem i uspjehom, ili „prepoznatljivim rukopisom“ – svetim Gralom većine današnjih umjetnika – već, kako umjetnik i sam to priznaje – kao put i način samoiscjeljenja.
Što je to uspjeh?
Na pitanje što je to uspjeh – koje mu je postavljeno u zemlji u kojoj je 10% stanovništva na sedativima i koja ima 2. na svijetu najgori javni sektor, u kojoj 50% stanovnika ima psihičke smetnje, u kojoj brojke oboljelih od raka, tlaka, šećera i drugih kroničnih bolesti stalno obaraju vlastite prethodne rekorde, u kojoj iz godine u godinu drastično raste broj samoubojstava djece i u kojoj 52% srednjoškolaca navodi da svoju budućnosti vidi jedino u inozemstvu, kamo je 10% stanovništva nakon ulaska u EU 2013. već pobjeglo, navodeći kao glavni razlog tome nepravdu (hrvatsko pravosuđe čiju je „pravdu“ tj. način rada umjetnik kobno osjetio na vlastitoj koži je 120. na svijetu!) – Freddy u jednom recentnom statusu odgovora:
„Mislim da je uspjeh da kad se sudariš s posvemašnjim porazom svojeg svijeta, svoje intime, svojih ideja, svoje slike u javnosti, svojeg nasljeđa, svojih svih dotadašnjih postignuća, kad ti se u jednom trenu učini da ti se negira pravo na gotovo cjelokupno emotivno, intelektualno i materijalno posjedovanje, kad ne postoji gotovo nitko kome bi se obratio za pomoć, kad je gotovo svaki pogled ujedno i pogled podozrenja i sumnje, kad i sam dovedeš sve i pod znak pitanja, kad su pale sve iluzije o sebi, o svome okruženju, o ljudima, o vjerovanjima i religijama, o zastavicama, o objektima svoje ljubavi i zaljubljenosti… i onda, kada se u tom trenu “osobnog i privatnog holokausta“, tog oceana boli čini da ne postoji više nikakva unutarnja snaga i nikakvo pravo opravdanje vlastitog postojanja, kada u tom času ustaneš i kreneš dalje, kreneš i vodiš kreativan i produktivan život.. Da, smatram da su to objektivni uspjeh i snaga.“
