Već je više od sto godina prošlo otkad je, na Joyceov četrdeseti rođendan, 2. 2. 1922. u Parizu prvi puta u cijelosti objavljen Uliks. Budući da je poznat po svojoj kompleksnosti, Joyceov roman često prati pomalo neslavna reputacija – mnogi ga uzmu u ruke, ali ga ne uspiju dovršiti, što zbog manjka koncentracije koja je potrebna za nošenje s mnoštvom intertekstualnih elemenata i eksperimentalnim stilom dovedenim do krajnjih granica, što zbog osjećaja vlastite intelektualne inferiornosti. Sam Joyce svoj je roman napisao i s ciljem da radikalno izazove čitatelja te da profesorima u budućnosti ostavi prostor za beskonačno polje interpretacija, čime si je na neki način osigurao besmrtnost.
Mnogi fanovi danas slave Bloomsday – datum u koji je smještena radnja romana (16.6.1904.). Bloomsday se slavi diljem svijeta, međutim glavna proslava je u Dublinu u kojem se posjećuju lokacije kojima se kretao Leopold Bloom. Obožavatelji nastoje rekreirati scene iz romana, doručkuju iznutrice poput Leopolda, posjećuju gostionice, oblače se kao likovi, organiziraju javna čitanja. Stoga je ovo dobra prilika da se podsjetimo što ovog autora i ovaj roman čini toliko važnim i posebnim.
Joyce osobno i stilski
James Joyce rođen je u Dublinu 1882. Cijelo svoje obrazovanje proveo je pod nadzorom isusovaca – već je sa šest godina poslan u koledž Clongowes, a kasnije je pohađao koledž Belvedere te je diplomirao na Sveučilištu u Dublinu. Iako je isusovcima dugovao to što su mu pomogli razviti osjećaj za red, disciplinu i analitičko razmišljanje, Joyce je ipak odbacio religiju te se umjesto svećeničkom pozivu posvetio onom umjetničkom. 1904. napustio je Irsku te se u nju vratio samo par puta; glavni dio njegova opusa nastajao je u inozemstvu, u Trstu, Zürichu (u kojem je umro 1941.) te u Parizu. Jedno je vrijeme boravio u Puli, par mjeseci između 1904. i 1905., podučavajući engleski jezik u sklopu Berlitzove škole. 1904. upoznao je Noru Barnacle, svoju životnu odabranicu, a upravo ga je njihov prvi sastanak 16. 6. 1904. inspirirao da se toga datuma odvija radnja Uliksa.
Iako je cijeli svoj stvaralački život proveo u egzilu, cjelokupni mu je opus u potpunosti vezan uz Irsku, točnije uz Dublin. Sam je sebe smatrao autsajderom u sredini u kojoj je odrastao te je, nastojeći opisati duhovnu klimu onodobne Irske, koristio metaforu paralize – nemogućnost bilo kakve individualne inicijative u okolini u kojoj dominira opresivni katolicizam.
Iako su mu za života objavljene tri zbirke poezije i jedna drama pisana po uzoru na Ibsena, Joyceovi prozni tekstovi etablirali su ga kao jednog od najvažnijih autora 20. stoljeća. Joyce je svoj prepoznatljivi stil razvijao postupno – tako mu je prva objavljena zbirka kratkih priča Dublinci (1914) ponajprije naturalistička. Međutim, njegov Portret umjetnika u mladosti (1916) već je primjer modernističkog romana jer se u njemu koriste nove pripovjedne tehnike koje nastoje raskrstiti s onima tradicionalnima, a koje uglavnom (naratološkim rječnikom) podrazumijevaju sveznajućeg/objektivnog/heterodijegetičkog/ekstradijegetičkog pripovjedača.
Općenito, modernistički se roman od realističkog razlikuje po tome što mu je glavna svrha prodiranje u svijest. On više ne teži isključivo „izvanjskosti“ lika, njegovu smještanju u širi društveni kontekst te kreiranju određenih “tipova”, već svijet romana proizlazi iz zapažanja i osjećaja, podjednako likovih svjesnih i nesvjesnih mentalnih procesa. Iako djela i dalje zadržavaju fabulu, ona prestaje biti prioritet jer je u središtu likov subjektivni doživljaj svijeta. Joyceova ostvarenja smješta se u romane struje svijesti (stream of consciousness), zajedno s npr. Virginijom Woolf, koja je u Gospođi Dalloway nastojala prikazati jednu običnu svijest u jednom običnom danu.
Izazovnost Uliksa
Radnja Uliksa odvija se jednog običnog četvrtka u Dublinu, od otprilike osam sati ujutro do tri sata ujutro sljedećeg dana. U prvim trima epizodama pažnja je na Stephenu Dedalusu, protagonistu Portreta umjetnika u mladosti i svojevrsnom autorovu alter-egu, dok u četvrtom poglavlju počinje prikaz svijesti Leopolda Blooma, 38-godišnjeg akvizitera oglasa. Dvojica glavnih likova susreću se tijekom dana, da bi u pretposljednjoj epizodi Dedalus završio u Bloomovoj kući ispijajući kakao. U glavne likove još se ubraja Leopoldova žena Molly Bloom koja toga dana prima svoga ljubavnika i čiju struju svijesti (u formi autonomnog unutarnjeg monologa) pratimo u posljednjem (Penelopa) poglavlju romana.
Razlog zašto je Uliks čitateljima toliko izazovan je što je svako poglavlje napisano na drugačiji način. Dok je prva dva poglavlja (Telemah i Nestor) lakše pratiti, već treće poglavlje Protej, u kome pratimo Stephenovu struju svijesti, predstavlja izazov zbog različitih asocijacija i njegova kompleksnog načina razmišljanja o svijetu. Tu se odmah nameće i razlika između njega i Leopolda, kome je posvećena glavnina romana. Da bi se u potpunosti shvatio Stephen, potrebno je imati uvid i u njegov razvoj koji je tema Portreta, a govoreći o Bloomu, možemo primijetiti da su njegova osobnost i svijest ipak običnije, bez bezbrojnih referenci na književnost i kulturu. Tijekom dana Bloom se kreće Dublinom, zalazi u gostionice, prisustvuje poslovnom razgovoru, ide na sprovod, ima seksualne fantazije, čita novine u toaletu. Baš je i zbog pojavljivanja eksplicitnih sadržaja Uliks dobio poprilično suprotne ocjene; kritičari su se žestoko okomili baš na njih. Takvi motivi posebno dolaze do izražaja u 15. poglavlju Kirka koje je teško pratiti jer je pisano u formi drame koja se događa u podsvijesti likova.
Simbolika koja proizlazi iz samog naslova, odnosno Uliks=Odisej, upućuje na to da je Joyceov roman svojevrsna parodija antičkog mita. Također, iako poglavlja nemaju formalne nazive, Joyce je naknadno svih osamnaest nazvao po motivima iz Odiseje. Joyceov pothvat može se tumačiti i kao izvrtanje drevnog herojskog svijeta kojem se suprotstavljaju banalne scene iz suvremenog života. Međutim, kritičari često ističu da je snaga Uliksa upravo ta da nastoji slaviti činjenicu kako se iza svakodnevnih, čak i onih naizgled najobičnijih stvari, mogu kriti ljepota i univerzalnost.
Iako užasno intelektualno izazovan, Uliks je zbog svoje eksperimentalnosti i sveobuhvatnosti smatran možda i najboljim ostvarenjem te oglednim primjerom modernističkog romana. To je sigurno dobar poticaj na čitanje, a pogotovo danas, kada se dijelovi čitaju naglas, pa je moguće lakše osjetiti zvučnost i muzikalnost u jeziku kojom se običavao poigravati Joyce i koja ponekad, nažalost, jednostavno nije prevediva na druge jezike.
Preporuke za čitanje
Joyce, James. Portret umjetnika u mladosti. Preveo Leo Držić. Zagreb: Europapress holding, 2008.
__________. Uliks. Preveo Luko Paljetak. Opatija: Otokar Keršovani, 1991.
Vidan, Ivo. Uliks Jamesa Joycea; Krik i bijes Williama Faulknera: romani struje svijesti. Zagreb: Školska knjiga, 1996.
