Bernardin Frankapan, predstavnik hrvatskih staleža, prije 500 godina održao je poznati ‘Govor za Hrvatsku’ kojim je Europu pozvao u pomoć ‘osamljenom’ i ‘zanemarenom’ kraljevstvu, dočaravajući svojim pažljivo odabranim riječima tmurno stanje Hrvatskog Kraljevstva u zoru ranonovovjekovlja.
Novo kritičko izdanje
Osmanska ekspanzija na prostor Hrvatskog Kraljevstva krajem 15. i početkom 16. stoljeća bila je povod velikim previranjima i egzistencijalnoj nesigurnosti. Prije točno 500 godina jedan od najistaknutijih pripadnika hrvatskog plemstva – Bernardin Frankapan[1] – ovjekovječio je patnje hrvatskog naroda i Kraljevstva u govoru održanom pred njemačkim staležima okupljenima u Nürnbergu.
Njegov Govor za Hrvatsku, ma koliko kratak bio, sadrži mnoštvo informacija o ondašnjim prilikama koje autori novog kritičkog izdanja[2] – Ivan Jurković i Violeta Moretti – pažljivo seciraju i prezentiraju čitatelju, pritom na intrigantan način povezujući Bernardinove riječi s općim stanjem Hrvatske i Europe u zoru ranonovovjekovlja i godinama koje su prethodile povijesnom usponu Habsburgovaca na hrvatsko-ugarsko prijestolje.
Pročitajte i: Mit o rimskom podrijetlu obitelji Frankopan
Frankapan i Hrvatska u nezavidnoj situaciji
Za shvaćanje okolnosti u kojima je Bernardinov govor izrečen ponajprije je potrebno razumjeti situaciju u kojoj se Hrvatsko Kraljevstvo našlo krajem 15. stoljeća. Iako su pojedini vladari – ponajprije Sigismund Luksemburški i Matija(š) Korvin – ulagali napore u formiranje obrambenog pojasa Ugarskog Kraljevstva, kao ‘tampon zone’ u neposrednom susjedstvu naspram sultanovih posjeda, osmanski napadi nisu mogli biti zaustavljeni na dulje vrijeme.
Manjak prirodnih prepreka u vidu velikih rijeka – kao što su Sava i Dunav – te nepovoljan geostrateški položaj Hrvatske koja je zbog osmanskog ‘klina’ u Bosni (nakon pada 1463.) u obrambenom smislu bila odvojena cjelina, činili su hrvatski prostor posebno ranjivim na osmanske osvajačke i pljačkaške upade.
Iako su nepristupačan planinski teren i guste šume u jednu ruku pomagali obrani, u drugu su – kao što ističe i sam Frankapan u svome govoru – omogućavali neprijatelju da se skriva te neprimijećeno iznenada napada sela i gradove, nanoseći znatnu materijalnu i psihološku štetu. Slabost obrane, koja na hrvatskom prostoru nije funkcionirala jednako dobro kao na ostatku ugarskog pograničja, osim iznesenim čimbenicima najviše je dugovala i konstantnom nedostatku novca – karakteristici koja će, kao što nam je poznato, ostati obilježje protuosmanske obrane i tijekom kasnije vladavine Habsburgovaca.
Riječi Bernardina Frankopana, izrečene 19. studenoga 1522. u prvom od tri govora pred njemačkim staležima, bile su stoga riječi tek jednog od mnoštva hrvatskih plemića koji su u osmanskim napadima pretrpjeli značajnu štetu (a da i ne spominjemo one koji su zauvijek otjerani sa svojih ‘ognjišta’).
Osmanska prisutnost pretvorila je tako plemićki stalež u de facto profesionalne vojnike koji su od mladosti do smrti aktivno ratovali, a za financiranje ove egzistencijalne borbe nisu birali sredstva – molbe i pozivi u pomoć, brakovi, zamjene dobara, pa čak i nezakonita preuzimanja ili otimanja posjeda itd. Ukratko, nije se prezalo ni pred čim u borbi za opstanak. Iako bi se takva situacija mogla opisati kao ‘feudalna anarhija’, autori ipak – s pravom – zaključuju kako se prije svega radilo o ‘domišljanju opstanka’ u svijetu u kojem su jedine opcije bile ‘borba ili smrt’.
Kobno ‘ljeto Gospodnje 1522.’
I dok je Frankapanu tijekom vremena turski neprijatelj preko 100 tvrđava, kaštela i gradova, što razorio, što oduzeo i već su svi opustjeli, godina u kojoj je izrekao svoj poznati govor bila je doista godina u kojoj je Hrvatskoj više nego ikada trebala pomoć. Naime, godinu dana ranije pod naletom novoga i ambicioznog sultana Sulejmana I. pao je Beograd, tzv. ključ Ugarskog Kraljevstva.
U mjesecima koji su prethodili Bernardinovom odlasku u Nürnberg pali su Skradin i ‘kruna Hrvatskog Kraljevstva’ – grad Knin. Sredinom godine Osmanlije su opsjele i važnu kršćansku otočnu-tvrđavu na Rodu (Rodosu). Iako su Ivanovci i drugi branitelji odolijevali mjesecima, u konačnici su – nekoliko dana prije Božića i tijekom trajanja zasjedanja njemačkih staleža – i oni pokleknuli. Osmanska država na čelu s ambicioznim mladim Sulejmanom izgledala je moćnije nego ikada prije, a zauzimanje Beograda bilo je najava smjera u kojem će se u idućim godinama obrušiti moćna sultanova vojska.
U takvim okolnostima, na čelu hrvatskog poslanstva Bernardin Frankapan uputio se u kolovozu na jesensko zasjedanje Njemačkog državnog sabora u udaljenom Nürnbergu. Pošto je dogovorio planove s papinskim i ugarskim poslanstvom, 19. je studenoga pred poslanicima održao prvi i najopširniji od tri govora.
Analiza govora
Otisnuti Govor sadrži svega osam stranica, a sastoji se od pet cjelina, odnosno četiri teksta – na početku se nalazi poslanica papi Hadrijanu VI., nakon čega slijede tri Frankapanova govora koja je održao u studenom i prosincu u Nürnbergu te konačno popis uglednijih svjedoka koji su nazočili njegovim govorima. Zanimljivo je da su sam tekst i naslovna stranica praktički nedekorirani, što autori – opravdano i argumentirano – povezuju s pretpostavkom da je Frankapan nauštrb atraktivnog izgleda povećao nakladu u želji da njegova poruka o patnjama Hrvatskog Kraljevstva dospije do što većeg broja ljudi.
Bernardin je uspješno povukao paralela između tzv. općih mjesta (loci communes ili topoi) koja su tipična za sva djela protuturske tematike i konkretnih primjera koje je on – kao ratnik i posjednik na kršćanskom pograničju – vrlo dobro mogao prenijeti iz prve ruke. Govor za Hrvatsku tako daje sliku Turaka kao osvajača, neprijatelja, zvijeri i barbara (itd.) koji su surovi, nemilosrdni, okrutni, divlji i bezbožni (itd.), a i sam je Bernardin sve navedeno osjetio na vlastitoj koži.
Opisujući patnje Hrvatske koja već generacijama stoji kao štit i vrata kršćanstva, pažljivim odabirom riječi Bernardin se dokazao kao vrstan govornik koji je znao kako dokazati svoje tvrdnje te se dopasti i ganuti svoje slušatelje, odnosno čitatelje. No njegove riječi nisu trebale samo ganuti, već je opisujući turske zločine i propadanje vlastitog naroda odaslao i jasno upozorenje njemačkim staležima – ono što na račun cijeloga kršćanstva danas trpi Hrvatska sutra može dočekati i njihove zemlje, naročito Kranjsku, Korušku, Istru, Furlaniju i Italiju. Jer ne dođe li Hrvatskoj njihova pomoć izgledna su samo dva ishoda: ili će se čitava Hrvatska podložiti Turcima ili mora napustiti svoja selišta i proseći se razbježati po kršćanskim gradovima.
U svakom zlu nešto dobro…
Nemogućnost ugarske prijestolnice da financira učinkovitu obranu s jedne je strane slabila Hrvatsku, ali je s druge potaknula i poseban društveni razvoj i jačanje samosvijesti hrvatskog plemstva. Naime, hrvatskom je plemstvu dopuštena samostalna diplomatska aktivnost s ciljem pribavljanja sredstava za obranu. Osim što je ovakva politika s vremenom dovela do za hrvatsku povijest važne odluke o odabiru Ferdinanda Habsburškog za kralja (zbog njegove pomoći u obrani), ujedno je dovela i do jačanja svijesti o samobitnosti, samoodređenosti i samostalnosti Kraljevstva (33) koje tada sve više djeluje neovisno od Ugarske.
Urušavanje države pod naletima osmanskih napada tako je otvaralo i nove obzore zahvaljujući plemićima koji su svakodnevno – poput Franakapana – na europskim dvorovima i staleškim zasjedanjima nastupali kao predstavnici samostalnog, zanemarenog i osamljenog kraljevstva koje vapi za pomoć u borbi za vlastiti opstanak i obranu kršćanske Europe.
Umjesto zaključka
Iako Oratio pro Croatia nije polučio željeni učinak te su Frankapanovi vapaji za pomoć na koncu bili uzaludni, ovaj govor ipak s pravom zauzima posebno mjesto u hrvatskoj povijesti. Na prvu tek još jedan u nizu protuturskih govora pred europskim vladarima i staležima, pažljivom raščlambom dobiva potpuno nove obzore i dimenzije te postaje prvoklasan izvor koji govori o jednom od najdinamičnijih razdoblja naše povijesti – razdoblja u kojem se Hrvatska sama morala pobrinuti za svoj opstanak i u kojemu je samosvijest hrvatskog plemstva dosegla vrhunac. Frankapanove riječi – odjekujući antičke Horacijeve misli – također svjedoče o njegovoj učenosti i diplomatskoj vještini, prenoseći sve do danas važnu poruku: I o tvojoj se kući radi kad gori susjedov zid.
Reference:
[1] Članovi obitelji kroz povijest su se različito potpisivali (Frankapan, Frangepan, Frankopan itd). U akademskim krugovima zadnjih je godina nešto češći oblik Frankapani (s obzirom na etimologiju prezimena), dok je u javnom govoru još uvijek daleko zastupljeniji oblik Frankopani.
[2] Nova studija izdana je povodom 500. godišnjice govora i uz tek manje izmjene u odnosu na ranije (prvo potpuno) kritičko izdanje iz 2010. godine; usp. Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku (1522.), studiju, prijepis i prijevod prir. Ivan Jurković – Violeta Moretti, Katedra Čakavskog sabora Modruše, Modruš 2010.
Preporuke za čitanje:
Bernardin Frankapan Modruški, Oratio pro Croatia – Govor za Hrvatsku – 500. obljetnica, prev. i prir. Ivan Jurković, Violeta Moretti (Zagreb: Školska knjiga, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Katedra Čakavskog sabora Modruše, 2022).
Vedran Gligo, ur., Govori protiv Turaka (Split: Logos, 1983).
*Dijelovi teksta preuzeti su iz prikaza knjige koji će biti objavljen u idućem broju časopisa ‘Vjesnik istarskog arhiva’.
