Dolazak trapista u Banja Luku
Trapisti su katolički monaški red koji se pridržava pravila sv. Benedikta, ora et labora (moli i radi). Puni naziv reda na hrvatskom jeziku bio bi, Red cistercita strožeg opsluživanja ili latinski Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae. Trapisti su nastali reformom cistercita u drugoj polovici 17. stoljeća. Trapisti imaju na desetke poznatih opatija/samostana kao i nekoliko svetaca. Također su prepoznati po svom privrednom radu, što je ujedno tema ovog rada.
U ovom tekstu govorit ćemo o gospodarskoj djelatnosti trapista iz samostana Marija Zvijezda kod Banja Luke. Prvotni plan trapističkog redovnika Franza Pfannera bio je da izgradi trapistički samostan na području Banske Hrvatske u drugoj polovici 19. stoljeća. Međutim, ondašnje vlasti Banske Hrvatske, zbog tadašnjih političkih okolnosti i borbe s germanizacijom, odbile su zahtjev trapističkog redovnika. Stoga je Pfanner, nakon što mu je propao plan na osnuje samostan u Banskoj Hrvatskoj, dobio ponudu da isti osnuje ni manje ni više doli u Osmanskom Carstvu, tj. u Bosanskom pašaluku.
Tako je Pfanner 1869. godine kupio zemlju u Delibašinu Selu kod Banja Luke uz Vrbas za 1400 dukata od Tome Radulovića. Pfanner i njegova subraća prvo su se smjestili u jednu trošnu kuću, staju. Nakon svih poteškoća Pfanner je izjavio: “Napokon, nakon što su nas Austrijanci izbacili, primila nas je Turska.” U pismu biskupu Fessleru, Pfanner piše svoje prve dojmove o kraju u koji se doselio; tako je izjavio da će njegova braća “biti od velike koristi jednom napuštenom kršćanskom narodu, a isto tako ostaviti dobar dojam na islamske duše”. Franz Pfanner trapistički samostan, tada još uvijek trošnu staju, nazvao je, ”Marija Zvijezda” (Maria Stern). Vidjet ćemo u daljnjem tekstu da su prvi Pfannerovi dojmovi bili točni. Taj kraj je, kao i veći dio Osmanskog Carstva, u tom vremenu znatno gospodarski zaostajao za ostatkom Europe. Ljudi u Bosni bili su neuki i siromašni. Nekoliko prvih godina domaće stanovništvo se čudilo kako trapisti puno i vrijedno rade, međutim kada su uvidjeli višestruke plodove tog rada i sami su se dali na posao.
Privredne djelatnosti
Došavši u Delibašino Selo, trapisti su prionuli na posao. Čistili su zapuštenu zemlju i šumu da bi se već 1873. godine proširili i na lijevu stranu Vrbasa. U tom vremenu na tom mjestu nije bilo mosta preko kojeg bi se prelazilo preko Vrbasa te su stoga trapisti kupili skelu kojom se prelazilo; na početku je prelazak bio besplatan, ali su kasnije trapisti uveli taksu. Pfanner u pismima svojoj subraći i biskupima piše o neukosti i nestašlucima lokalnog stanovništva. Kao veliki problem Pfanner je okarakterizirao prekomjerno pečenje i ispijanje rakije šljivovice. Stoga je smislio kako će riješiti taj problem. Već početkom 1870. godine počeo je od lokalnog stanovništva otkupljivati šljive, te iste sušiti i kao takve prodavati. Na taj način osigurao je zaradu za samostan, a smanjio je i opijanje kod mjesnog stanovništva. Godine 1873. trapisti su izgradili pilanu, ciglanu, žitnicu i mlin.
Proizvodi po kojima su trapisti prepoznati, ne samo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i sl. nego diljem svijeta su sir i pivo. Trapisti iz samostana Marija Zvijezda također su proizvodili i prodavali punomasni sir trapist. Receptura proizvodnje sira je tajna i znaju je samo pojedini trapisti koji to prenose na subraću.
Kao što smo naveli, pored sira, pivo je prepoznatljivi trapistički proizvod. Prvo su trapisti u Banja Luci proizvodili veoma male količine piva, isključivo za vlastitu konzumaciju, međutim vremenom je Pfanner proučavao literatu za proizvodnju piva i raspitivao se o receptima u austrijskim pivovarama. Krajem 1870.-ih trapisti su počeli s prodajom piva, a 6. lipnja 1894. u Okružnom sudu u Banja Luci registrirali su industrijsku proizvodnju piva. Nakon što su registrirali proizvodnju piva, trapisti su uvelike unaprijedili proizvodnju i postali su velika konkurencijama pivovarama iz Sarajeva. Osim toga trapisti izgrađuju i iznajmljuju gostionice u Prijedoru, Bosanskom Novom, Jajcu, Bugojnu i sl.
Vremenom privredna se aktivnost trapista sve više i više povećavala, te su potrebe za energijom bile sve veće. Stoga je 1898. godine tadašnji opat u Mariji Zvijezdi Dominik Assfalg parnom mašinom spojio električnu stanicu. Žice su sprovedene kroz samostan do mlina, postavljeni su elektromotori i baterije. Već sljedeće 1899. godine samostan Marija Zvijezda dobio je električnu rasvjetu. Godine 1910. trapisti su nabavili turbine od 300 KS tako da su te iste godine osvijetlili i Banja Luku. Tako je Banja Luka dobila električno osvjetljenje deset godina ranije nego Split, koji je u to vrijeme bio razvijeniji od Banja Luke. Zaslugu za osvjetljenje Banja Luke definitivno imaju trapisti. O privrednoj ulozi samostana govori i visina poreza koji je samostan plaćao do Drugog svjetskog rata; tako su trapisti početkom 20. st. plaćali samo 21 dinar manje poreza nego cijela Banja Luka. Nakon Drugog svjetskog rata, brojna postrojenja, inventar, zgrade, posjed i sl., su oduzeti, ali o tome ćemo nešto više na kraju teksta.
Suknarska djelatnost
Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do industrijskog razvoja Banja Luke, posebice nakon što 1929. godine postaje i sjedištem novoosnovane Vrbaske banovine. Veliki doprinos tom industrijskom razvoju nedvojbeno su dali trapisti, koji su se, kao što smo već naveli, bavili brojnim gospodarskim djelatnostima. Dvadesetih godina 20. stoljeća trapisti su imali sve pretpostavke da otvore i suknaru, što su i učinili. Tvornica sukna imala je tkaonicu s predionicom s 240 vretena za izradu pokrivača i sl. Tvornica sukna zapošljavala je 12 radnika, a u tvornicu su se izrađivali najkvalitetniji štofovi koji su prodavani u Bosni, ali su također izvoženi i van, u Nizozemsku i sl.
Suknara je omogućavala kupcima gotovinsko plaćanje uz popust ili na kredit. Veću metražu kupovali su franjevački samostan iz Vukovara, Zemaljski muzej u Sarajevu, sarajevski Zavod za meteorologiju. Sukna za osobne potrebe od 2 do 3 metra trapisti su prodavali žandarima, lugarima, župnicima, bankarima, činovnicima, pekarima, gostioničarima itd.
Trapisti su prodavali sukno i svojoj subraći po Europi; tako je zabilježeno da je cistercitski samostan Jakobskberg kod Gau-Algesheima u Njemačkoj redovito jednom mjesečno na kredit uzimao 32 metra sukna. Sukno trapista kupovale su i islamske vjerske institucije pa tako imamo podatak da je 1925. godine od trapista 10 pokrivača kupila i Šerijatska gimnazija u Sarajevu. Po zapisanim podacima može se zaključiti da je suknara veoma dobro poslovala te da je potražnja za suknom i pokrivačima bila velika, što kod privatnih osoba što kod vjerskih, kulturnih, zdravstvenih i inih institucija u tadašnjoj državi, ali i izvan nje.
Izdavačka djelatnost trapista
Deset godina nakon dolaska u Banja Luku, trapisti su otvorili tiskaru. Tiskara je radila od 1879. do 1945. godine. Naziv tiskare bio je Typis Sacratissimi Cordis Jesi. Sama tiskara bila je smještena u samom samostanu. Godine 1920. u tiskari je radilo ukupno devet radnika, od toga su većina bili sami redovnici i njihovi šegrti. Prvotno je tiskara služila za promociju i uređenje samostanskih proizvoda. Tako da su prvo tiskane etikete za pivo i kartonaža za sir trapist. Kasnije, krajem 19. stoljeća tiskaju se i razglednice s motivima samostana. Često su tiskane i zahvalnice za dobročinitelje koji su donirali samostanu.
Osim etiketa i razglednica, trapistička tiskara tiskala je i knjige. Knjige su uglavnom bile religijskog sadržaja, a pisane su na brojnim jezicima, ponajviše njemačkom, latinskom i hrvatskom jeziku. Od 1892. do 1941. godine tiskano je ukupno 37 knjiga različitog formata. Autori knjiga i priređivači najčešće su bili sami trapisti i ostali katolički kler. U tiskari trapisti su imali i knjigovežnicu. Najpoznatiji časopis koji su tiskali trapisti bio je Putokaz, “list za prosvjećivanje, za obrtničku i seljačku mladež”. Časopis Putokaz izlazio je od početka 1920. do kraja 1928. godine. Pretplatnika za časopis bilo je oko 400, a uredništvo je nastojalo da sadržaji budu zanimljivi čitateljstvu. Tako se u časopisu osim nekih poslovnih i životnih savjeta moglo naići na rubrike “Šala i zabava”, “Zagonetke”, “Svaštice” i sl. Putokaz je prestao izlaziti 1928. godine, nakon što se pokvario tiskarski stroj.
Sama tiskara prestala je s radom 1945. godine, a prema popisu oduzetih stvari iz 1946. godine spominje se u veliki tiskarski stroj “Pionir” (neispravan) i manji tiskarski stroj “Phenix” te ostali inventar koji je neophodan za jednu tiskaru. Poslovođa tiskare, Krescencije Jakobi osuđen je u travnju 1946. kao suradnik okupatora, jer je “u službu okupatora stavio tiskaru u kojoj su tiskani neprijateljski propagandni materijali”.
Zaključak
Nakon što je trapističkom opatu Franzu Pfanneru 1859. godine odbijen zahtjev da izgradi samostan u Banskoj Hrvatskoj, Pfanner 10 godina kasnije, kupuje zemljište u Delibašinu Selu pored Banja Luke. Prvi trapisti u Banja Luci bili su Nijemci i sa sobom su donijeli radne navike i redovničku kontemplaciju. Upravo je ovo prvo bio povod ovom radu. Trapisti su se na početku smjestili u trošnu kuću, da bi u sljedećih 4-5 desetljeća izgradili brojne gospodarske objekte i obrte. Proizvodi po kojima su trapisti nadaleko poznati su definitivno sir i pivo. Sir i pivo trapisti su proizvodili i u Banja Luci. I jedan i drugi proizvod su prodavali po Bosni, ali u ostatku Europe. Osim proizvodnje sira i piva, trapisti u Banja Luci ulažu i u druga zanimanja. Za vlastite potrebe, ali i za izvoz otvorili su tiskaru i suknaru.
Za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata u samostanu je osnovan i Ortopedski zavod u kojem su liječeni brojni ranjeni vojnici s bojišta. Osim liječničke njege, Ortopedski zavod imao je i privrednu dimenziju. Trapisti su nakon oporavka ranjenih vojnika organizirali za njih edukacije i prakse. Brojni vojnici koji su u ratu ostali bez udova u trapističkom samostanu naučili su raditi razno-razne poslove i zanate s kojima su mogli privrijediti sebi, svojoj obitelji, ali i društvenoj zajednici.
Trapisti će biti upamćeni i kao redovnici koji su preko svog mlina osvijetlili Banja Luku i to prije brojnih tada razvijenijih gradova. Gospodarski utjecaj trapista u Banja Luci bio je izniman, međutim njihova moć opada nakon Drugog svjetskog rata, kada im nove vlasti zemlju nacionaliziraju, a strojeve i proizvode plijene.
Preporuke za čitanje:
Matijević, Margareta, ur. Trapisti u Banjoj Luci – Europa u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Banja Luci 18. – 20. lipnja 2009. godine. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2018.
Pfanner, Franz. Pisma iz doline Vrbasa. Velika Gorica: Župa Navještenja Blažene Djevice Marije, 2011.
Teinović, Bratislav. Trapistička opatija Marija Zvijezda u Banjaluci (1869-2009). Banja Luka: Muzej Republike Srpske, 2009.
