Uvod
Kroz ovaj tekst analizirat ćemo promjenu naziva ulica i trgova te arhitekture gradova na primjeru Zagreba, Bukurešta i Berlina kroz periode državnog socijalizma i postsocijalizma. Ova tri slučaja poslužit će za pokazivanje sličnosti i razlika u procesu koji je doveo do spomenutih promjena. Naznačit ću kako je došlo do tih promjena, dakle koje su okolnosti do njih dovele. Kanale kojima su se događale sličnosti i razlike sagledat ću kroz tri prizme: različita narav komunističkih vlasti, socrealizam u umjetnosti i promjene u postsocijalizmu. Isto tako vidjet ćemo tko je bio zadužen za te promjene te kako se to odrazilo na sveukupno društvo. U radu ćemo vidjeti zašto je važna transformacija javnih prostora te u kakvoj je to vezi s percepcijom povijesti. Treba naznačiti i komparatistički pristup koji pomaže u prikazivanju fenomena koji su se usporedno događali u tri različita grada i tri različite države, kakve su okolnosti bile u svakoj od tih država te kakve su implikacije one imale na preobrazbu javnih prostora. Vidjet ćemo također kako su određene ideologije oblikovale javne prostore kroz mehanizme vlasti i kako su pomoću njih htjele stvoriti kolektivnu memoriju odnosno kolektivni zaborav.
Promjene naziva javnih prostora i njihovo značenje
Nakon pada državnog socijalizma u Europi došlo je do velikih promjena u nazivima javnih prostora. Raskrstiti s totalitarnom prošlošću bila je jedna od primarnih zadaća demokratskih sustava koji su izlazili iz kaosa koji je ostavila tranzicija iz socijalizma u njihovim društvima. Simbolika je važna u ovom slučaju. Simboli su u autoritarnim ili totalitarnim sustavima određeni od strane centra moći, dok u političkim sustavima gdje postoji određeni konsenzus, simboli na neki način pripadaju svima. Na primjeru Berlina vidjet ćemo kako se zapravo veliki dio socijalističkih naziva nije mijenjao te je to zapravo postalo dio gradskog identiteta. S druge strane, primjer Zagreba je onaj gdje je bilo teško uskladiti kako mijenjati nazivlje javnih prostora, pogotovo nakon socijalizma koji je ostavio specifičan krajolik koji nije potpuno zatro svaki spomen hrvatskog identiteta, naprotiv bio mu je u Donjem gradu i dalje vrlo sklon. Ono što se događa nakon stvaranja nove države u 1990-ima je pokušaj brisanja memorije i započinjanja nove tradicije koja se po većini „dionika toga novog društva“ nadovezuje na neke stare tradicije. Tradicije su ovdje jako važan segment, ali isto tako i problematične. U tom segmentu važno je isticanje povijesnog kontinuiteta. Zapravo izmišljen, povijesni kontinuitet važan je za održavanje tradicija, u ovom slučaju u isticanju određenih naziva javnih prostora koji po toj formuli imaju veze s današnjim društvom. Ovdje možemo povući paralelu s nazivima koji imaju veze s hrvatskim srednjovjekovnim vladarima i tendencijom nazivanja ulica i trgova po osobama iz davne prošlosti, kako bi se pokazao povijesni kontinuitet. Možemo konstatirati da značenje u promjenama naziva imena trgova i ulica ima dublju karakteristiku nego što se to čini na prvi pogled. Naravno, o pojedincu ovisi hoće li prihvatiti promjene i hoće li one zapravo imati ikakav utjecaj na način na koji on razmišlja.
Razlike i sličnosti kroz nekoliko prizmi
1. Komunizam u različitim perspektivama
Kao što sam već naznačio, imenovanje javnih prostora šalje poruku o percepciji povijesti od strane onih koji u nekom trenutku jesu u poziciji moći. Na primjeru Berlina možemo vidjeti kako se s promjenama nosio grad koji je imao vrlo specifičan povijesni kontekst i koji je bio podijeljen prvo na četiri, a zatim na dva dijela. Istočni Berlin, to jest onaj koji je bio u sastavu Njemačke Demokratske Republike bio je pod velikim sovjetskim utjecajem kroz cijelo razdoblje socijalizma. Sovjetska vojna administracija imala je riječ u velikoj većini promjena koje bi se događale u arhitekturi i ostalim područjima koja imaju veze s promjenama u javnom prostoru. Berlin je po tome poseban jer je za razliku od Zagreba imao jak utjecaj izvana te snažan utjecaj sovjetskih interesnih skupina. Ono što je Berlin imao u svojem centru prije dolaska na vlast komunista duga je njemačko-pruska arhitektonska povijest i tradicija te je to najočitije na bulevaru Unter den Linden, koji je nakon Drugog svjetskog rata bio u ruševinama. Restauracija je bila u rukama Sovjeta te su mnoge zgrade dobile prenamijenjenu svrhu.
Bukurešt je bio sličan Berlinu u tom segmentu nakon uspostave Narodne Republike Rumunjske, pa su ulice i trgovi, ranije nazvani po monarsima i knezovima iz vremena prije socijalizma, dobivali nova imena. Određene ličnosti koje su bile prominentne u revoluciji iz 1848. prikazivane su kao socijalisti kroz novu paradigmu. Nazivi koji su davani ponekad su bili potpuno nepoznati običnom stanovništvu (na primjer ako bi se davala imena po članovima Rumunjske radničke partije). Isto tako, u Bukureštu, kao i u Berlinu, ulice su nazivane po sovjetskim generalima i drugim važnim ličnostima iz Sovjetskog Saveza. Taj trend iz 1950-ih godina prestaje sredinom 1960-ih kada se vodstvo Rumunjske okrenulo politici nacionalne neovisnosti.
Vrlo je važno istaknuti da je u Berlinu, za razliku od Bukurešta i Zagreba, došlo do procesa u kojem je sovjetska staljinistički inspirirana ideologija bila nasuprot kompletnog njemačkog povijesnog konteksta, naročito onoga koji se odnosio na imperijalnu Njemačku. Ono što svakako također spaja sva tri grada je i nazivanje ulica s prizvukom radništva i stavljanja na pijedestal socijalističkog čovjeka radnika. U Bukureštu ulice su bile nazivane na primjer: Bulevar graditelja, Ulica reda ili Radnička ulica (vrlo slična ili ista imena su i u Berlinu i Zagrebu). Kada spominjemo Zagreb, moramo imati na umu činjenicu da je puno više bio prisutan element pokušaja raskidanja s ustaškom prošlošću kao što se to radilo i u Berlinu gdje se raskida s nacističkom prošlošću, pa se tako jedna od važnijih ulica (zapravo spoj više ulica) zvala po 8. maju kao važnom datumu oslobođenja Zagreba od ustaškog režima. Naravno, u simboličkom tonu to jako dobro možemo povezati i s Hobsbawmovom teorijom o izmišljenoj tradiciji, gdje se uz promjenu naziva ulice dodao i praznik koji je sada bio dio novoga socijalističkog društva, kao jedan od njegovih kamena temeljaca.
2. Socrealizam
Socijalistički realizam je doktrina, odnosno struja u književnosti i likovnim umjetnostima, kasnije i u arhitekturi. U književnosti se doktrina socijalističkoga realizma formirala 1930-ih, prvotno u sovjetskoj književnosti, a tu normativnu poetiku nakon Drugog svjetskog rata preuzele su i književnosti drugih socijalističkih zemalja. Sovjetski eksperiment u izgradnji novoga društva, inaugurirao je novu epohu političke imaginacije koja je još daleko od svoga kraja. Tu se umjetnost politike transformira u politiku umjetnosti, a politička se imaginacija asimilira u umjetničku imaginaciju. Marksizam je želio prisvojiti prirodu, a u tom je pogledu dijelio pojedine crte s prosvjetiteljskom teorijom 19. stoljeća. Marksizam je tako imao dosta manipulativan stav prema prirodi i okolišu.
Nas zanima onaj dio socrealizma koji je preuzeo ulogu oblikovanja javnog prostora. Arhitektura, naravno kao i ekonomija, postaje planska, a najbolje primjere toga ćemo vidjeti u Novom Zagrebu. Međutim, socrealizam u arhitekturi u Zagrebu je završio neslavno već rane 1947. godine. Dogodilo se to hrabrim istupom teoretičara arhitekture Andrije Mohorovičića, koji se u članku „Teoretska analiza arhitektonskog oblikovanja“, objavljenome u časopisu Urbanizam i arhitektura (1–2, 1947.), nastavio zalagati za arhitektonski funkcionalizam te kritički osvrnuo na socrealistički monumentalizam. Bez obzira na rezoluciju Informbiroa i zahlađenje odnosa sa SSSR-om, hrvatski su arhitekti odbacili socrealizam već i nešto prije same rezolucije. Također ideja stvaranja „malog Beča“, koja je bila prisutna u 19. stoljeću, zamijenjena je socijalističkim idejama urbanizma (velike aleje, stambene zgrade, široki parkovi), ali i modernističkom arhitekturom i Le Corbusierom.
Kao sredstvo ujedinjenja socijalističkog „svijeta“, socrealizam je u Berlinu i Bukureštu imao mnogo jači utjecaj nego u Zagrebu. Budući da su bili dio sovjetskog bloka, u tim gradovima nije se mogao izbjeći takav rasplet u umjetnosti. Ono što je u Berlinu bilo značajno je svakako odbijanje „militarističke prošlosti“, prihvaćanjem novog smjera u socrealizmu kroz prenamjene objekata u arhitekturi. Kraljevska stražarnica iz 19. stoljeća, oštećena u Drugom svjetskom ratu, bila je ostavljena neko vrijeme razrušena kao pouka za buduće generacije, a zatim postaje memorijalni centar za žrtve fašizma i militarizma.
Ono što možemo reći za Bukurešt u razdoblju socijalizma je da je socijalistički realizam bio jak u svim poljima umjetnosti i arhitekture, čak i nakon što se režim u Rumunjskoj okrenuo suverenističkim pozicijama. Ono što karakterizira Bukurešt su transformacija centra grada i ogromni arhitektonski pothvati sa socrealističkim prizvukom. Megalomanski projekti bili su za diktatora Ceausescua znak moći te je nakon posjeta Sjevernoj Koreji započeo s projektima megalomanske gradnje nakon 1971. godine.
Možemo, dakle, vidjeti da je socrealizam bio jako sredstvo i alat u učvršćivanju socijalističkog krajolika te su razlike koje možemo pronaći među gradovima u većini slučajeva minimalne. Stil koji se njegovao u socijalizmu ostavio je veliki i prepoznatljivi trag u gradovima bivšeg komunističkog bloka.
3. Postsocijalističko razdoblje
Ono što je važno naznačiti je da je padom komunizma došlo do velikog preimenovanja ulica i trgova i taj se proces odvijao diljem istočne Europe. Kao što smo već utvrdili, jezgra grada, to jest centar, uvijek je bio najvažniji njegov dio pa tako i u preobrazbi i odmicanju od socijalističke prošlosti. Zagreb je doživio velike promjene što se tiče nazivlja javnih prostora, a njihov najveći intenzitet bio je u razdoblju od 1990. do 1997. godine. Promjene su išle u smjeru gotovo potpunog odmicanja od nedavne prošlosti pa je oko 21% ulica u cijelom gradu u tom razdoblju promijenilo ime. Ono na čemu se izgrađuje hrvatski identitet 1990-ih godina bazira se na daljoj, a ne na bližoj prošlosti. Brišu se imena ulica koje se mogu povezati s NOB-om te se zamjenjuju s osobama iz srednjovjekovne prošlosti ili iz doba preporoda, a ne s primjerice osobama važnim za povijest Domovinskog rata. To možemo ponovo povezati s povijesnim kontinuitetom koji Eric Hobsbawm spominje u izgradnji nacionalne svijesti, to jest u ovom slučaju zadržavanju svijesti naroda o pripadnosti kolektivu. Kolektivni zaborav će se pojaviti u smislu brisanja memorije o razdoblju SFRJ.
Ono što je slično između Zagreba i Bukurešta svakako je razdoblje u kojem je intenzitet promjena bio najveći. Nakon pada režima u Rumunjskoj, stranka FSN (Fronta nacionalnog spasa, buduća Demokratska stranka) je shvatila važnost promjena imena ulica i trgova u glavnom gradu, pa je čak donijela i zakonski dekret o tome. Stranka je bila voljna u odmicanju od bivšeg režima, ali ne toliko sklona odmicanju od socijalizma. Pozvane su razne institucije da na lokalnoj razini pomognu s promjenama te su razne komisije davale dojam građanima da mogu odlučivati, a zapravo i dalje nisu imali pravu političku moć. Što se tiče samih promjena, one su bile uspostavljane kroz tri obrasca: komemoracija revolucije iz 1989., vraćanje nekih starih imena ulica i rekomemoracija predsocijalističkog perioda. Ono što je prevladalo je preimenovanje ulica u čast „Zlatnog doba“ Rumunjske, dakle razdoblja između 1918. i 1938. godine. Vladajući su, dakle, htjeli skrenuti pozornost na taj dio prošlosti i identificirati se s njime jer se ono smatralo dobom procvata kulture i vremenom kada je Rumunjska imala svoj najveći geografski opseg.
U tome možemo vidjeti distinkciju od situacije u Zagrebu gdje je razdoblje prve Jugoslavije bilo viđeno samo kao jednako loše kao i razdoblje socijalizma, ako ne i lošije. Nešto što također treba istaknuti je i odmak od nacističke i fašističke prošlosti u Berlinu. Ista situacija je bila i u Zagrebu, no kako su Rumunji „slavili“ međuratno razdoblje, dio ulica je dobio i nazive po ljudima povezanim s Legionarskim pokretom koji je imao jasne fašističke elemente. Sve komemorirane osobe bile su muškarci te etnički Rumunji, slično kao i s Hrvatima muškarcima u Zagrebu, ali u većem postotku. Dakle, možemo zaključiti da je u Bukureštu imperativ bio izbrisati period socijalističkog režima iz kolektivne memorije, a promjene su bile intenzivne. Zagreb je također doživio radikalne promjene te se na neki način pokušalo makar u razdoblju 1990-ih godina biti vrlo negativno nastrojen prema socijalističkoj prošlosti, a slaviti osobe iz daleke prošlosti.
Berlin je, s druge strane, bio puno otvoreniji za opciju ostanka povijesnih imena iz vremena socijalizma te u spomen na ljude koji su se borili protiv nacizma, makar bili i dio režima i ljubitelji Staljina, poput recimo Ernsta Thälmanna. Glavna distinkcija je ta da je Berlin bio podijeljen grad te je postojala vrsta kulture koju je istočni dio grada njegovao i nije je se htio odreći unatoč neslavnom završetku.
Zaključak
Možemo zaključiti da je najvažnija stavka u cijelom procesu mijenjanja naziva javnih prostora svakako poimanje izmišljene tradicije. Težnja je da se usade određene vrijednosti i norme putem ponavljanja da bi se dobio kontinuitet s prošlošću. Kontinuitet koji je vrlo važan u mijenjanju naziva javnih prostora jer postaje jedna od podloga vlasti da ustali novu paradigmu te pojača kolektivnu memoriju tako što preuzima monopol, u ovom slučaju nad nazivima javnih prostora. Naravno i prekid kontinuiteta s neželjenim dijelom prošlosti.
Svakako valja naznačiti što kroz komparatističku metodu možemo zaključiti. Sovjetski utjecaj u promjenama u Zagrebu minoran je u usporedbi s Bukureštom i Berlinom. Također, socrealizam je bio najjačeg intenziteta u Berlinu. Dakako, povezujemo to s jačim sovjetskim utjecajem, ali i time da su određene umjetničke struje u Zagrebu i mimo političkih kretanja jednostavno na svakom umjetničkom planu vrlo brzo raskrstile s takvim stilom. Sličnost u sva tri grada dakako je u odbacivanju onoga što asocira na nacističku ili fašističku prošlost. Socijalizam je naznačivao važnost odbacivanja takvog poimanja svijeta pa su gradovi gubili svaki spomen na ta razdoblja. Ulice su se na primjerima gradova pokazale kao jedno od glavnih sredstava promoviranja kolektivnog zaborava. Takav slučaj nije jedinstven za istočnu Europu, ali je bio najizraženiji zbog nemirne i kompleksne povijesti tog dijela kontinenta.
Preporuke za čitanje:
- Dunja Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada. Antropologija domaćeg terena, XX vek, Beograd, 2000.
2. Eric Hobsbawn, The Invention of Tradition, Cambridge University Press, Cambridge, 1983.
3. Paul Stangl, „Restoring Berlin’s Unter den Linden: ideology, world view, place and space”, Journal of Historical Geography, 2006.
4. Duncan Light, „Street names in Bucharest, 1990-1997: exploring the modern historical geographies of post-socialist change“, Journal of Historical Geography, 2004.
5. Jelena Stanić, Laura Šakaja, Lana Slavuj, „Preimenovanje zagrebačkih ulica i trgova“, Migracijske i etničke teme, 2009.
