Afrička povijest – kolonizacija, građanski ratovi, državni udari, previranja, plemenski sukobi, masakri, divljaštvo, … Unatoč dinamičnim i intrigirajućim epitetima kojima se afrička povijest opisuje, ali i degradira, ona je i dalje u dubokoj sjeni europske povijesti.
Krajem dvadesetog stoljeća u malenoj afričkoj državi ubijeno je oko 800 000 ljudi. Što znamo o tome, kako je do toga došlo i kakve veze radio ima s genocidom? Devedesete su, barem u Hrvatskoj, protekle u za nju puno bitnijim događajima pa je genocid u Ruandi 1994. godine ostao na marginama politike i društva. Krenimo redom, udobno se smjestite, vraćamo se u afričke devedesete.
Hutu i Tutsi
Ne, ovo nisu izmišljene riječi jednogodišnjeg djeteta. Hutu i Tutsi dvije su etničke skupine koje čine populaciju Ruande, dok je treća skupina Twa koja čini samo 2 % stanovništva. O povijesti ove dvije skupine malo se zna sve do dolaska njemačke kolonijalne vlasti krajem 19. stoljeća. Kada se njemačkoj vlasti u Ruandi nazirao kraj 1914. godine tamo je bilo samo 98 Nijemaca jer je čitavu kolonijalnu vlast i administraciju sprovodila skupina Tutsi. Iako su činili manjinu spram Hutua, Tutsiji su i prije dolaska kolonizatora činili aristokratski sloj ruandskog društva, a Hutu većina bavila se poljoprivredom i činila je najniži sloj.
Ovakva praksa favoriziranja Tutsija nastavila se i dolaskom belgijske kolonijalne vlasti nakon Prvog svjetskog rata, ali na steroidima. Tutsiji su u tolikoj mjeri favorizirani, kao i rasna podjela društva općenito, da su belgijski kolonizatori mjerili visinu te veličinu nosa i lubanje kako bi se utvrdilo tko je Hutu, a tko Tutsi. To je posljedica ustaljenog mišljenja da su Tutsiji viši i elegantniji s izduženim nosovima i manjom lubanjom, dok su Hutui niži, s većim lubanjama i širokim kratkim nosom. Pripadnost jednoj od skupina upisivala se u osobnu iskaznicu i prenosila s koljena na koljeno, a ukoliko bi došlo do miješanih brakova dijete bi preuzelo očevu pripadnost.
Hutu prevlast
Odlaskom belgijske vlasti zapuhali su neki novi vjetrovi. Hutu većina preuzima vlast nakon previranja i Tutsi manjina postaje predmetom masakara, izgona, stigmatizacije i isključivanja iz društva. Većina Tutsi intelektualaca, bivših monarha, ali i običnih građana bila je prognana u Ugandu gdje će osnovati Ruandski patriotski front (RPF). To će biti paravojna i politička organizacija Tutsija koja će upadati u Ruandu sa sjevera i vršiti terorističke aktivnosti.
Uvod u genocid
Eskalacijom sukoba 1990. godine započinje građanski rat upadom masovnijeg broja jedinica RPF-a u Ruandu. Hutu većina počinje se bojati za održavanje svoje vlasti pa se, osim vojske, u obranu uključuju i civili formiranjem paravojnih postrojbi, svojevrsnih milicija pod nazivom Interahamwe. Nju su činili Hutu ekstremisti koji dobivaju sve veću važnost na političkoj sceni kroz stranku AKAZU i ideologiju koju nazivaju Hutu snaga.
Svesrdnu pomoć Hutu vlasti pružala je i Francuska u vidu novčane i logističke podrške, školovanja oficira te snabdijevanja oružjem. Francuska vlada i predsjednik Mitterand u Hutu vlasti vidjeli su branu od anglikanizacije Ruande koja je nakon belgijske vlasti bila frankofona. Anglikanizacija je prijetila od RPF-a stacioniranog u Ugandi koji je koristio engleski jezik kao protutežu Hutu vlasti.
Sukobi su zaustavljeni jer je tadašnji predsjednik Ruande Habyarimana, kao umjereni Hutu političar, potpisao mir s vođom RPF-a Kagameom. Dolaze mirovne snage UN-a (većinom belgijski vojnici) kako bi se održao krhki mir. Ali to je bila samo uvertira u krvavo proljeće 1994. godine.
Let`s get ready to rumble
U suton 6. travnja 1994. godine predsjednik Habyarimana vraćao se s mirovne konferencije u Tanzaniji kada je njegov avion srušen, a on poginuo. Do danas nije razjašnjeno tko je pogodio avion. Hutu ekstremisti su brže bolje okrivili Tutsije za ubojstvo predsjednika i preko medija odmah pozvali na odmazdu. Na radiju su se čule riječi: posijecite visoko drveće. To je referenca na visinu Tutsija spram Hutua. Počinje 100 dana pakla.
Interahamwe je počela patrolirati ulicama, postavljene su barikade širom Ruande i svaki uhvaćeni Tutsi odmah je bivao ubijen. Sastavljena je crna lista Tutsija koja je čitana na radiju. Svatko tko je spomenut bio je tražen i naposljetku ubijen. Korištene su mačete, noževi, toljage i ostalo hladno oružje, a Interahamweu je svesrdno pomagala i vojska koja je bila pod kontrolom Hutu ekstremista. Tutsiji su ubijani na pragovima kuća, ulici, cesti, poljima, u šumama, crkvama, školama, odnosno gdje god da su zatečeni.
Francuski spasitelji
Jutro nakon ubojstva predsjednika ulice su bile pune leševa Tutsi civila i miris smrti širio se Kigalijem. Strane diplomate ekspresno su evakuirale francuske i belgijske specijalne jedinice u susjedni Kongo, a Ruanđane se ignoriralo. Ipak, za psa iz francuske ambasade našlo se mjesta u konvoju spasa. Na ulicama su Tutsiji s mačetom ispod grla preklinjali da ih se spasi, ali Francuzi su bili oštri: Samo stranci! Ipak, napravili su nekoliko iznimki i tako iz pakla Ruande izvukli nekoliko pojedinaca koji su taj pakao stvorili, poput žene ubijenog predsjednika Habyarimane koja je bila Hutu ekstremist te još nekoliko čelnih ljudi stranke AKAZU.
Interahamwe je francusku vojsku dočekala kao heroje i obasipala ih cvijećem jer su im zapravo napravili uslugu: riješili su se nepoželjnih svjedoka. Jedina smetnja ostaju pripadnici mirovnih snaga UN-a, uglavnom belgijski i ganski vojnici pod vodstvom Kanađanina Dallairea. I oni su ubrzo maknuti s mjesta zločina. Ruandska vojska ubila je deset belgijskih mirovnjaka čije su glave nabijene na kolac pa belgijska vlada povlači sve svoje vojnike, a Dallaire je spao na nekoliko stotina ganskih vojnika koji, za razliku od belgijskih, nisu imali nikakav autoritet. Sve je bilo spremno da se prikaže umijeće ubijanja.
Dok svira radio…
Većina Ruanđana bila je nepismena i nije posjedovala televizor. Zato jedini preostali medij za širenje propagande i mobilizaciju Hutua za krvavi pir postaje stanica Radio Television Libre des Mille Collines (RTLM), u prijevodu Slobodna radio televizija tisuću brežuljaka (učestali naziv za Ruandu zbog brdovitog reljefa). Ulice su preplavili pijani i drogirani paravojnici koji su u rukama imali mačete, toljage i najvažnije, tranzistor. Nakon prve šifre posijecite visoko drveće počelo je čitanje crne liste Tutsija za odstrel. Tutsije se dehumanizirajuće nazivalo žoharima i pozivalo se na ubijanje djece kako bi se najmlađi naraštaj i budućnost Tutsija iskorijenila.
Dakle, razumijete da žohari nemaju izlaza. Imamo sreće da je ostalo tako malo Tutsija u našoj zemlji. Više nisu na 10 posto, sada su na 8 posto. Dođite i slavite, prijatelji, žohara više nema. Ti ljudi su prljave rase. Moramo ih istrijebiti. Moramo ih se riješiti. To je jedino rješenje. Oni izgledaju poput životinja. U stvari, oni jesu životinje.
RTLM je u svojevrsnim prijenosima uživo pripadnicima Interahamwea dojavljivao gdje se kreću određene skupine Tutsija, u kojem su dijelu grada, gdje se skrivaju i na koje će punktove doći. Tako je poznat primjer evakuacije Tutsija iz hotela Mille Collines koja je spriječena jer je na radiju objavljena lista svih 62 pripadnika konvoja koji je zaustavljen na punktu unatoč zaštiti UN snaga pa čak i vojske Ruande. Također, prema dojavama lokalaca otkrivana su mjesta gdje se skrivaju civili koji su pobjegli iz gradova pa se pripadnike Interahamwea upućivalo na takva mjesta.
Dehumanizacija Tutsija putem radija odvijala se i stvaranjem laži o tobožnjim masakrima nad pripadnicima Hutu skupine. Plasirale su se lažne vijesti o Tutsi teroristima i tajnim agentima koji se nalaze u gradovima i pretvaraju da su civili koje je nužno eliminirati. Na radiju su se davale upute i kako da se Interahamwe ponaša prema strancima i novinarima. Sugeriralo se preusmjeravanje agresije prema Tutsijima, a ne bijelcima te da se novinare spriječi u snimanju masakara.
Organizirano ubijanje bilo je praćeno i masovnim silovanjem što je bilo jedno od glavnih oružja dehumanizacije Tutsija te procesa njihovog istrebljenja. Koliki je utjecaj radija bio na proces ubijanja Tutsija govori nam dokazani podatak da je u mjestima u kojima je radijski signal bio jači, ubijeno i više ljudi. U organiziranom ubijanju sudjelovali su svi naraštaji Hutua, od najmlađih do najstarijih. Ubijanje je provodila prvenstveno paravojna milicija Interahamwe u koju se mogao prijaviti bilo tko i na terenu nije imala nikakvu organizacijsku hijerarhiju. Službena vojska Ruande stajala je po strani i pomagala Interahamweu u pronalaženju Tutsija s liste za odstrel.
Svijet u strahu od mačeta, toljaga i radija
Jedina oaza nade i spasa bile su mirovne snage UN-a koje u većini slučajeva nisu mogle obraniti ni svoje živote. To su bili, većinom, slabo naoružani i neobučeni vojnici iz Gane. Dakle, izuzetno suha oaza nade. Ipak, nekoliko tisuća Tutsija uspjelo se spasiti zahvaljujući trupama UN-a i njihovim osobnim, često nelegalnim, angažmanima jer prema odluci UN-a njihovi vojnici nisu se smjeli miješati u sukob.
Ipak, takve su priče kap u moru 800 000 ubijenih Ruanđana u samo 100 dana. Međunarodna zajednica na čelu s Billom Clintnom žmirila je pred genocidom koji je u punome jeku. Clinton je još uvijek imao noćne more od Mogadishua 1993. godine i pada Crnog jastreba prilikom intervencije u Somaliji. Američka je vlada na pitanja o genocidu odgovarala da je definicija genocida nejasna pa da se događanja u Ruandi ne mogu tako nazvati.
Genocid će se završiti prodorom RPF-a u Kigali, ali krvoproliće se nastavlja jer Tutsiji pokreću često neselektivnu osvetu. Oko milijun Hutua zajedno s Interahamweom prelazi u Kongo uz pomoć francuske vojske koja je pokrenula Operaciju Turquoise. Cilj operacije bio je humanitaran: stvaranje sigurne demilitarizirane zone u području uz granicu s Kongom. Rezultat: nastavak genocida čak i u sigurnoj zoni Turquoise te osiguravanje bijega odgovornih za genocid, izvršitelja te gotovo čitave ruandske vojske sa svom opremom. Ne čudi da se u Ruandi francuski jezik smatra jezikom mržnje.
Tako je međunarodna zajednica, u strahu od mačeta i toljaga u rukama pijanih i drogiranih pripadnika plemenske paravojske, dozvolila da se odvije možda i najefikasniji genocid u povijesti. Radio je postao fenomen i simbol ruandskog genocida. Radio je bio zvučna pozadina, soundtrack ubijanja.
Preporuka za čitanje:
Thompson, Allan, ur. The Media and the Rwanda Genocide. Pluto press, 2007.
