Tekst je nastao kao seminarski rad u sklopu kolegija „Historijska imagologija“ pod mentorstvom prof. dr. sc. Zrinke Blažević na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
U diskursu današnjih masovnih medija često se može naići na tvrdnje o slabosti novih generacija ili često nedefiniranome neuspjehu zapadnih društava, što logikom stvari dovodi i do njihove lagane, ali sigurne propasti. Te danas popularne kritike dotiču se najčešće rodnih i kulturnih sukoba te polemiziranja o ulogama muškaraca i žena. Popularnost različitih konzervativnih ličnosti kao što su Andrew Tate, Tucker Carlson, Candace Owens, Jordan Peterson i ostali prikazuje važnost tih narativa koji u svojoj srži implicitno sadrže zaboravljeni intelektualni koncept koji se naizgled usporedno razvijao s idejom napretka – koncept društvene degeneracije.
Mračna strana napretka
Kada je u pitanju moderno i suvremeno doba, teorija društvene degeneracije tijekom 19. se st. oblikovala kao mračna strana napretka. Pojavljujući se od 18. st. u biologiji, teorija degeneracije u 19. st. sve se čvršće etablirala u znanstvenome diskursu, ponajviše u psihijatriji, u djelima Francuza Benedicta Morela te u talijanskoj školi kriminologije koju je predvodio Cesare Lombroso. S jačanjem modernizacijskih procesa i širenjem svijesti o pojavi modernosti tijekom fin de sièclea, teorija o degenerirajućem društvu koje koči napredak čovječanstva postajala je sve popularnija. Tome su posebice pridonijeli problemi modernosti koji su sve više počeli izlaziti na vidjelo – od alkoholizma i kriminala u siromašnim i prenapučenim gradskim četvrtima do preopterećenosti živaca (tzv. neurastenije) uzrokovane brzim načinom života. Degeneracija je tako postupno prestajala biti znanstveni koncept i postala je konceptualna okosnica moćne političke retorike o kojoj se naširoko pisalo i raspravljalo. Jedan od najistaknutijih pobornika teorije o degeneraciji bio je pariški novinar i društveni kritičar, inače mađarski Židov te suosnivač cionističkog pokreta, Max Nordau (1849. – 1923.) čije je djelo Degeneracija iz 1892. godine postalo bestseller svog vremena.
Degeneracija Maxa Nordaua
Nordauovo je djelo odličan prikaz kulturnih i vrijednosnih sukoba fin de sièclea. Temelj njegove knjige kritika je onovremene dekadentne kulture uz pomoć psihijatrijskog žargona. Neobična, ali retorički veoma snažna kvazi-znanstvena analiza koja tadašnja strujanja u umjetnosti, književnosti, glazbi i filozofiji nastoji prikazati nemoralnima, nezdravima, jednom riječju, degenerirajućima za sadašnje i buduće generacije. Valja naglasiti kako je Nordau po struci bio doktor medicine, što objašnjava njegovo razumijevanje psihijatrijskog žargona 19. st. Zahvaljujući činjenici da je živio u tadašnjem zapadnoeuropskom središtu kulture – Parizu, bio je upoznat s novim modernističkom strujanjima koja je podvrgnuo kritici. Naposljetku, zbog svog bavljenja novinarstvom shvaćao je važnost pisanja jasnim, publicističkim stilom koji mora biti direktan i brutalan kako bi uspostavio poziciju moralne nadmoći nad svojim degeneriranim „žrtvama“.
Nordauovi degenerici
Nakon što u prvom poglavlju detaljno i prilično monotono objašnjava moralnu degeneraciju i njezina obilježja u kontekstu modernizacijskih procesa, Nordau u sljedeća tri poglavlja analizira niz autora i obilježja dekadentne kulture 19. st. u čijem stvaralaštvu prepoznaje glavna obilježja degeneracije.
Misticizam
Prema Nordauu misticizam se temelji na iskrivljavanju stvarnosti ili potpunom otklonu od nje te zamršenosti i manjku značenja, što je dokaz neurasteničnog manjka koncentracije i nesposobnosti osobe da razumije stvarni svijet. Ta obilježja prepoznaje u stvaralaštvu engleskih prerafaelita, simbolista, Tolstoja i Richarda Wagnera. U analizi Wagnerova opusa Nordau ističe i skladateljev antisemitizam koji je kao Židov i suosnivač cionističkog pokreta doživljavao kao još jedno obilježje degeneričnosti.
Ego-manija
Kao drugo obilježje degeneracije Nordau navodi ego-maniju, čije simptome opisuje kao nerazumijevanje za druge, što dovodi do čovjekovog odvajanja od svijeta i razvijanja vlastitoga perverznog morala. Nordauovo polemiziranje o ispravnim vrijednostima u ovome poglavlju dolazi do vrhunca jer kritizira ličnosti koje su svojim djelima na različite načine dovodile u pitanje moral svoga vremena. Tu se radi o estetičkim pokretima dekadentizmu i francuskim parnasovcima te Henriku Ibsenu, Oscaru Wildeu i Friedrichu Nietzscheu. Ovo se poglavlje ne bavi toliko problemima vezanima uz područje umjetnosti ili filozofije, već Nordau polemizira o odnosima između muškaraca i žena, modernome moralu i smislu života.
Realizam
Na koncu se Nordau više ne bavi obilježjima degeneričnosti, već nastoji izvrgnuti ruglu književni pravac realizma, koji je prema njemu u umjetničkom stvaralaštvu nemoguć zato što umjetnost uvijek polazi od autorove imaginacije i njegovog interesa. Prema tome, realizam Emilea Zole, kojim se Nordau najviše bavi u ovome poglavlju, nije odraz stvarnosti, već Zolinog karaktera. Kako su njegovi romani puni lascivnosti, kriminala, nasilja i mentalne poremećenosti, Nordau zaključuje da i autorov karakter pati od potonjih degeneričnosti.
Nordau i Degeneracija danas
Kakva je poveznica između Nordauove Degeneracije i ranije spominjanih današnjih društvenih kritika? Naizgled nikakva jer današnje društvo rijetko posvećuje pažnju suvremenoj umjetnosti, glazbi, književnosti ili filozofiji kao što je to bio slučaj prije 130 godina. Ono što povezuje Nordaua sa suvremenim svijetom jest kontekst velikih društvenih promjena i sukob vrijednosti koje te promjene prate. Čitajući Nordaua, lako se može uočiti kako su njegova glavna preokupacija zapravo alternativni sustavi vrijednosti koje predstavljaju Nietzscheov nadčovjek, Tolstojev Novi čovjek, Ibsenove žene i drugi. Kulturni i rodni sukobi današnjice nisu ništa drugačiji, a retorika konzervativaca (Filistejaca, kako ih naziva Nordau) i dalje pokušava predstaviti sebe kao vrijednosno nadmoćnu alternativnim životnim i seksualnim svjetonazorima. S time na umu dolazimo do pitanja: postoji li degeneracija doista? Postoji konstantna promjena, a možda je najveća degeneracija u posljednjih 130 godina to što smo se s analiza umjetnosti i filozofije spustili na razinu banalnih dilema kao što je tko bi trebao platiti večeru na prvome izlasku.
Preporuke za čitanje:
Chamberlain, J. Edward, Gilman, Sander. Degeneration: The Dark Side of Progress. New York: Columbia University Press, 1985.
Murphy, Melanie. Max Nordau’s fin-de-siècle romance of race. New York: Peter Lang, 2007.
Nordau, Max. Degeneration. New York: Appleton and Company, 1895.
Pick, Daniel. Faces of Degeneration: A European Disorder, c. 1848-1918. New York: Cambridge University Press, 1989.
