Kolumna “Druga strana” bavi se prezentacijom stavova povjesničara koji na znanstveno utemeljeni način preispituju ili iz drugoga kuta sagledavaju dominantne i etablirane historiografske stavove te prezentacijom stavova koji su – iako možda danas već općeprihvaćeni u historiografiji – još uvijek nepoznati široj publici. Jedno takvo, već više stoljeća ‘užareno’ područje interesa, jest i teorija o ‘dolasku Hrvata’. Iako su mnogi povjesničari kroz povijest ponudili različite interpretacije o hrvatskoj pradomovini kao i pretpostavljenom periodu dolaska, povjesničar Danijel Dzino odlučio se pristupiti problemu iz drugačijeg kuta gledanja: Što ako Hrvati nisu ‘došli’ u Hrvatsku nego su ‘rođeni’ tijekom ranoga srednjeg vijeka u zaleđu Dalmacije? Također, postavlja pitanje mijenja li pomirenje sa činjenicom da ne znamo podrijetlo Hrvata išta u našoj interpretaciji hrvatske povijesti – tj. možemo li uopće govoriti o ‘Hrvatima’ prije nego li se oni prvi puta spominju u izvorima?

Polazišne točke

Hrvatska historiografija naveliko se – već stoljećima – bavi pitanjem podrijetla Hrvata. U svojim nacionalnim interpretacijama ujedno je pratila i svjetske trendove, zbog čega je još u 19. stoljeću konstruiran narativ o hrvatskoj „pradomovini“ i velikoj „seobi Hrvata“ preko ravnica istočne Europe sve do obala Jadranskog mora. Pritom se interpretacije razlikuju po pitanjima kada i gdje etnogeneza Hrvata počinje, a najekstremniji (a time i ahistorijski) primjeri guraju je i sve do perioda drevne Perzije.

Dakako, od 19. stoljeća do danas historiografija je napravila značajne pomake, a unutar nje javili su se i novi trendovi. Upravo potaknut tim promjenama i „obratima“ povjesničar Danijel Dzino odlučio se pristupiti etnogenezi Hrvata – ali i općenito ranome hrvatskom identitetu – iz drugoga kuta.

Prije svega riječ je o tekovinama postmodernizma i poststrukturalizma koje su uvele nove interpretativne modele u historijsku znanost. S jedne strane postmodernizam je doveo do propitivanja prethodno ukorijenjenih interpretacija o fiksiranoj realnosti u društvu te ujedno nastoji locirati i otkloniti ugrađene diskurzivne strukture unutar postojećih povijesnih metanarativa (pročitajte i: (Mito)historija – (de)konstruiranje hrvatskog nacionalnog narativa). S druge strane imamo poststrukturalizam – izravni intelektualni produkt postmodernizma – koji ističe kako je jezik povijesnih narativa medij, tj. da riječi tvore idejne strukture kojima se politička i društvena dominacija sadašnjice ugrađuje u metanarative povijesti. Kako ističe Dzino, iako postmodernizam i poststrukturalizam ponekad skreću u ahistorični nihilizam i negaciju mogućnosti povijesne rekonstrukcije, oni ipak u svojoj umjerenoj varijanti iniciraju preispitivanje prethodno uspostavljenih struktura i diskursa o prošlosti što u konačnici dovodi do izučavanja prošlosti kroz prizmu više povijesnih narativa. Upravo kroz tu prizmu preispitivanja narativa i uključivanja novih metoda/interpretacija Dzino nastoji ‘provući’ pitanja hrvatskog identiteta i etnogeneze.

Postmodernizam – temeljne historiografski relevantne promjene

Primarna tekovina postmodernizma jest odmak historiografije od pozitivističkog shvaćanja povijesti kao niza činjenica. Naime, prema suvremenom tumačenju, ne postoji objektivna povijest koju historičar rekonstruira, već postoje samo povijesni narativi koji opisuju različite poglede na događaje. Točnije, možemo reći da niti jedan autor – uključujući i nas – nije imun na kulturni habitus i vrijeme/okolinu djelovanja. Stoga se pri proučavanju povijesnih izvora treba „riješiti“ nataloženih metanarativa i interpretirati izvore isključivo u okolnostima u kojima oni nastaju.

Za proučavanje hrvatskog identiteta i etnogeneze također je važna postmoderna promjena u shvaćanju etniciteta. Iako se etnicitet (kao i identiteti u najširem smislu) u prošlosti shvaćao isključivo primordijalno, današnje društveno-humanističke znanosti etnicitet definiraju kao situacijski konstrukt, tvoren od skupine, ali i izvan skupine, kroz percepciju razlika prema drugim skupinama, ali istovremeno i nametan od vanjskog promatrača koji je obično kroz političku dominaciju u takvu položaju da kontrolira diskurs (pročitajte i: Nacionalni identitet i nacija: moderni ili predmoderni fenomeni?).

Jesu li Hrvati ‘došli’ ili nisu?

Kao što je već ranije istaknuto u starijoj historiografiji dominirao je tzv. „migracijski narativ“ o doseljavanju Hrvata. Jak utjecaj na njegovo formiranje i postuliranje imao je Franjo Rački koji je ujedno tvorac ideje o naseljavanju Hrvata u „praznu kuću“ tijekom 7. stoljeća (iako danas znamo da „kuća“ (tj. domovina) nije bila baš „prazna“).

Držeći na umu iznesene tekovine postmodernizma dolazimo do prve točke ‘sukoba’ stare i nove interpretacije. Naime, temeljni izvor o dolasku Hrvata (De administrando imperio) istočnorimskog cara Konstantina VII. starija je historiografija uzimala kao pouzdan izvor u kojem se nalaze zrnca istine – tj. činjenice – koje svjedoče o povijesti Hrvata. No, podvrgnut postmodernoj kritici, djelo se može ocijeniti kao dio bizantinskog kolonijalnog narativa o superiornosti Romeja, o njihovom pravu na političku kontrolu nad Ilirikom što u konačnici znači da autor koji djeluje iz istočnorimske perspektive nastoji kontrolirati sliku prošlosti. Iako se mnogi suvremeni povjesničari slažu da je u narativ DAI­-a utkan hrvatski origo gentis – tj. oralna predaja samih Hrvata o njihovom podrijetlu (koja je onda, iz pera Konstantina VII., podvrgnuta romejskoj interpretaciji) – postavlja se pitanje vjerodostojnosti Konstantinova djela te vrednovanja u njemu iznesenih podataka. Konkretno, ako znamo da je puno navoda iznesenih u DAI povijesno neutemeljeno – posredstvom drugih izvora (primjerice, interpretacija iz XXIX. glave da je rimsko stanovništvo Dalmacije ondje iz samoga grada Rima preselio car Dioklecijan) – kako možemo znati koji su navodi o Hrvatima utemeljeni? Kao što ćemo ubrzo vidjeti, Dzino pragmatično zaključuje da odgovor na to pitanje zapravo nije niti bitan.

Dakako, DAI nije jedina sporna točka kojom se Dzino bavi (puno pažnje, kao ipak i arheolog, posvećuje i arheološkim dokazima), no u ovom kratkom pregledu odlučili smo se osvrnuti samo na Konstantinovo djelo kao ipak najpoznatiji izvor podataka o hrvatskoj etnogenezi (ali i egzemplarni primjer primjene postmoderne kritike).

Slaveni koji nisu znali da su ‘Slaveni’?

Ne zadržavajući se pretjerano na problematici slavenskog identiteta, za našu priču važno je istaknuti kako je slučaj Slavena odličan primjer nametanja identiteta skupini iz perspektive vanjskog promatrača. Iako neki povjesničari do danas drže da su Slaveni imali zajednički identitet, većina se slaže kako je riječ o kolektivnom terminu kojeg koriste istočnorimska i zapadnoeuropska vrela kako bi se pod jednim nazivom okupio niz skupina. Dakako, to ne znači da između tih skupina nije postojao određeni zajednički habitus (u vidu jezika i običaja) koji je stoga utjecao na grupiranje tih skupina pod jedan naziv iz vanjske perspektive (slično kao s rimskim slučajem kolektivizacije ‘Germana’), već da ranosrednjovjekovni ‘Slaveni’ nisu međusobno imali osjećaj ‘slavenstva’.

Za hrvatski slučaj slavensko pitanje je važno jer se današnja tumačenja odmiču od 19.-stoljetne ideje o velikoj seobi Slavena, i priklanjaju mišljenju da je riječ o nizu heterogenih populacija koje se u različitim mjerama miješaju s lokalno-zatečenim populacijama, ali istovremeno ponegdje zadržavaju i vlastiti identitet. Dakle, kako zaključuje Dzino, proces ‘seobe Slavena’ nije bio veliki val slavenskih skupina, već cjelokupan proces tranzicije identiteta domaće populacije i proces njihove akulturacije s ‘imigrantima’ (pridošlicama).

 

Deveto stoljeće: Chroati ex machina

Pisani izvori nastali do 9. stoljeća na prostoru Dalmacije spominju različite populacije, dodjeljujući im – iz perspektive vanjskog promatrača – različite nazive. Tek u 9. stoljeću po prvi put imamo sačuvane podatke o samopercepciji vođa ovih prostora, a među njima je i prvi spomen Hrvata. Postavlja se pitanje odakle su „Hrvati“ došli i zašto se ime „Hrvat“ javlja upravo u 9. stoljeću?

Jedna od interpretacija jest da u Dalmaciju tijekom 8./9. stoljeća dolazi, tj. doseljava se, nova skupina i da se zato hrvatski identitet pojavljuje ‘iznenada’. No, ističe Dzino, takva interpretacija ima i teorijske slabosti, jer nedostaju neposredna vrela o doseobi ili arheološke potvrde o naseljavanju novih skupina.

Arheološki dokazi pak govore o formiranju političke jezgre u sjevernoj Dalmaciji tijekom 9. st. u ‘trokutu’ Knin-Nin-Skradin posredstvom Franačke. Prvi vladar ujedinjenog prostora (barem čije nam je ime sačuvano) jest Borna koji se titulira kao dux Guduscani (vođa Gačana), ali ga franački izvori nazivaju i dux Dalmacije i Liburnije. Autor ovdje otvara zanimljivu interpretaciju: je li moguće da je hrvatski identitet tada postisnut južno od Gačana i da su Hrvati, Gačani i Neretvljani regionalne politizirane skupine koje se natječu za primat? Takvim pristupom primat Hrvata u Dalmaciji od 9. stoljeća možemo stoga tumačiti kao rezultat pobjede političke elite Ravnih kotara i Knina nad ostalim skupinama.

Ime „Hrvati“ pojavljuje se u 9. st. ex nihilo i iako ovdašnji vladari sebe nazivaju Hrvatima, očito strana vrela još uvijek u velikoj mjeri prepoznaju stanovnike ovih prostora tek kao općenito „Slavene“ i vođe kao „kneževe Slavena“. No, evidentno je kako od 9. stoljeća postoji samoidentifikacija ondašnje elite kao „Hrvati“ te da postoji potreba za njihovim isticanje prema „drugima“.

Ključna točka – Hrvati su vjerojatno došli… a možda i nisu

Sve navedeno dovodi nas do konačno pitanja – je li ‘postajanje Hrvatom’ (eng. becoming Croat) posljedica kontinuiteta (kroz naseljavanje neke nove skupine koja je bila nositelj hrvatskog identiteta) ili je franačka „revolucija“ proizvela na svojoj periferiji novi politički identitet? Dzino zaključuje kako, zapravo, ne možemo sa sigurnošću reći, no njegov cilj nije niti ponuditi konačan odgovor već ukazati na potrebu za dekonstruiranjem starijih metanarativa hrvatske (ali i šire) historiografije.

Prema njemu dva su procesa ključna za razumijevanje rane povijesti Hrvata:

  1. „POSTAJATI SLAVEN“ – obuhvaća heterogeni proces akulturacije domaće populacije i imigranata, u vremenu potpune fragmentacije i regionalizacije post-rimske Dalmacije te u vremenu promjena samoshvaćanja i identifikacije elita. Tijekom ovoga procesa populacija Dalmacije „postaje Slavenima“ u očima vanjskih promatrača koji je tako opisuju.
  2. „POSTAJATI HRVAT“ – proces politizacije regionalnih identiteta kao posljedica ekspanzije Franaka i Bizanta, rekonstruiranja postojećih identiteta, vremena raspada Avarskog Kaganata i pojave novih načina identifikacije elita. Hrvati su tek jedan od identiteta 9. stoljeća, tj. jedna od zajednica koja se bori za političku prevlast u Dalmaciji.

Prema Dzinovoj interpretaciji postoje dvije mogućnosti koje objašnjavaju kako se hrvatski identitet pojavio u 9. stoljeću, a obje mogućnosti završavaju uspostavom Regnum Chroatorum-a, koji će politički objediniti različite identitetske narative nastale u prošlom turbulentnom razdoblju:

  1. Uspon nove elite uspostavom dominacije domaćeg pučanstva Ravnih kotara.
  2. Uspon nove elite kroz imigraciju „hrvatskih skupina“ nakon pada Avarskog Kaganata.

 

Hrvatska povijest počinje… u Dalmaciji 9. stoljeća!

Iako se historiografija već stoljećima bavi – a prema svemu sudeći i nastavit će se baviti – pitanjima o podrijetlu Hrvata, odakle, kada i kako oni dolaze u Dalmaciju, Dzino predlaže drugačiji fokus istraživanja. Umjesto da ‘tražimo’ podrijetlo Hrvata moramo proučavati procese aktivnog očitovanja i življenja hrvatskog identiteta – kako i zašto „Hrvati“ signaliziraju svoj identitet prema drugima?; kako „Hrvati“ percipiraju sebe (Mi-skupinu) naspram drugih (Oni-skupina)?

Hrvatski identitet je povezan s post-rimskom Dalmacijom i Ilirikom – tj. Hrvati su ‘postali Hrvatima’ tek tamo! Jednako je vjerojatno da su Hrvati od nekuda došlo, kao što je vjerojatno i da nisu – istraživanja podrijetla Hrvata i imena “Hrvat” jesu važna i zanimljiva, ali nisu ključna! Za hrvatsku historiografiju i hrvatsku povijest nije bitno kako je i odakle to ime došlo, već kako se to ime pretvorilo u identitet na ovim prostorima i nametnulo kao glavni identitet elita, a kasnije i cijele populacije.

 

Preporuka za čitanje:

Danijel Dzino, “Novi pristupi izučavanju ranog hrvatskog identiteta,” Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 41/1 (2009): 33 – 54.

Danijel Dzino, Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in the Post-Roman and Early Medieval Dalmatia (Leiden, Boston: Brill, 2010).

POVEZANE OBJAVEVIŠE OD AUTORA