Svojim suvremenicima Dragojla Jarnević predstavljala je buntovnicu. Dok su njezine vršnjakinje odgajane u duhu da budu što bolje majke i supruge, ona je odlučila ostati neudana. Osim toga, bila je i avanturističkog duha – Dragojla Jarnević bila je prva žena koja se popela na Okić. Dragojlu Jarnević se iz današnje perspektive može promatrati kao književnicu, avanturistkinju te začetnicu pedagogije na prostorima hrvatskih zemalja u okviru Habsburške Monarhije. Ona je jedna od tek dviju žena (uz groficu Sidoniju E. Rubido) koje su prikazane na poznatoj litografiji „Muževi ilirske dobe“.
Dnevnik
Dragojla Jarnević rođena je 4. 1. 1812. u Karlovcu u obitelji trgovca željezom. Najbolji uvid u njezin život pruža njezin Dnevnik (sastoji od 1094 stranice) kojeg je vrijedno bilježila 41 godinu. U Dnevniku vrlo jasno daje do znanja da ju je oduvijek zanimalo čitanje. Putem knjiga nadala se upoznati različite ljude, kulture te krajeve. Međutim, obiteljska situacija joj nije išla u prilog. Obitelj, točnije njezina majka sva novčana sredstva ulagala je u njezinu braću, stoga joj je bilo vrlo teško doći do knjiga. Na njezinu sreću, njezina sestra bila je udana za mjesnog činovnika. Vrlo je često Dragojla Jarnević odlazila u sestrino kućanstvo te tamo susretala različite osobe iz karlovačkog javnog života. Preko tadašnjeg činovništva došla je u posjed knjiga kojima je toliko težila. Usprkos oštroj osudi velike većine njezine okoline, Dragojla Jarnević vrijedno je čitala različite knjige o geografiji te filozofiji.
Prvi doticaj s ilirskim idejama
Godine 1836. prvi put došla je u doticaj s ilirskom idejom preko svojih susjeda. Isprva nije bila oduševljena time da se u Karlovcu širila ideja o razvoju ilirskog jezika. Treba uzeti u obzir da je tada čitava službena korespondencija odvijala na njemačkom jeziku. Unutar Habsburške Monarhije svi obrazovaniji ljudi služili su se njemačkim jezikom. Njemačkim jezikom služilo se i plemstvo, kao i građanski sloj kojem je sama Dragojla Jarnević pripadala.
Život u Grazu
Sredinom 1840. hrabro se otisnula u nepoznato, nezadovoljna prilikama u Habsburškoj Monarhiji. Odlučila se okušati kao pedagoginja u Grazu. Smatrala je da upravo poučavanje njezin istinski poziv. Susrela se s gluhonijemom djecom koja su se također obrazovala. Zanimljivo je da je ta činjenica Dragojlu Jarnević uistinu zaprepastila, s obzirom na to da takvoj djeci primjerice, u Karlovcu nije pružena prilika. U Grazu nije bila zadovoljna te je nerijetko smatrala da je tamošnji stanovnici diskriminiraju na nacionalnoj osnovi. S druge strane, u Grazu je upoznala osobu koja će joj uvelike obilježiti život. Prilikom šetnje na brdo Schlossberg naišla je na zapis „Ilira iz Hrvatske“, Ivana pl. Trnskog. Upravo je on osoba koja je Dragojlu Jarnević zaintrigirala da se pridruži Hrvatskom narodnom pokretu te istovremeno, formira svoj ilirski identitet. Treba spomenuti da je u Grazu objavila nekoliko pjesama ljubavne tematike (Želja za domovinom, Udaljenom prijatelju, Cvijet) koje nažalost, nisu prepoznate kao vrijedna djela zbog lošeg jezika. Preko poznanika načula je da se u Trstu traži odgojiteljica sa znanjem njemačkog jezika. Sličnu sudbinu kao u Grazu doživjela je u Trstu, a kasnije i u Mletačkoj Republici. Razočarana se vratila u rodni Karlovac.
Platonski odnos s Ivanom pl. Trnskim
S Ivanom pl. Trnskim razvija platonski odnos koji je potrajao do Dragojline smrti 1874. Naime, Ivan pl. Trnski i Dragojla Jarnević dijele jedan oblik tipične „romantičarske ljubavi“ koja je tijekom čitavog života ostala na duhovnoj razini. Dragojla Jarnević je bila starija od pl. Trnskog sedam godina. Ivan pl. Trnski usprkos tome što je vrlo često smatran vrlo uspješnim ilirskim pjesnikom, oženio je strankinju Minu s kojom je imao petero djece. Dragojla Jarnević u nekoliko je navrata odlazila k njima u posjet i u Glinu i Karlovac. S druge strane, u Dnevniku ne krije razočaranje što pl. Trnski svoju djecu nije poučio hrvatskom jeziku što se od njega i očekivalo.
Pisanje Domorodnih poviesti
Nakon povratka u Karlovac raste Dragojlin interes za ilirskim pokretom. Stoga, 1841. započinje pisanje pripovijesti Domordnih poviesti. Dragojla Jarnević nadala se da će svoje djelo objaviti u nekom od značajnijih časopisa. Domorodne poviesti objavljene su dvije godine kasnije, no nisu dočekale nastavak jer Dragojla Jarnević nije uspijevala pronaći nakladnika. Unatoč tome, Domorodne poviesti, značajne su s književne strane kao prva prava zbirka ilirskih pripovijedaka. Čak je i u ovoj fazi Dragojlin jezik bio poprilično nezgrapan, iako književni kritičari smatraju da se napredak osjećao u odnosu na poeziju objavljenu još u Grazu. Zanimljivo je za spomenuti da je početkom 1840 tih godina prevela i svoj Dnevnik koji je prvenstveno pisan njemačkim jezikom. Također je u ovom periodu upoznavala mnoge ličnosti ilirskog pokreta (Stanko Vraz, Janko Drašković, Mirko Bogović i dr.). Bez obzira na brojna poznanstva, u ovom razdoblju uspijevala je objavljivati samo u Nevenu (Prevareni zaručnici). Njezin književni potencijal prepoznat je tek kasnije.
Osnivanje privatne djevojačke škole
Tijekom revolucionarne 1848. napušta Karlovac zbog neimaštine. Dobiva ponudu da poučava u Hrvatskom Zagorju što ona s radošću i prihvaća. Nekoliko godina je pronalazila zadovoljstvo u poučavanju, no i dalje se željela književno usavršavati. Njezino nezadovoljstvo bilo je uzrokovano sponama režima. Tadašnja vlast nikako nije bila sklona ilirskom izričaju. Vidjevši da se ne može književno usavršavati zbog nepovoljnih okolnosti, Dragojla Jarnević se odlučila posvetiti prosvjećivanju svojih sugrađana. Naime, od malena je bila svjesna da se hrvatski narod toga vremena nije želio obrazovati (osobito se to odnosi na djevojčice od kojih se to nije niti očekivalo), već je narod bio orijentiran ka drugim užicima. Na više mjesta u svom Dnevniku bilježila je paragrafe koji su odisali tugom jer Karlovac nije imao školu za djevojčice. Odlučila je s dvjema suradnicama osnovati privatnu djevojačku školu. Međutim, odaziv roditelja nije bio velik. Ona je to tumačila na način da su se roditelji pribojavali da će svoje učenice privoljeti na promišljanja o ženskim pravima. Još jedna otegotna okolnost bila je ta što nisu postojali udžbenici za ovakvu vrstu nastave. Dragojla Jarnević uspjela je riješiti i taj problem time što se poslužila srpskom knjigom Mač i pero Ognjeslava Ostrožinskog te gramatikom svog najbližeg suradnika, Ivana pl. Trnskog.
Književni angažman
Osim pedagoškog angažmana, u ovom razdoblju pisala je pjesme (San dietnistva) te je ispravljala germanizme u svojoj drami Veronika Desinićeva. Njezina drama danas je izgubljena. Ponovno se odlučila na objavu svojih djela u časopisu Neven. U pripremi djela, najviše joj je pomagao njezin dugogodišnji prijatelj Adolf Veber. Zanimljivo je da je upravo Neven jedini hrvatski književni časopis koji je izlazio za vrijeme Bachova apsolutizma. Upravo je s njegovim urednicima Mirkom Bogovićem i Ivanom Perkovcem ostvarivala plodonosnu suradnju. Treba naglasiti da je 1860-tih najviše pisala i objavljivala. Neki književni kritičari smatraju da je tek tada književno sazrela. U tom svijetlu, trebalo bi spomenuti da je objavljivala i u časopisima Naše gore list, Glasonoša te Hrvatskom sokolu. Možda najznačajnija suradnja ipak je bila ona postignuta s Đurom Deželićem. Đuro Deželić uređivao je dva časopisa; Dragoljub i Domobran. U ovom kontekstu, posebno se ističe roman Dva pira Dragojle Jarnević. Navedeni roman izlazio je u nastavcima u Domobranu. Nerijetko ga se smatra jednim od začetnika hrvatskog romana uopće.
Hrvatski pedagoški književni zbor
Pred kraj svog života, pokušala se ponovno pedagoški angažirati. Surađivala je s poznatim pedagozima poput Davorina Trstenjaka, supružnicima Fabković, Marijom Jambrišak te Jankom Tomićem. Postala je vrlo brzo integralnim dijelom pedagoških zanesenjaka. Sudjelovala je i na Skupštini Hrvatskih učitelja. Kao zahvalu za cjeloživotnu borbu za boljim obrazovanjem, postala je članicom Hrvatskog pedagoškog književnog zbora u Zagrebu. Ponukana fizičkim zlostavljanjem svoje pranećakinje, pisala je čitav niz članaka na temu djece i nemorala (objavljeni u Obzoru).
Usprkos obiteljskom neskladu koji je pratio tijekom čitavog života, svu imovinu podijelila je među sestrama, njihovim kćerima te unukama. Svoj Dnevnik ostavila je Učiteljskoj zadruzi s ciljem pomaganja ubogih učitelja. Ta odluka ponovno govori o tome koliko je ona zapravo željela prijeko potrebne obrazovne reforme. Umrla je 12. 3. 1874. u 63. godini života izmorena od vrlo lošeg zdravstvenog stanja koje je pratilo kroz odmalena. Spomenik na dubovačkom groblju podignuli su joj Karlovčani, na sugestiju kolege učitelja Janka Tomića.
Objavljena djela Dragojle Jarnević
Dragojla Jarnević, Dnevnik: priredila Irena Lukšić, Karlovac: Matica Hrvatska Karlovac, 2000.
Dragojla Jarnević, Dva pira, pogovor i rječnik: Irena Lukšić, ilustrator Zvonimir Ćuk, Karlovac, Zagreb: Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Nacionalna sveučilišna knjižnica, 2015.
Dragojla Jarnević, Domorodne poviesti, ilustrator Zvonimir Ćuk, Karlovac: Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, 2017.
