Borba s prodajom seksualnih usluga predstavljala je devetnaestostoljetnim vlastima priličan posao. Iako je bludni obrt bio toleriran, štete prodavanja seksualnih usluga pokušale su se umanjiti što je više moguće. Istraživanje zakonodavnog okvira uređenja prostitucije na hrvatsko-slavonskom prostoru, u gotovo istoimenom članku Dunje Pastović i Darije Željko daje prilično bogatu sliku o odnosu prema prostituciji i problemima koje je ona zadavala stotinu godina unatrag.
Prema prvom unificiranom Kaznenom zakonu o zločinima, prijestupima i prekršajima iz 1852., bludni obrt se smatrao prekršajem koji se zapravo mogao tolerirati jer je njegovo kažnjavanje ostavljeno na volju mjesnom redarstvu. Međutim, prema odredbi,
“ako bludnica javnostju veliku dade sablazan; ako zavodi mladiće; ili ako znajući da ima bludnu koju bolest, sramotni svoj zanat nastavi: ima se za taj prekèršaj kaznit strogim zatvorom od jednoga do tri mieseca.”
Stoga su mjesna redarstva donosila uredbe kojima se prostitucija pokušala evidentirati i urediti na što manju štetu građana. Takvi bludilišni pravilnici nastali su krajem 19. st. zbog porasta broja javnih kuća.
Naputak za bludilišne pravilnike
Prema Naputku za sastavljanje bludilišnih pravilnika iz 1911., dozvolu za otvaranje bludilišta izdavala je nadležna redarstvena vlast, a dozvola je mogla biti izdana samo ženskoj osobi starijoj od 30 godina koja nije prethodno bila kažnjavana te koja je oblasti bila poznata kao “povjerljiva osoba”. Bludnice su mogle biti samo žene starije od 17 godine koje su bile posve tjelesno i duševno zdrave. Prodavanje usluga bilo je zabranjeno muškarcima mlađima od 18 godina te odraslim osobama u pijanom stanju. Kako bi se bavljenje bludnim obrtom onemogućilo što većem broju žena, pravilnici su zabranjivali pristup svim drugim ženskim osobama koje nisu bile prijavljene kao bludnice ili služavke. Nadalje, zabranjeno je bilo:
“ženske vabiti ili vabiti dati, da postanu bludnice, isto tako i posredovanje bludnica iz jednoga bludilišta u drugo, ili bludnicu proti njezine volje pridržati u bludilištu.”
Osim toga, Naputak je točno određivao tko je sve mogao stanovati u bludilištu, ograničavajući stanovanje na vlasnicu kuće, supruga i djecu do navršene dvije godine kao i bludnice i poslugu. Ženska posluga smjela je imati najmanje 40, a muška 25 godina što se u slučaju služavki vjerojatno smatralo dobi nakon koje se smanjuje eventualna mogućnost za prostituiranjem. Bludilišta nisu smjela biti smještena u blizini crkava, škola i javnih i znanstvenih ustanova. Nastojalo ih se smjestiti u zabitne predjele grada uz strogu kontrolu radi sigurnosti posjetitelja. Vodilo se i računa o remećenju javnog reda i mira te su stoga svi ulični prozori na kućama bludilišta morali biti prekriveni zavjesama, a bludnice se nipošto nisu smjele naslanjati na prozore. Dapače, kod provjetravanja sobe morale su čak boraviti u stražnjim prostorijama. Osim toga, kako bi se smanjio broj posjetitelja kao i vrijeme koje posjetitelji provedu u bludilištu, bilo je zabranjeno točenje žestokih pića i kuhanje toplih obroka, kartanje i držanje glasovira te vođenje gostioničarskog obrta uopće. Inače se pretpostavljala veza između alkohola i prostitucije. U banskoj naredbi iz 1900. stajalo je:
“Ako alkohol nije svakiput uzrok nećurednosti ženskinje treba ipak dopustiti, da bludnica bez alkohola obično ne može biti.”
“Pijanstvo roditelja skoro je uvijek neposredni uzrok prostitucije kod njihovih kćeri jer odgoj i nadzor djece zanemaruju, te za njihovu dobrobit sasvim otupe i ravnodušni postanu. Pijanstvo nije samo uzrok nego i posljedica prostitucije. Pa kao što mnoga djevojka biva zavedena tek uplivom opojna pića, tako je kod bludnicah uvijek neumjerenost drugom navadom. Ovu navadu prisvoje si bludnice koje su pod životinju spale, da se otresu svakog razmišljanja o svojem bezakonju.” (Upliv alkoholizma na život ljudski. Piše dr. Eduardo Spitzer, slušatelj liečničtva u Beču. (Nastavak i svršetak), Narodne novine, br. 53, Zagreb, 6. ožujka 1891., str. 4.)
Bludnica je prema Naputku trebala biti plaćena u iznosu ne manjem od četvrtine njene ukupne dnevne zarade dok bi ostatak odlazio vlasnici bludilišta za podmirenje redovnih troškova koji su uključivali čistu posteljinu, hranu, redovite liječničke preglede i troškove liječenja. Svaka novopridošla djevojka koja je postajala bludnicom trebala je biti liječnički pregledana kako bi dobila liječničku potvrdu da ne boluje od nikakvih bolesti, kako je dobro razvijena i nije spolno nevina, trudna ili unakažena. S liječničkom potvrdom, djevojka bi odlazila redarstvenom službeniku koji ju je trebao ispitati o razlozima njenog dolaska u bludilište te upozoriti na njenu mogućnost odlaska iz bludilišta u svakom trenutku. Djevojka bi dobivala i upute o zaštiti od spolnih bolesti, a njeno zdravstveno stanje trebalo se pregledavati dva puta tjedno. U Naputku se nalazila i točna odredba o tome kako točno mora izgledati prostorija unutar bludilišta uređena za redoviti pregled bludnica.
Suzbijanje spolnih bolesti
Ako se pregledom ustanovilo da je bludnica zaražena sifilisom ili nekom drugom spolnom bolešću ona je odmah trebala biti smještena u bolnicu. Kotarski liječnik trebao je pronaći osobu koja je zarazila bludnicu kao i sve ostale korisnike njenih usluga koji su u međuvremenu bili u spolnom kontaktu s bludnicom. U Opomeni od čuvanja spolnih bolesti iz 1905. kao najčešće i najopasnije spolne bolesti bili su navedeni kapavac i sifilis, a kao neposredan uzrok tomu spominjalo se “obćenje s prostitutkinjama tj. onima koje se mužkarcima za novac podaju”. Dakako, upozoravalo se kako posve sigurnog sredstva zaštite protiv ovih bolesti nema te kako bi svaki izvanbračni odnos mogao biti pogibeljan čak i kod korištenja zaštitnih sredstava.
Prostitucija i suzbijanje spolnih bolesti postalo je poseban problem tijekom Velikog rata. Donosile su se mnoge odredbe za suzbijanje spolnih bolesti, a poseban teret predstavljale su oboljele bludnice zbog neplaćenih bolničkih troškova. Stoga je određeno da vlasnici bludilišta trebaju podmirivati troškove i to ne samo za bludnice iz Hrvatske i Slavonije već i za sve bludnice koje su u njihovom bludilištu oboljele.
Zatvaranje bludilišta
Tolerantni odnos prema bludnom obrtu u Zagrebu je prekinut Odredbom o nadzoru nad prostitucijom na području grada Zagreba. Naime, tom Odredbom prestalo se tolerirati vođenje bludnog obrta unutar javnih kuća. Međutim prostitucija se uz čitav niz preventivnih mjera tolerirala u vidu nekažnjavanja evidentiranih toleriranih prostitutki. Ovom Odredbom ukinuti su svi dotadašnji, ugovori i dozvole, prostitutke su postajale slobodne od svojih dotadašnjih šefica, tj. vlasnica bludilišta. Prema Zakonu o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi iz 1921. bludnice se spominje u zakonu kao “lica moralno posrnula i sklona vršenju kaznenih djela”, koja “mogu biti upućena poslije izvršenja kazne u zavod za prinudni rad.” Takav Zavod osnovan je u Begunjama, u Sloveniji, a osobe koje su prvi puta poslane tamo ostajale su po tri godine, drugi puta po četiri godine, a treći puta po čak pet godina.
Više o zakonodavnom uređenju prostitucije u drugoj polovici 19. i početku 20. stoljeća pročitajte u dostupnom članku Dunje Pastović i Darije Željko:
