Jedna od glavnih tema suvremenog društva su brojni problemi s kojima se ono suočava, među kojima prednjače klimatske promjene. U javnom diskursu na svim razinama, od znanstveno utemeljene do popularno senzacionalističke, često se pojavljuju razne, više ili manje katastrofične, prognoze o nadolazećim promjenama. Pritom najviše pažnje privlače predviđanja o tome koliko još imamo vremena do konačnog uništenja, ukoliko se brzo ne dogode brojne drastične promjene naših navika.
Civilizacija je specifična vrsta kulture
Uzmemo li kao valjanu poslovično ponavljanu tezu o tome da je povijest učiteljica života, svakako se moramo zapitati što nas može poučiti vezano uz navedenu temu. U ovom slučaju, učenje na tuđim greškama vrijedi ukoliko prihvatimo teoriju da se povijest ciklički ponavlja, umjesto da je progresivistička, usmjerena stalno prema sve složenijem i savršenijem ljudskom društvu. Pri tome se možemo poslužiti proučavanjem prošlih civilizacija, njihovim nastankom, usponom, vrhuncem te osobito propašću.
Na početku, potrebno je utvrditi što podrazumijevamo pod pojmom civilizacije. Svi učitelji povijesti u našim školama redovito poučavaju o starim Sumeranima, Babiloncima, Asircima, Egipćanima itd., i to uobičajeno u sklopu teme Prve civilizacije. Pri tom vrlo se rijetki bave definiranjem samog pojma. Greška koja se često događa je poistovjećivanje kulture i civilizacije. Naime,
kultura kao skup znanja i vjerovanja nekog ljudskog društva je mnogo starija od same civilizacije. Ustvari, civilizacija je specifična vrsta kulture utemeljena na agrarnoj revoluciji (uzgoju biljaka i životinja), te po pravilu ima gradove, vladavinu, društvene klase i specijalizirane struke. Suvremeni čovjek tzv. zapadne civilizacije uobičajeno je sklon vrlo nadmenom smještanju vlastite zajednice u vrhunac ljudskog razvoja do sada. Pri tome većina ne uzima u obzir da bi dijete Homo Sapiensa iz primjerice, Vučedola, odgojeno i školovano među nama, moglo postati predsjednik Amerike ili dobitnik Nobelove nagrade. Mi danas pogonimo softver iz dvadeset i prvog stoljeća na hardveru koji smo posljednji put apgrejdali prije pedeset tisuća godina.
Samodestrukcija kao presuda
Naša se civilizacija u detaljima razlikuje od prošlih, međutim ne baš toliko koliko bismo voljeli misliti. Osnovne činjenice se u svakom pojedinom slučaju razlikuju, međutim obrasci ponašanja ostaju više-manje slični. To može biti uznemirujuće, ili ohrabrujuće, ovisno o tome kako ćemo kao društvo pristupati povijesti. Zbog toga svakako svim silama treba raditi na tome da činjenice prestanu biti glavna svrha učenja povijesti te da se umjesto toga učenike navodi na zaključivanje i povezivanje, izvođenje općih zaključaka iz podataka koji ne moraju biti napamet usvojeni.
Od početka prvih civilizacija do danas prošlo je otprilike sedamdesetak života od po sedamdeset godina. S druge strane, u povijesti čovjeka kao vrste, život u civilizacijama čini jedva 0,2 posto. U tom vremenu ljudi su po čitavom svijetu, neprestano iznova, na sličan način napredovali, ali i činili slične pogreške. To se uglavnom odnosi na prekomjerno, neselektivno i previše ubrzano iskorištavanje prirodnih resursa, uvijek u ime onoga što je u danom trenutku smatrano ostvarivanjem ideje savršenog načina života. Svakako valja napomenuti da je benefite baštinila uvijek malobrojna elita, dok je siromašan i obespravljen ostatak društva pasivno sudjelovao, ne razumijevajući u čemu.
Svakako dobar primjer su civilizacije Mezopotamije, prve u svijetu.
Suvremenom čovjeku je teško razumjeti zašto su ljudi razvili najkompleksniju zajednicu na području trnovite šikare i polupustinje. Odgovor je vrlo jednostavan. To područje je prije pet tisuća godina bilo vrlo plodno, močvarno i pošumljeno. Ljudi su svojim djelovanjem uništili okoliš, a time na koncu i sebe. Još drastičnije je to vidljivo na Uskršnjem otoku, gdje je čovjek bio toliko uporan u ponavljanju naučenog ponašanja dok nije posjekao posljednje drvo i time neizbježno uništio i samoga sebe. S druge strane možemo promatrati Rim, čiji povijesni razvoj je u mnogo čemu usporediv s civilizacijom Maja u Americi, neovisno o tome što su se razvijali međusobno potpuno neovisno jedno od drugog. Spomenute civilizacije su se na neki način urušile same u sebe. Jednom kad je iscrpljivanje okoliša doseglo svoj maksimum, države su postale vrlo nestabilne te toliko trošile na samoodržavanje da su na koncu svoje veličanstvene prošlosti poklekle pred osvajačem kojeg bi u ranijim razdobljima nadmoćno zgromile.
Tko će riješiti problem prenapučenosti?
Gledano retrospektivno, mogli bismo zaključiti da je civilizacija kratkotrajan pokus u postojanju čovjeka kao vrste koji se pokazao manjkavim. Ljudi neprestano iznova upadaju u tzv. zamke napretka, kao što su uništavanje
okoliša ili pak razvitak nuklearnog oružja. Unatoč tome, glavni problem suvremene civilizacije je broj ljudi na Zemlji koji strelovito raste zahvaljujući zamljoradnji. Ono što možda prolazi ‘ispod radara’ je da problem nije samo u nedostatku zemlje podobne za uzgoj hrane. Suvremena znanost možda je sposobna razviti načine proizvodnje više hrane na manje prostora nego što je to bilo ikada ranije moguće. Međutim, uz sve ostalo, pandemija korona virusa pokazala nam je da priroda može riješiti problem prenapučenosti i na taj način. Milijarde pripadnika iste vrste (Homo sapiens), često zbijenih na premalim prostorima, od kojih su mnogi pothranjeni i bolesni, međusobno povezani avionskim putovanjima, vrlo su laka meta za iznimno prilagodljive viruse, širitelje zaraza.
Uz sve njene mane i manjkavosti, civilizacija koja podrazumijeva i funkcioniranje države ili nekog drugog oblika strukturiranog upravljanja je dragocjena zato što nema povratka u predcivilizacijski svijet bez katastrofe, tj. smrti milijardi ljudi. Naša najbolja prilika je znanje o krivim procjenama naših prethodnika. Moramo se nadati da ponavljanje pogrešaka nije upisano u čovjekovom genu i svijest o tome da smo napredniji od naših predaka temeljiti na sposobnosti koju oni očito nisu imali – učenju na tuđim greškama.
Preporuke za čitanje:
Wright, Ronald. Kratka povijest napretka. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2014.
