Bolesnik na Bosporu
Osmanskog Carstvo početkom 20. stoljeća država je u terminalnom stanju s konstantnim socioekonomskim problemima u maloazijskom području carstva, a s velikim pobunama naroda na Balkanu koji od 19. stoljeća stavljaju pod upitnik osmanski autoritet na tom teritoriju. Pitanje mladoturskog pokreta i uzroka propadanja osmanske države kao vrlo važnih fenomena provlači se kroz cijelo 19. i ulazi u 20. stoljeće. Osmansko Carstvo kao i neka ostala ekonomski i društveno zaostala carstva (Austro-Ugarska Monarhija, Rusko Carstvo) ulaze u 20. stoljeće s puno društvenih i ekonomskih problema uslijed stalnog nadmetanja sila na geopolitičkom planu u tome razdoblju. Osmanski problemi vezani uz jak utjecaj religije i teokratsko upravljanje samo se pojačavaju u razdobljima kada putovanje postaje sve pristupačnije i „moderne“ ideje među zemljama se sve brže šire.
Balkanske države postaju sve svjesnije slabosti Osmanskog Carstva te vide svoju šansu za širenjem teritorija, oslobađanjem od turske vlasti ili stvaranjem novih država. Pokušat ću objasniti neke uzroke, tijek i posljedice oba Balkanska rata te pojasniti kako su oni u širem kontekstu utjecali na položaj Osmanskog Carstva netom prije Prvoga svjetskog rata. Kako su na ratna savezništva, ali i ishode ratova utjecali rastegnutost Carstva i neka stara neprijateljstva između balkanskih država još iz 19.st.? Kako su ostale velike sile reagirale na probleme na Balkanu i zašto su gledale na taj teritorij kao „Bure baruta“?
Pitanje „bolesnika na Bosporu“, to stanje truljenja Osmanskog Carstva, povlači se još iz vremena 17. stoljeća, pa i u nekim davnijim razdobljima. Kulminacija toga stanja dolazi do izražaja sredinom i krajem 19. stoljeća kada razni unutarnji i vanjski neprijatelji počinju lomiti Carstvo koje je već ionako stajalo na klimavim nogama. „Istočno pitanje“ je također pojam koji se nadovezuje uz stanje Carstva te govori o problemu onoga što bi trebalo biti Osmansko Carstvo iz zapadne perspektive.
Prije početka Balkanskih ratova nekoliko je problema s kojima se Carstvo suočava. Prvo, tu su položaji balkanskih država (Grčke, Srbije, Bugarske i Rumunjske) koje su se postupno uzdizale na sve veću razinu autonomije za vrijeme 19. stoljeća i naposljetku postajale i neovisne. Neke, poput Crne Gore nikada nisu bili niti osvojene u cjelovitosti, iako su formalno bile pod Osmanskim Carstvom. Bosna i Hercegovina, kao posebna cjelina, dugo vremena pod jakim je stiskom osmanske vlasti, a sukobljeni interesi Austro-Ugarske Monarhije i Osmanskog Carstva su tu bili najizraženiji. Transilvanija, Bukovina, Vojvodina i Makedonija imale su još nejasniju situaciju po pitanju granica i društvenih problema s približavanjem Balkanskih ratova.
Godine 1877. u Osmanskom Carstvu raspušten je parlament i ukinut Ustav te je započela samovoljna vladavina Abdula Hamida II. što je rezultiralo najdugotrajnijim režimom kasnog osmanskog razdoblja. Uspostavljen je autoritaran režim, za koji je sultan vjerovao da je prava suprotnost apsolutizmu i koji ga je postavio iznad zakona i stavio u položaj u kojem nije nikome bio odgovoran. Cenzura koja je tada uvedena bila je vrlo moćno oružje vlasti u doba kada je Osmansko Carstvo sve više pod utjecajem zapadnih intelektualaca, medija i ideja. Prva organizirana opozicijska grupa osnovana je 1889. godine pod imenom Društvo Osmanlija. Organizirana je i prva takva grupa u inozemstvu, u Parizu, gdje su je osnovali osmanski liberali koji su se tamo nastanili nakon što je sultan raspustio parlament. Zbog sultanovog ponašanja na vlasti postojale su mnoge opozicijske skupine unutar carstva, ali pretežito u inozemstvu.
Kongres u Parizu 1902. isprofilirao je dvije skupine mladoturskih opozicijskih snaga: nacionaliste i liberale. Ahmet Reza je sa svojim nacionalističkim idejama o napuštanju osmanizma i fokusiranju na turski nacionalizam privukao velik dio intelektualne elite koja je više prihvaćala te ideje od liberalnih. Važno je reći da je mladoturski pokret doveo do promjena na Balkanu i omogućio jači otpor balkanskih država prema Osmanlijama. Austro-Ugarska Monarhija je anektirala Bosnu i Hercegovinu, Bugarska je proglasila neovisnost, Kreta se priključila Grčkoj itd. Mladoturci su oslabili položaj države. Zbog nacionalističkih težnji i problema s ostalim narodima u Carstvu Mladoturci gube podršku svih ostalih naroda, a nakon fijaska u Libiji, koju osvaja Italija, dolazi do njihova smjenjivanja. Na vlast tada dolazi Stranka slobode i jedinstva koja dobiva većinu u parlamentu, kao i podršku vojnih krugova. U takvoj klimi Osmansko Carstvo će dočekati Prvi balkanski rat.
Prvi balkanski rat
Prvi balkanski savez sklopljen je još šezdesetih godina 19. stoljeća kada je potpisan niz ugovora Srbije s Crnom Gorom, Grčkom, Bugarskom i Rumunjskom. Značenje ujedinjenja balkanskih naroda bilo je veliko, pogotovo u odnosu na Osmanlije, no često su balkanske države radile suprotno postavkama tog saveza i dolazilo je do manjih sukoba i ratova (rat Srbije i Bugarske).
Postojalo je nekoliko pokušaja savezništva balkanskih zemalja u akcijama protiv Osmanlija krajem 19. i početkom 20. stoljeća (1892., 1897., 1899. i 1904. godine). Do dogovora nije dolazilo zbog različitog shvaćanja političkih procesa i svađe oko podjele teritorija. Kao vojno i ekonomski najrazvijenije zemlje na tom prostoru, Srbija i Bugarska pokušavale su sklopiti sporazum u kojem će stvoriti savez protiv Osmanskog Carstva kako bi oslobodile svoje „sunarodnjake“ koji su bili i dalje podređeni osmanskoj vlasti.
Počekom 1912. stvara se Balkanski savez, a postoje dva faktora koji su omogućili njegovo formiranje. Prvi je svakako očajni položaj Osmanskog Carstva u tome trenutku zbog albanskih pobuna, pobuna u Aziji i Tripolitanskog rata s Kraljevinom Italijom. Svi ti problemi i sukobi jako su oslabili utjecaj Osmanskog Carstva na cijelom njegovom teritoriju. Treba naznačiti i da je Rusija dala zeleno svjetlo kod osnivanja Balkanskog saveza i formalnu podršku. Drugi faktor je da su se igrom slučaja na mjestima premijera u svim članicama budućeg saveza (Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj) pojavili neki novi ljudi s nekim novim politikama (npr. Elefterios Venizelos). Dakle osim ideja i projekata „Velike Srbije“ ili „Velike Bugarske“ postojale su i ideje maloga „grickanja“ teritorija u želji stvaranja većih država.
Idejni tvorac osmanskog ratnog plana protiv balkanskih država bio je njemački general Colmar von der Goltz. Smatrao je da će Osmansko Carstvo biti puno sporije u mobilizaciji i raspoređivanju snaga nego balkanske države te je predložio da osmanske trupe i vojnici ostanu na prvotnim položajima dok se glavnina vojske ne okupi i dok se jasno ne utvrde smjerovi napada Balkanskog saveza. Međutim tadašnji ministar osmanske vojske Nazim-paša odbio je Goltzov plan. Odbio je to najviše zbog podcjenjivačkog pogleda na balkanske države, kako na snagu njihovih trupa tako i brojnost. Zbog toga Osmanlije preuzimaju inicijativu već na početku rata i osmanska vojska napreduje na dvije strane, prema Vardarskoj bojišnici i u smjeru Trakije. Osmanlije su govorile o urođenoj mržnji balkanskih država prema muslimanima i koristile su takvu vrstu propagande, naravno koristeći i simboliku koja se vezala za važne generale i sultane iz uspješne osmanske povijesti. Koristili su terminologiju koja je bila dobro poznata potencijalnoj europskoj publici: zlostavljanja muslimana u Bugarskoj opisana su kao takva da bi se u usporedbi s njima surovosti inkvizicije mogle označiti kao „suosjećanje“.
Također treba naznačiti i problem s kojim se suočava osmanska vojska, a to je problem vojne reforme koju je većina balkanskih država napravila do 1912., ali uz ogromne troškove (što je još jedan razlog zašto su balkanske države što prije trebale rat). Vojna reforma u Osmanskom Carstvu nije bila ni blizu gotova, a dogodili su im se ratovi koje nisu očekivali u ranijem razdoblju (Albanija, Libija). Uz takve početne pozicije 8. listopada 1912. Crna Gora objavljuje rat Osmanskom Carstvu i tako službeno počinje Prvi balkanski rat koji Osmansko Carstvo mora voditi u „četiri rata“: protiv Bugara, protiv Srba i Grka u Makedoniji, protiv Srba i Crnogoraca u sjevernoj Albaniji i na Kosovu te protiv Grka u južnoj Albaniji.
Bilo je nekoliko velikih bitaka. Bugarski smjer kretanja bio je prema Istanbulu pa su se tako sukobili s osmanskom vojskom u Bitci kod Lüleburgaza, gdje je potučena osmanska vojska koja je onda morala odbiti bugarski pritisak prema prijestolnici i došlo je do pat-pozicije na tom području u blizini Istanbula. Srpska vojska imala je veliki sukob kod Kumanova, nakon čega ulazi u Skoplje i zapravo osmanska vojska je bila uništena na tom teritoriju te je došlo do iznenađenja od strane europskih sila odvijanjem događaja koji nisu išli u prilog Osmanskom Carstvu.
Solun je bio vrlo važna luka za koju su se natjecali Bugari i Grci i ondje se nekoliko sati odlučivalo tko će prije uzeti grad pod svoju vlast. Taksim-paša, zapovjednik Soluna, vodio je pregovore s grčkim prestolonasljednikom Konstantinom i grčkom vojskom koje je bila pred gradom te mu predao grad bez borbe. Nekoliko je teorija zašto je tako lagano grad predan grčkoj strani, a najvjerojatnija je da je u Solunu postojao veliki strah od bugarske vojske zbog njezine organiziranosti. Također, Grčka vojska je dopustila da Osmanlije iznesu oružje sa sobom u povlačenju.
Crnogorci zajedno sa srpskom vojskom na albanskom bojištu žele osvojiti Skadar, a uz velike gubitke to i uspijevaju. Međutim, Londonska konferencija je odlučila u korist neovisnosti Albanije, uz upozorenje i „naredbu“ izdanu srpskoj i crnogorskoj vojsci da se povuku iz tih teritorija u Albaniji. Italija i Austro-Ugarska Monarhija igrale su ključnu ulogu u tome da se stvori neovisna Albanija ne bi li spriječile širenje srpskog utjecaja na to područje i izlazak na Jadran.
Tako je 30. svibnja 1913. potpisan Londonski mirovni sporazum kojim je službeno završio Prvi balkanski rat. Osmansko Carstvo se tako odreklo europskih teritorija zapadno od linije Enez – Midia. Svi osmanski i egipatski izvori opisuju ishod Prvog balkanskog rata najapokaliptičnijim izrazima koji se mogu naći u tursko-arapskom rječniku: feláket (‘katastrofa’) i inhizam (‘poraz’) ključne su riječi koje se ponavljaju u osmanskim spisima o balkanskim ratovima. Rat se karakterizira kao najveći neuspjeh u povijesti osmanskog naroda, kao potpuna katastrofa koja bi se mogla popraviti samo ako bi osmanska država iz nje izvela ispravne zaključke i reforme. Smatralo se tada da se taj rat mora shvatiti kao upozorenje prije nego što se osmanska država sruši i raspadne. Balkanski ratovi nisu prvi poraz koji se dogodio Osmanlijama. Međutim, reperkusije koje su oni smatrali da dolaze bile su potpomognute nezapamćenim vojnim porazima i padom morala vojske. Također, i činjenica da pobjedničke vojske nisu bile moćne europske države, već labavi savez malih balkanskih država koje su sve bile u nekom trenutku pod osmanskom vlašću zadala je osmanskom vodstvu dodatne glavobolje o stanju države i vojske koja je očito zaostajala.
Drugi balkanski rat
Nakon osam mjeseci i razaranja u Prvom balkanskom ratu te s promijenjenim granicama balkanskih država situacija je bila daleko od riješene. Za Osmansko Carstvo Prvi balkanski rat je značio gotovo potpuno povlačenje s područja Balkana i europskog kontinenta. Nezadovoljstvo je bilo prisutno pogotovo zbog gubitka Edirnea (Adrianopola), nekadašnje stare prijestolnice Carstva, u korist Bugarske. Bugarska politika je, s druge strane, bila možda najviše nezadovoljna zbog preraspodjele teritorija pogotovo ako se u obzir uzme činjenica da je to objektivno gledajući bila država koja je ponijela najveći teret rata.
Najveći je problem bio oko sjeverne Makedonije gdje su Bugari smatrali da Srbija treba ispoštovati sporazum postignut 1912. o preraspodjeli teritorija. Također, i tajni dogovor između Srbije i Grčke bio je razlog za zabrinutost bugarskih vlasti. Bugarski car Ferdinand je također sanjao Veliku Bugarsku koja je bila opasnost ne samo za slavenske susjede, već i za vodstvo Osmanskog Carstva. Osmansko vodstvo pomno promatra situaciju koja se odvija između donedavnih balkanskih saveznika te shvaća opasnost koja stiže iz bugarskih aspiracija širenja sve do Bospora.
Bugarska je odlučila napasti i tako 29. lipnja 1913. car Ferdinand forsira rat na dva fronta te napada grčke i srpske položaje na jugozapadu i zapadu bez objave rata. Bugarska vlada je bila u šoku jer car nije obavijestio njezine članove o bilo kakvom napadu. Vlada je pozvala generale i čelnike u vojsci da stanu s napadima, što je dovelo do pomutnje i gubitka inicijative koju su Bugari imali s napadom na prepad. Bugarska vojska je imala početnih uspjeha, ali je brzo počela gubiti u svakom smislu, u svojoj brojnosti i organiziranosti. Većina fronta postala je statična, ali Rumunjska je objavila rat Bugarskoj i njezina je vojska počela marširati prema južnoj Dobrudži, ali i s druge strane prema Sofiji koja je bila u opasnosti. Takav razvoj situacije odlično je išao u prilog Osmanskom Carstvu i vodstvo države je shvatilo da treba uzeti dio kolača od Bugarske koja je sada bila ranjiva.
Najveći osmanski cilj bilo je osvajanje Edirnea, nekadašnje prijestolnice. Osmanska vojska činila je zločine na putu do Edirnea u istočnoj Trakiji. Položaj Bugarske bio je katastrofalan zbog nepromišljene politike cara i tako je u konačnici 10. kolovoza 1913. potpisan sporazum u Bukureštu između Bugarske, Grčke, Crne Gore, Rumunjske i Srbije, što je dovelo do komadanja bugarskoga teritorija. Osim podjela u Makedoniji i ostalih pomicanja granica, najvažnije za Osmansko Carstvo bilo je vraćanje na solidne pozicije u istočnoj Trakiji i osvajanje Edirnea, što je dovelo i do veće kompaktnosti teritorija, ali i prestanka uloge Bugarske kao prijetećeg čimbenika na tom području.
Osmansko carstvo i „Balkan“ nakon ratova
Ono što je zajedničko svim sudionicima ova dva rata je da je cijena koju je platila svaka država bila visoka neovisno o dobitcima ili gubitcima na bojnom polju. Svakako treba naznačiti činjenicu da je to bio prvi rat koji je bio značajnije „medijski popraćen“. To je i prvi rat na Balkanu koji je pratila međunarodna komisija što je otkrilo veliki broj zločina koji su se događali na terenu. Ono što je također bio važan faktor je i bolest kolere koja se pojavila u Drugom balkanskom ratu pa su čak i one države koje su imale manje gubitke, poput Rumunjske, bile zahvaćene epidemijskim nedaćama.
Također veliki problem balkanskih država je bio što nisu shvaćale koliko se promijenilo područje koje su „povratile“ od Osmanskog Carstva. Tada je još bilo uvriježeno mišljenje i na neki način očekivanje da će zateći populaciju sličnu onoj među svojim domicilnim stanovništvom. Kada je Srbija došla na neka područja tzv. „Stare Srbije“, u Makedoniji i na Kosovu, zapravo je bila iznenađena etničkom slikom prostora i islamskim utjecajem koji se duboko ukorijenio. Zbog toga su se i događali neki zločini i protjerivanja stanovništva, a osmanska vlast nije mogla zaštiti tu populaciju. Sve su države imale strašne ekonomske gubitke. Osmansko Carstvo je u Europi izgubilo 69 posto svojega stanovništva i najbolju poreznu bazu u cijelom Carstvu. Nametalo se i delikatno pitanje raspodjele duga Osmanskog Carstva, odnosno preuzimanja duga od strane osvajačkih država.
Ono što je svakako bilo pozitivno za Osmansko Carstvo je reforma vojske pred Prvi svjetski rat, ali možda još važnije kompaktnost teritorija Carstva koje se sada nije više moralo iscrpljivati velikim logističkim pothvatima i rješavanjima problema u dalekim dijelovima Carstva u Africi, Aziji i dijelovima Balkana.
Osmansko Carstvo svakako je postajalo sve opterećenije stalnim sukobima na unutarnjem planu: sukobi na relaciji između čelnika mladoturske vlade Envera-paše i premijera Saita Halima. Pronjemačko raspoloženje u osmanskoj vojsci, barem među časnicima, bilo je jedan od važnih faktora zbog čega će, unatoč glasovima koji nisu htjeli još ratova za Osmansko Carstvo, doći do sve većeg približavanja Osmanskog Carstva ratnim zbivanjima koja su bila na vidiku 1914. godine. Bliski profesionalni kontakt osmanskog i njemačkog časničkog korpusa sezao je još u vrijeme kada je bila prva njemačka vojna misija u osmanskoj vojsci nakon Rusko-turskog rata 1877-78. godine. Njemački su časnici često bili pridruženi vojsci u savjetodavnoj ili ulozi obučavanja, a neki od najboljih osmanskih časnika pohađali su škole u Njemačkoj.
Balkanski ratovi ostavili su velike društvene, političke, ali ponajprije financijske probleme za države koje su sudjelovale u njima. Riješeni su neki problemi poput albanskog pitanja, ali područja Makedonije, Trakije, granica Rumunjske i Bugarske samo su neke od spornih točaka koje će ostati nerazjašnjene do Prvog svjetskog rata, ali i nakon njega. Neprijateljstvo između Bugarske i Srbije i njihov sukob u 19. stoljeću kulminirali su opet u Balkanskim ratovima, a nastavit će se i u Prvom svjetskom ratu. Osmansko Carstvo je unatoč velikim gubitcima teritorija Prvi svjetski rat dočekalo spremno, a nova kompaktnost teritorija doprinijela je dugoj i važnoj angažiranosti te sile na strani sila Osovine.
Zaraćene strane u Balkanskim ratovima bile su pogođene ratom na većoj razini nego što je to bilo u nekim prijašnjim ratovima. Poginulo je oko 600 tisuća vojnika od kojih je najviše izginulo turskih i bugarskih. Civilne žrtve su također bile velike, a stanje je otežano ratnim zločinima, etničkim čišćenjima i bolestima (kolera). Ono što je problem kada su u pitanju brojke žrtava rata i ranjenih, poginulih i nestalih su manipulacije brojkama koje se razlikuju od države do države. Nacionalistički pristup historiografiji većine balkanskih država je problematičan i dan-danas i zbog toga je i dalje nejasan pravi broj žrtava tih ratova.
Ono što se svakako može zaključiti je da su ovi ratovi bili samo uvertira u Prvi svjetski rat koliko god su neka pitanja i problemi otvoreni u njima imali lokalni karakter. Veliki igrači poput Austro-Ugarske Monarhije, Kraljevine Italije, Ruskog Carstva i Osmanskog Carstva imali su svaki posebne interese na tom teritoriju. Više-manje savezništva koja su postojala tada ostat će i u Prvom svjetskom ratu (izuzev posebnog slučaja Bugarske te Italije koja mijenja savezništvo usred rata).
Preporuke za čitanje:
Despot, Igor. Balkanski ratovi u očima zaraćenih, percepcije i interpretacije. Doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2012.
Karčić, Fikret. „The Eastern Question – A Paradigm for Understanding the Balkan Muslims’ History in the 20th Century”. Islamic Studies 4/41, 2002.
