Pojavivši se na razmeđi 11. i 12. stoljeća, križarski su pohodi obilježili epohu razvijenoga srednjeg vijeka, na svom vrhuncu obuhvativši čitava onodobna društva. Štoviše, njihov je utjecaj na svjetsku povijest ostao toliko snažan da su još u 21. stoljeću – unatoč posvemašnjoj dekristijanizaciji Zapada – bliskoistočne vojne intervencije SAD-a i njegovih saveznika u arapskim krugovima počesto uspoređivane s križarskim ratom. Pored toga, i u općoj zapadnjačkoj kulturi, znatno obilježenoj filmovima poput Kraljevstva nebeskog (Ridley Scott, 2005.), obično prevladava slika o barbarskim europskim ratnicima koji provaljuju na prostor naprednije islamske civilizacije, sijući za sobom pohlepu, netoleranciju i smrt.
Premda se takvoj predodžbi s više ili manje uspjeha suprotstavlja objektivnija procjena ne samo uzroka oružanog hodočašća kršćana na Bliski istok, već i kulturne razmjene između Zapada i Istoka, ideja o ljubavi – a ne mržnji – kao mogućem idejnom pokretaču tih događaja iz suvremene se, pacifističke, perspektive, obilježene sloganima poput „Vodite ljubav, a ne rat“ svakako čini neobičnom, ako ne i provokativnom. Pa ipak, upravo je takvu tezu u svom članku „Crusading as an Act of Love“ iznio britanski povjesničar Jonathan Riley-Smith.
Ljubav prema Bogu i bližnjemu kao temeljni motiv
Doista, potičući na pohod za oslobođenje Kristovog groba u Jeruzalemu iz muslimanskih ruku, propovjednici križarskih pohoda – počevši s propovijedi pape Urbana II. u Clermontu 1095. godine – pred svoje su slušatelje stavljali ideal kršćanske ljubavi (lat. caritas) prema Bogu i bližnjemu. Valja naglasiti kako je to bilo razdoblje u kojem su dozreli plodovi tzv. grgurovske reforme u Crkvi, dovevši do novoga duhovnog buđenja u Europi, kako među crkvenom hijerarhijom tako i među laicima. U tom smislu, i unatoč ulozi koju su spomenuti „propagandisti“ odigrali u njihovom pokretanju, križarske pohode potrebno je promatrati ponajprije kao rezultat akumulacije mnoštva individualnih odluka da se „uzme znak križa“, a ne nekakve političke odluke o pokretanju ratnih operacija. No, kako se u takvu sliku uklapa spomenuta ljubav?
Krist kao vrhovni senior i božansko-ljudski quid pro quo
U prvom redu, pred križare je stavljan ideal imitiranja samoga Krista (lat. imitatio Christi), u čemu je ključnu ulogu igralo naglašavanje njegovoga voljnog žrtvovanja na križu, odnosno evanđeoskih poziva na samozatajenje – ili, sukladno i fizičkim simbolima prema kojima su križari konačno i dobili ime, „uzimanje svojega križa“ (Lk 14, 27) – i odricanje od svjetovnih odnosa i dobara zbog postizanja uzvišenijih ciljeva (Mt 10, 37). Odnosno, riječima nešto kasnijeg pape Inocenta III., prihvaćanjem križarske obveze vjernici su svom Bogu dokazivali svoju vjernost i ljubav, jer „tko bi odbio umrijeti za Njega, Njega koji je za nas ostao pokoran do smrti na križu? Ako je Bog umro za čovjeka, može li čovjek dovesti u pitanje umiranje za Boga?“
Navedenu vjerničku obvezanost Riley-Smith u svom članku potom uklapa i u kontekst onodobnoga feudalnoga društvenog uređenja, duhovnom odnosu Krista i vjernika pridodajući i svjetovniju dimenziju seniorsko-vazalskih veza i dužnosti. Naime, percipirajući Krista kao kralja (dakle, stoljećima prije uspostave istoimene svetkovine 1925. godine), srednjovjekovni su vjernici – a posebice feudalna elita, uključena u niz seniorsko-vazalnih odnosa – u njemu promatrali vrhovnog seniora svih kršćanskih vazala, kojemu stoga oni duguju ljubav i vjernost. Budući pak da mu je muslimanskom ekspanzijom oduzeta Sveta zemlja, kao njegovo feudalno nasljedstvo na Zemlji, vazalska je dužnost kršćanskih vladara postala borba za njezin povrat.
Pojednostavljujući takvu logiku kako bi postala jasnija i nižim društvenim slojevima, pape poput spomenutoga Inocenta III. pritom su pitale – ako zarobljeni kralj, nakon što se domogne slobode te nastupi trenutak dijeljenja pravde, s pravom kažnjava one vazale koji nisu uložili svoju imovinu i živote u njegovo spašavanje, neće li onda s još više prava to naposljetku napraviti i Krist, kao Kralj nad kraljevima?
Ugrožena braća na Istoku i duhovna meritokracija
Osim ljubavi prema Bogu, drugi ključan dio propovijedanja križarskih pohoda činila je i ljubav prema bližnjemu, odnosno – u datom slučaju – prema kršćanskoj braći na Istoku, potlačenoj pod nevjerničkom vlašću. Potaknuti inicijalnim pozivom bizantskog vladara u pomoć, i desetljećima nakon prvoga križarskog pohoda rimski su biskupi svojim vjernicima upućivali poruke ispunjene retoričkim pitanjima poput – „Kako može čovjek voljeti bližnjega u skladu s Božjim uputama ako se, znajući da su mu kršćanska braća zarobljena u muslimanskoj tamnici i pritisnuta najtežim jarmom ropstva, potpuno ne posveti zadaći njihovog oslobađanja?“ – ali i citatima Kristovih riječi da „veće ljubavi nema od ove, da tko život svoj položi za prijatelje“ (Iv 15, 13).
I dok je iz suvremene perspektive, obilježene spoznajom o događajima poput pokolja nad stanovništvom Jeruzalema 1099. godine ili osvajanjima Zadra i Carigrada u vrijeme Četvrtoga križarskog rata, navedene citate moguće olako odbaciti kao ispraznu propagandu, reakcije srednjovjekovnih vjernika svjedoče da su navedene dužnosti shvaćali itekako ozbiljno. Da bi takvo ponašanje postalo jasnije, potrebno je ukratko se osvrnuti na onodobni duhovni kontekst. Kroz više stoljeća, naime, među laicima je prevladavalo mišljenje kako je najbolji – ponekad gotovo i jedini – način sigurnog postizanja spasenja redovnički život; nadu za ostale predstavljalo je tek utjecanje redovničkoj molitvi. No, spomenutom grgurovskom reformom i izbijanjem križarskih pohoda ta se slika promijenila – pošto je redovnicima pravo nošenja oružja onemogućeno, sad su upravo laici stekli svojevrsni monopol nad novim sredstvom meritokratskog postizanja spasenja.
Ipak, uživanje tog monopola nije potrajalo dugo – opravdavajući takav razvoj težnjom za još većim djelovanjem u ljubavi prema bližnjima, laicima su se u križarskim redovima ubrzo pridružili i redovnici, začevši time nastanak duhovno-viteških redova kao fenomena koji je bitno obilježio ostatak srednjovjekovlja. Time pokrenute kontroverze miješanja staleških uloga razriješene su tek posebnim papinskim dopuštenjima za djelovanje spomenutih redova.
Konačno, uslijed prikazivanja kršćana s Istoka poput prijatelja i braće s istim Kristom kao ocem i istom Crkvom kao majkom, priskakanje u pomoć u trenutcima njihove ugroženosti postalo je ne samo poželjnim izborom, već i – u sklopu onodobne etike i uzvišenosti obiteljskih dužnosti – neizbježnom obvezom. U kontekstu onovremenog jačanja lokalnih dinastija s nasljednim zemljoposjedima i obiteljskom samosviješću kao temeljima, mobilizacija članova Kristove obitelji u borbi za njegovu očevinu zadobila je naposljetku i dimenzije krvne osvete, unatoč crkvenom protivljenju uvelike prisutne u srednjovjekovnim društvima.
Tko je moj bližnji?
No, dok je ideja ljubavi prema ugroženim su-vjernicima kao braći i bližnjima bila logična, srednjovjekovna je crkvena hijerarhija trebala na umu imati i činjenicu da je Krist pozvao i na ljubav prema neprijateljima, uključujući dakle i muslimane. Kako je stoga bilo moguće uskladiti borbu protiv njih s ljubavlju prema njima?
Odgovor na to pitanje već je stoljećima ranije u svojim razmatranjima o suzbijanju hereza iznašao sveti Augustin iz Hipona. Naime, kao preduvjet pravednosti određene borbe Augustin je postavio ispravnost namjere boraca – borba protiv neprijatelja time je zapravo postala borbom za njegovo ispravljanje, temeljenom na pravednosti kao sredstvu ljubavi prema bližnjemu. Ljubav, a ne mržnja, bila je dakle poticajem čak i nasilnog djelovanja, služeći ujedno i kao – barem teoretski – čimbenik ograničavanja nasilja samo na nužnu mjeru. Pomalo benigno uspoređivano s roditeljima koji ispravljanjem i kažnjavanjem svoje djece zapravo manifestiraju ljubav i brigu prema njima, takvo je postupanje omogućavalo i dodjelu smrtne kazne – jer ponekad je za samoga grešnika bilo bolje da ga se smrću spriječi u činjenju dodatnih grijeha, nego li da se nastavkom slobodnog djelovanja uplete u još veće zlo.
No, premda se pozivao i na biblijske primjere poput Kristovoga nasilnog izgona trgovaca iz Hrama ili privremenoga Pavlovog osljepljivanja, u očima duhovnika razvijenoga srednjeg vijeka Augustin je ipak na određeni način bio problematičan. Naime, njegujući pesimističan stav prema slobodnoj volji i mogućnosti djelovanja većine kršćana iz čiste ljubavi, crkveni je naučitelj u određenoj mjeri zanemario utjecaj dobrih djela na spasenje, dovevši se time u sukob s jednim od glavnih motiva kretanja na križarske pohode. Premda su njegovi citati stoga kod mislilaca poput Anselma od Lucce, Iva od Chartresa, Gracijana i Tome Akvinskog i dalje korišteni kao sredstvo retorskog opravdavanja crkvenog nasilja i ratovanja iz ljubavi, srednjovjekovna je samosvijest vjernike iz pukih instrumenata koji svoje dužnosti vrše isključivo zbog nužne pokornosti Bogu pretvorila u aktivne subjekte koji Bogu pod oružjem služe vlastitim odabirom.
Epilog
Naglašavanjem prevladavanja mržnje i njezine zamjene ljubavlju kao preduvjetom svakoga borbenog djelovanja Kristova je zapovijed o odnosu prema Bogu i bližnjemu, uključujući i neprijatelje, dakle, zadržana, no uz posebno interpretiranje sadržaja samoga pojma ljubavi i njegovih implikacija. Premda teološka misao među neobrazovane vjerničke mase – među kojima se ideja o mogućnosti postojanja „plemenitih pogana“ pojavila tek krajem 12. stoljeća – nikada nije uspjela prodrijeti u punini svojih finesa, u percipiranju križarskih pohoda i uzroka njihove entuzijastične masovnosti ipak je potrebno u obzir uzimati i ljubav kao motiv.
To, naravno, ne znači da mnoštvo križara na svoj put nije krenulo (ili naknadno podleglo) vođeno svjetovnijim motivima poput oportunizma, feudalne obvezanosti ili pak težnje za avanturom. No, ako imamo na umu rizike – pa i troškove – koje su sudionici pohoda bili spremni podnositi kako bi dospjeli do Kristovoga groba i preoteli ga iz nevjerničkih ruku, tada objašnjenje u vidu puke materijalne dobiti ostaje nedostatnim, tražeći uzvišeniji zamašnjak. Prikazani članak Jonathana Rileya-Smitha, premda star već četiri desetljeća, vrstan je pokušaj razrješavanja tog problema.
Preporuka za čitanje:
Riley-Smith, Jonathan. „Crusading as an Act of Love“. History 65/214 (1980): 177-192.
